Možda jesam, a možda i nisam – tako je mjesec dana nakon prošlih parlamentarnih izbora novinarima ‘Večernjeg lista’ na pitanje ‘Jeste li vi Mirko Rašković?’ odgovorio muškarac s jakim kninskim naglaskom, koji se javio na mobitel u vlasništvu prve zvijezde postizbornog političkog konvertitstva u Hrvata, pardon, u Srba. Doduše, muškarac koji se javio na telefon jamačno je bio Mirko Rašković, ali ‘matanovskom’ dosjetkom kojom se htio osloboditi dosadnog novinara i pitanja na koje nije želio odgovarati zapravo je pogriješio. Bolje bi bilo da je novinaru rekao da on uistinu jest Mirko Rašković, ali da nije siguran je li on baš taj kojega novinar zapravo treba.
Bilo je naime tih Mirka Raškovića podosta u posljednjih 40-ak godina. Bio je onaj Mirko Rašković, radnik Jugoslavenskih željeznica, pomoćnik strojovođe, pa partijski funkcioner u Zajedničkom vijeću općina, pa onaj koji je u ratu u SAO Krajini vodio kasarnu Stara straža, pa imamo Mirka Raškovića hrvatskog špijuna u srcu Martićeve paradržave, tu je i Mirko Rašković prvi čovjek SDSS-a u Kninu i šire te dožupan šibensko-kninski, a za kraj imamo saborskog zastupnika SDSS-a, koji je nakon izbora zabio politički nož u leđa svojim dojučerašnjim stranačkim drugovima i prešao u saborski klub HDZ-a. Ni tu se nije dugo zadržao, nego se nedavno svrstao u klub stranke Milana Bandića. Da ne znamo kako se radi o istoj osobi, teško bismo ove funkcije spojili s jednim čovjekom.
Teško je ovih dana prognozirati kako će se dalje razvijati politička karijera političara Mirka. Iako će ostati zapamćen kao stršeći primjer u kužnoj hrvatskoj političkoj močvari, poput čuvenog HSS-ovog dvojca s itekako vidljivim kormilarom u sastavu dr. Damir Buković i Antun Šporer, koji je prelaskom u HDZ okončao tzv. zagrebačku krizu omogućivši HDZ-u vlast u Zagrebu, teško je reći hoće li se Rašković ponovno povući u anonimnost ili će sa svojim novim političkim partnerom Bandićem krenuti u nove bitke.
Milana Vuković-Runjić se krajem ožujka učlanila u Bandićevu stranku, da bi dva mjeseca kasnije dobila nagradu Grada Zagreba, s pripadajućim iznosom od 50.000 kuna
Raškovića je dakle bilo svugdje, a ljudi poput Mirka Raškovića doista svugdje mogu završiti, ali da će jedan Rašković završiti u zagrebačkom Zoološkom vrtu, to je iznenadilo i nas koje, naravno, ništa ne smije iznenaditi. Ni vas, jamačno, neće iznenaditi činjenica da je nedavno u zagrebačkom ZOO-u zaposlen mladi veterinar Nikola Rašković, sin saborskog zastupnika Mirka, koji je jednako nedavno prešao u saborski klub zagrebačkog gradonačelnika. Pokušali smo o načinu na koji je dobio posao razgovarati s ravnateljem te ustanove Damirom Skokom, ali ni na naš pisani upit ni na telefonske pozive ravnatelj nije odgovorio. Umjesto njega, odgovorila je jedna radnica ZOO-a, koja nam je potvrdila da tamo radi Nikola Rašković, kao njen novi kolega. Ništa više od toga nije nam mogla reći, a nas bi svakako zanimao odgovor na pitanje ima li veze Nikolino zapošljavanje s političkim savezom njegova oca i Milana Bandića. Ne treba sumnjati da bismo dobili odgovor da je mladi veterinar tamo zaposlen potpuno slučajno i da činjenica da je ZOO dio Bandićevog Zagrebačkog holdinga nije utjecala na njegovo zapošljavanje.
Međutim, nadležna tijela progona mogla bi se zapitati radi li se tu doista o slučajnosti ili o nečemu što bi se moglo ticati članka 295. Kaznenog zakona, koji se odnosi na trgovanje utjecajem, odnosno članka 339., koji se odnosi na podmićivanje zastupnika i kojim se kažnjava pogodovanje u zamjenu za glasove u Saboru. O opasnosti kršenja zakona političkom trgovinom dosta se pričalo za vrijeme mogućnosti preslagivanja vladajuće koalicije, no jedino preslagivanje koje se dogodilo bilo je pretrčavanje pojedinih zastupnika, među njima i Raškovića, u klub Milana Bandića, a to je zasad prošlo ispod radara Državnog odvjetništva.
S druge strane, hrvatsko bi se društvo ozbiljno trebalo zamisliti nad činjenicom da se većina korupcijskih afera u hrvatskoj politici ne istjeruje do kraja i da birači očito vjeruju mnogima poput Bandića, koji osokoljen nesposobnošću pravosuđa da njegove afere dovede do sudskog pravorijeka nedavno zamalo uspijeva preokrenuti vagu u korist HDZ-a i osigurati mu saborsku većinu, a ovih dana najavljuje bitku za funkciju hrvatskog premijera. Otvarajući obnovljeno šetalište na Tuškancu, prosuo je okupljenim novinarima nekoliko mudrolija koje, kao i u Raškovićevom slučaju, zvuče kao da ih izgovara netko od junaka Raosovog djela ‘Prosjaci i sinovi’.
‘Neka u fer demokratskoj borbi pobijedi onaj koji dobije povjerenje građana. Jedva čekam tu demokratsku utakmicu. Neka pobijedi bolji. Ako ljudi u Hrvatskoj žele ponovno eksperimentirati, neka glasaju za one koji su dokazali da ne znaju. Ako žele živjeti bolje, glasat će za premijera Bandića’, poručio je zagrebački gradonačelnik, govoreći o sebi, naravno, u trećem licu, kao o čovjeku najveće energije, čovjeku okupljanja a ne razjedinjavanja, koji u okolini ne vidi osobu bolje vizije i s više djela.
‘Cijela kampanja bit će posvećena Bandiću. Reći ćete ne bira se premijer nego zastupnici. A ja vas pitam, tko bira premijera? Prema tome, sve je lege artis’, kazao je Bandić.
Trajanje u politici ljudi poput Bandića, koji je prvi uskočio u predizbornu kampanju i koji ovih dana najavljuje besplatne udžbenike za djecu u Petrinji, dok mu na ulici prosvjeduju tete iz zagrebačkih vrtića, i Raškovića, bez čijeg se amenovanja navodno nije zaposlio niti jedan Srbin u Šibensko-kninskoj županiji, Jelena Berković iz GONG-a doživljava kao poraz institucija.
- Mislim da ovo nije stvar političke kulture, nego institucija koje su zakazale. Ima smisla razgovarati o tome zašto građani biraju Bandića, ali to se svodi na njegov klijentelistički pristup koji očito ima rezultata, ali neovisno o tome treba podsjetiti da je GONG još u veljači 2015. uspio kroz Sabor progurati usvajanje amandmana protiv ratnih zločinaca, lopova i korumpiranih političara na izbornim listama. Međutim, Ustavni sud je taj amandman srušio. Činjenica je da protiv zagrebačkog gradonačelnika ima puno kaznenih prijava, koje još nisu dobile ni sudski pravorijek, niti su odbačene. Jedna stvar je politička kultura, a drugo je pitanje tko uopće može doći na izborne liste, to je pitanje koje je trebalo riješiti na institucionalnoj razini - kaže Jelena Berković.
Sandra Perković, koja je postala saborska zastupnica na listi Bandićeve stranke, zamijenila je mali stan u kojem je živjela za duplo veći u gradskom vlasništvu na rok od pet godina
Pritisnut brojnim aferama, Milan Bandić ide na sve ili ništa. Bliskost vladajućoj opciji udaljava ga od bliskosti optuženičkoj klupi. Postavlja se pitanje zašto birači glasaju za ljude uz koje se vežu korupcijske afere, a sociolog Dražen Lalić smatra da Bandić najavom napada na premijersku poziciju samo pokušava podići vrijednost svojih političkih dionica.
- Broj ljudi koji glasaju za Bandića je geografski i politički ograničen. On neće biti premijer, on samo želi dobiti pet-šest ljudi s kojima bi mogao biti jezičac na vagi neke buduće koalicijske vlade. On je poželjan kao politički vazal. Za njega glasaju klijentelističke skupine, kojima ne smeta njegov način rada, među kojima je puno onih koji su od njega imali koristi, a to su, između ostalih, branitelji, građevinski poduzetnici, radnici Holdinga, zavičajni klubovi, pripadnici manjina itd. Bandićeve afere očito ne utječu na njihovu izbornu preferenciju. On je izgradio izbornu bazu na istoku Zagreba i u II. izbornoj jedinici - kaže Lalić.
Bandić je, uz Raškovića, oko sebe skupio doista impresivnu grupu politički kompromitiranih ljudi. U njegovom zastupničkom klubu završila je i Ermina Lekaj Prljaskaj, koja je na način sličan Raškovićevom pretrčala iz društva manjinskih zastupnika u krilo Bandiću, tu je i Milivoj Špika iz BUZ-a, koji je gotovo promijenio više političkih opcija nego što ima glasača na posljednjim izborima, a HNS-u je Bandić preoteo zastupnika češke nacionalne manjine Vladimira Bileka. S Bandićem odnedavno surađuje i splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, čija se kći prije dvije godine također zaposlila u Zagrebačkom holdingu i kojega se dugo u Splitu proziva zbog uhljebljivanja ljudi na bandićevski način. Bivši dugogodišnji predsjednik Transparency Internationala Zorislav Antun Petrović kritičan je prema političkoj i demokratskoj kulturi prosječnih birača koji godinama svojim glasovima honoriraju kompromitirane političare.
- Prosječan birač kod nas je vrlo pragmatičan i glasa za onoga koji mu obeća nešto konkretno, sada i ovdje. Jesu li to besplatni udžbenici ili poticaji za svinjogojstvo, je li to asfaltiranje prometnice ili izgradnja vodovoda, nije važno. On želi dobiti nešto konkretno i ne gleda dalje od svog interesa. U Hrvatskoj imamo stranku poput HDZ-a koja je i sama na optuženičkoj klupi, i kod nas političari rade kao što je nekada radio Jörg Haider u Austriji, koji je sjedio na šalteru i dijelio ljudima mirovine, kao da ih iz džepa vadi. Naši ljudi još uvijek razmišljaju po principi ‘on je krao, ali je i nama dao’ - kaže Petrović.
Iz Bandićevih usta ovih dana ispadaju sami biseri. Te Zagreb će dobiti vinograde ispod Strossmayerovog šetališta, te stiže još novih fontana, a poseban bonus glasačima, pogotovo njegovima, svakako je gradnja zgrade opere. Bandić radi, Zagreb se gradi, nema što. Kamere ga prate na svakom koraku. Na otvaranju nekakvog zagrebačkog raskršća, koje je malo obnovljeno, građanka zbori u kameru: ‘Ispada da je gradonačelnik jedina osoba kojoj se možeš obratiti da se nešto riješi…’ Milan Bandić takav kec na desetku ne propušta: ‘Gospođo, ako ne bude kako smo se dogovorili, preksutra ujutro se vidimo kod mene.’
Bandić najavljuje široku frontu pristaša. Među njima je bivša novinarka i književnica Milana Vuković-Runjić, koja je imala ‘manjih’ problema, mjerljivih u nekoliko stotina tisuća kuna, s dugom za najamninu gradskog prostora za svoju knjižaru. Trebala je biti deložirana iz gradskog prostora, ali je Bandić deložaciju spriječio, a Vuković-Runjić se krajem ožujka učlanila u njegovu stranku, da bi dva mjeseca kasnije dobila od njega nagradu Grada Zagreba, s pripadajućim iznosom od 50.000 kuna. Sandra Perković, koja je postala saborska zastupnica na listi Bandićeve stranke, zamijenila je mali stan u kojem je živjela za duplo veći u gradskom vlasništvu na rok od pet godina. U istoj prigodi u kojoj je nagrađena Milana Vuković-Runjić, Sandra Perković ponijela je titulu Zagrepčanke godine. Mirko Rašković je, koliko je za sada poznato, samo zaposlio sina. Nije puno, ali čovjeka veseli.
