>

novosti logo

Iz Bijele kuće s ljubavlju

Suprotno svim pravilima političkog ponašanja, Obama svako malo daje izjave uperene protiv svojega nasljednika i povlači poteze kako bi Trumpa stavio pred svršen čin i zagorčao mu razdoblje prijenosa vlasti

Oko ovogodišnjih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama sve je neobično, osobu pobjednika da i ne spominjemo. Idemo redom. Mada je u trenutku kada držite ‘Novosti’ u rukama Donald Trump elektorskim glasanjem potvrđen kao predsjednik SAD-a, to se nije moralo tako dogoditi. Predsjednika, naime, ne biraju glasači nego tzv. elektori. Svaka savezna država ima, srazmjerno broju svojih stanovnika, određen broj elektora. Nepisano je pravilo, do sada nikada prekršeno, da svi elektori iz jedne države moraju dati svoj glas onome kojemu je izrazila povjerenje većina birača iz te države. No s obzirom na pritiske kojima su elektori bili izloženi (pa i otvorene prijetnje, o čemu su neki i progovorili), moralo se računati makar s teoretskom mogućnošću da se neki od njih ne povedu za nepisanim pravilima. Što bi opet bila voda na mlin onima u Americi koji su iznenada ‘progledali’ (jer im smeta Trump, manje zbog toga što je takav kakav jest, a više zbog najava politike kakvu će voditi), pa sada vehementno zagovaraju reformu izbornog sustava. Dakle teoretski (pa i stvarno) Trump je mogao biti neizabran. No on ipak ulazi u Bijelu kuću.

Ali kako? Do sada je (i opet) nepisano pravilo bilo da nakon što na dan izbora kandidat sakupi dovoljno elektorskih glasova, a magični je broj 270, aktualni predsjednik postaje neka vrsta otpravnika poslova. On formira tim koji će isto takvom timu svojega nasljednika predati poslove (to su tzv. tranzicijski timovi), a američka politika između dana izbora i dana inauguracije novoga stanovnika Bijele kuće ulazi u neku vrstu letargije. Aktualni predsjednik ne povlači nikakve ključne poteze, a ako prilike to ipak nameću, onda se konzultira sa svojim nasljednikom. I tu dolazimo do drugog aspekta neobičnosti u vezi predsjedničkih izbora u SAD-u. Istina je, Barack Obama je primio Trumpa dva dana nakon izbora, razgovarali su znatno dulje no što je bilo predviđeno, dali su uobičajene kurtoazne izjave nakon razgovora i činilo se kao da će sve krenuti uobičajenim tokom. Ali ništa od toga. S jedne strane Obama svako malo daje izjave izravno uperene protiv svojega nasljednika, a s druge povlači poteze usmjerene na to da budućeg predsjednika (kojega pritom ni na koji način ne konzultira) stavi pred svršen čin, a američku javnost, ionako oštro podijeljenu, dovede u raspoloženje u kojemu neće imati nimalo razumijevanja za ono što bi, barem na polju vanjske politike, Trump htio odmah napraviti: odustati od politike nametanja režima drugim državama, otvoriti razgovore s Rusijom i njezinim čelnikom (novi detant?) i uspostaviti zajedničku američko-rusku frontu za borbu protiv militantnog islamizma, točnije džihadista. To bi, naravno, podrazumijevalo i oštar zaokret u politici prema Siriji, gdje se Obamina Amerika ukopala u rat koji ne može dobiti, a sve po scenariju Libije, gdje je pak svrgavanje režima išlo glatko, uključujući i brutalnu likvidaciju pukovnika Gadafija, čemu se Hillary Clinton iskreno obradovala pred televizijskom kamerama. Taj rat zdušno podržava i nekoliko većih evropskih država, čiji su se visoki predstavnici posljednjih dana upravo natjecali u antiruskoj retorici, kao i niz manjih prirepaka, poput baltičkih državica ili onih na jugoistoku Evrope.

No kako bi se reklo u TV prodaji: to nije sve. Pored Sirije, Obama je – i to opet osobno – otvorio novo područje sukoba kako s Ruskom Federacijom tako i s njezinim predsjednikom Vladimirom Putinom. Optužio je, naime, Putina da je osobno nadgledao operacije elektronskog upada (hakiranja) u banke podataka Demokratske stranke, htijući na taj način utjecati na rezultat predsjedničkih izbora u SAD-u. Ostanimo i dalje pri oprobanoj formuli: ni to nije sve! Uz optužbu koja nije od jučer, ali je sada došla (i) s najvišeg mjesta u državi, dodao je odmah i otvorenu prijetnju: Sjedinjene će Države uzvratiti. Da bi bilo do kraja jasno: riječ je o porukama što su ih razmjenjivali vodeći ljudi Demokratske stranke u sklopu operacije bojkotiranja, odnosno neutraliziranja Bernieja Sandersa koji je opasno ugrožavao željenu nominaciju Hillary Clinton. Te je poruke objavio WikiLeaks, a Amerika je odmah, potpuno zanemarujući sadržaj poruka (mada je to ono što je bitno!), optužila Rusiju da ona krade podatke i dostavlja ih WikiLeaksu. I da ni dalje ne bi bilo nikakve zabune: nikada, barem do sada, nikakav dokaz za te optužbe nije podastrt. Sve se svelo na formulacije tipa ‘američka obavještajna zajednica je uvjerena’, ‘američke obavještajne službe su sigurne’ ili ‘način na koji je izveden elektronski upad upadljivo podsjeća na način rada ruskih hakera’.

Bilo kako bilo, podizanje optužbi protiv Rusije i Putina osobno zbog elektronskog rata (Clinton se požurila izjaviti kako joj se on osvećuje zato što je kritizirala način provedbe parlamentarnih izbora u Rusiji 2011.) i sve učestalije mantre o hibridnom ratu (našla je to za shodno reciklirati i hrvatska predsjednica) otvaraju novo polje sukoba između Amerike i Rusije. A Trumpa stavljaju pred još jedan zadatak: da smiruje stvari i na ovom području. Pritom se njegovi protivnici nikako ne mogu pomiriti s porazom što su ga doživjeli, pa su dan prije glasanja elektora trojica profesora s Harvarda dovela u pitanje njegove mentalne sposobnosti za obavljanje visoke dužnosti. Samo je jedan zaključak moguć: oni očito spekuliraju kako Trump nema nikakvog političkog iskustva. Zbog toga će se, očekuju, naprosto izgubiti u močvari obnovljenoga hladnog rata i u naglo procvjetalom makartizmu, pa mu neće preostati drugo nego da nastavi tamo gdje je njegov prethodnik prekinuo. Računica je to koliko opasna toliko vjerojatno i pogrešna. Opasna, ako bi se to zaista dogodilo. A pogrešna, jer se tako nešto najvjerojatnije neće dogoditi. Trump, naime, ima prilično čvrsto formirana stanovišta o određenim pitanjima (pri čemu je njegovo negiranje globalnoga zagrijavanja krajnje diskutabilno i potencijalno štetno u svjetskim okvirima), a osim toga nastoji se okružiti ljudima koje smatra kompetentnima, ma koliko se neka njegova namjeravana imenovanja mogu na prvi pogled učiniti neobičnima. Ono što zaokružuje spektar neobičnosti vezan uz američke predsjedničke izbore jesu reagiranja na izbor ljudi koje budući predsjednik želi imati u svojoj vladi (ili timu neposrednih suradnika). Ključni je faktor, naime, apriorno odbacivanje svakog normaliziranja odnosa s Rusijom. Neuspjeli pretendent na nominaciju za republikanskog predsjedničkog kandidata Marco Rubio komentirao je Trumpov izbor ministra vanjskih poslova riječima: ‘Ne mogu zamisliti da prijateljstvo s Vladimirom (Putinom) bude preporuka za dolazak na dužnost državnog tajnika.’

Ukratko, Amerika će imati neobičnog predsjednika, a taj će predsjednik, kada uđe u Bijelu kuću, morati od prvog dana voditi borbu protiv onih koji su mu, suprotno svim pravilima ponašanja na američkoj političkoj sceni, zagorčavali razdoblje prijenosa vlasti, tranzicije. Dakle nakon te vrlo neobične tranzicije (da upotrijebimo najblaži mogući izraz) morat će doći do otvorene i bespoštedne borbe s onima koji uporno žele Ameriku zadržati kako u poziciji svjetskog policajca tako i u trajnoj i sve izraženijoj konfrontaciji s Rusijom. U pitanju su interesi, a kada njih treba braniti, ne biraju se sredstva. No ne treba smetnuti s uma da – kao poslovni čovjek – upravo Donald Trump to dobro zna. A predsjednik Trump to sasvim sigurno neće zaboraviti.

1/1