>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Zviždači na lomači

Iako američka administracija prednjači po progonu zviždača – Obama je apsolutni rekorder po suđenju zviždačima zbog špijunaže – ni u Evropi stvari nisu puno bolje. Assange, Snowden, Chelsea Manning, Thomas Drake, Ola Bini i Jeffrey Sterling samo su neki od zviždača koji su postali žrtve sudskih progona

U pjesmi ‘The Whistleblowers’, koju je slovenski bend Laibach objavio 2014., zviždači su prikazani kao svojevrsna vojska koja je svakoga dana sve brojnija i čiji pripadnici nadljudskih osobina ustaju na svim stranama svijeta kako bi se ‘u svojoj blagoslovljenoj misiji’ borili za ‘nezamislivu slobodu’.

Chelsea Manning se početkom ožujka svojevoljno vratila u zatvor, iako ju je Obama pomilovao nakon što je odslužila sedam godina. U zatvoru se ponovno obrela zato što je odbila svjedočiti protiv Assangea pred tajnom porotom

U tekstu koji je napisao u povodu hapšenja Juliana Assangea 11. travnja, Andrej Nikolaidis izdavača WikiLeaksa nazvao je pak ‘Che Guevarom našeg vremena’ koji ‘nije pucao na moćne’, ali je ‘učinio nešto daleko nasilnije, daleko ubojitije: on nam je omogućio da saznamo istinu o njima’.

Za razliku od umjetnosti i lijepog novinarstva, u stvarnosti zviždači su sasvim suprotno od plemenitih junaka kakvima ih doživljavaju Laibach i Nikolaidis: oni su antiheroji, usamljeni otpadnici koji u javnosti uglavnom bude nelagodu, onemoćale žrtve sistemskog progona u čiju će obranu rijetko tko stati s uzvišenim osjećajem za pravdu i koji će završiti u zatvoru ili na ostalim marginama društva, uglavnom zaboravljeni, siromašni i nezaposleni.

Otkad je pokrenuo WikiLeaks pa na njemu objavio spektakularna otkrića koja dokazuju ratna i ina zlodjela jedine svjetske velesile, od kojih nijedno nikada nije demantirano, o karakteru Juliana Assangea moglo se tako čuti samo najgore: da je seksualni nasilnik, narcisoidni i arogantni egomanijak koji je toliko sebičan da je čak pomogao Donaldu Trumpu da dođe na vlast, samo da bi sebe spasio. Demoniziranje Assangea toliko se ukorijenilo da čak i najbenevolentniji promatrači u svojim analizama imaju potrebu dodati ‘što god tko mislio o njemu’, iako ga najčešće nitko od njih ne poznaje. Budući da nije ni klasični novinar ni klasični izdavač, medijski krugovi uglavnom se prema Assangeu odnose kao prema nekome tko ‘nije jedan od nas’ pa se ni Prvim amandmanom ustava SAD-a, zemlje čija mu je vlada namjerila suditi zbog špijunaže, ne može u potpunosti štititi njegova sloboda govora; ta je zaštita ekskluzivna privilegija tradicionalnih novinskih organizacija.

S istom takvom mlakom reakcijom dočekana je i vijest da je britanski sud 2. svibnja Assangeu produžio pritvor za 50 tjedana zbog kršenja uvjetne kazne prije sedam godina, kada se bio sklonio u ekvadorsku ambasadu u Londonu i od te zemlje zatražio azil. Sud mu je dosudio gotovo maksimalnu predviđenu kaznu koja za taj prijestup iznosi godinu dana, kako bi se američkom pravosuđu dalo vremena da ishodi dodatne argumente za njegovo izručenje. Optužba se zasad svodi na ‘kompjutorsku provalu’, kazneno djelo za koje je u SAD-u maksimalna predviđena kazna pet godina zatvora, ali se pretpostavlja da će se proširiti na onu za špijunažu kada se Assange napokon nađe na američkom tlu. Te se pak informacije američko pravosuđe nadalo dobiti od jedne druge zviždačice, Chelsea Manning, bivše američke vojne analitičarke koja je Assangeu 2010. godine poslala stotine tisuća dokumenata o potencijalnim ratnim zločinima SAD-a u Afganistanu i Iraku. Manning je sredinom 2013. osuđena na 35 godina zatvora, postavši tako jedna od čak devet zviždača i zviždačica kojima se prema Zakonu o špijunaži sudilo u vrijeme dok je predsjednik države bio demokrat Barack Obama, apsolutni rekorder kada je u pitanju sudski progon zbog špijunaže.

Do njegovog dolaska takvi su se progoni naime mogli nabrojati na prste jedne ruke, a nijedan američki predsjednik nije zbog špijunaže progonio više od jedne osobe. U novijoj povijesti prvim takvim prominentnim slučajem smatraju se Pentagonski papiri iz 1971., u kojima su se razotkrile prljavštine američkog rata u Vijetnamu. Slučaj je završio odlukom Vrhovnog suda kojom je vladi onemogućeno da zabrani objavljivanje informacija u medijima, ali su se izvori, vojni analitičari Daniel Ellsberg i Anthony Russo, još godinama hrvali s pravosuđem koje ih je teretilo za kršenje Zakona o špijunaži, drakonskog zakonodavnog akta donesenog 1917. godine, neposredno nakon ulaska SAD-a u Prvi svjetski rat.

Sredinom travnja Evropski parlament izglasao je novi set standarda za zaštitu zviždača, kojima se predviđa da prije obraćanja medijima trebaju prvo iscrpiti sve druge mogućnosti prijavljivanja

U maniri heroine iz Laibachove pjesme, Manning se početkom ožujka svojevoljno vratila u zatvor, iako ju je Obama bio pomilovao nakon što je odslužila sedam godina i time postala osoba koja je zbog objavljivanja informacija od javnog interesa iza rešetaka provela više nego itko drugi u SAD-u. U zatvoru se ponovno obrela zato što je odbila svjedočiti protiv Assangea pred tajnom porotom, unatoč tome što su relevantna tijela Ujedinjenih naroda uvjete njezinog robijanja okvalificirali kao kršenje međunarodne Konvencije o zabrani torture i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupanja.

Istoga dana, samo nekoliko sati nakon hapšenja Juliana Assangea, u glavnom gradu Ekvadora Quitu uhapšen je programer i aktivist za digitalna prava Ola Bini. U bućkuriš optužnici za koju njegovi odvjetnici tvrde da je potpuno neutemeljena Binija se tereti da je ‘ruski haker’, iako nije ni jedno ni drugo, već je Šveđanin i vlasnik neprofitne kompanije koja razvija alate za poboljšanje sigurnosti i privatnosti na internetu. Tužilaštvo, međutim, Binija tretira kao člana ruske hakerske bande kojoj je cilj destabilizirati ekvadorsku vladu u znak osvete zbog hapšenja Assangea, a kao najveći krimen navodi se tvrdnja da je Assangea ‘više puta posjetio u ambasadi u Londonu’. Drugog svibnja, istoga dana kada je u Londonu Assangeu produžen pritvor, Biniju je odbijen zahtjev za puštanje iz zatvora.

Uz Chelsea Manning, kojoj je već suđeno za špijunažu, a po svemu sudeći i Assangea kojemu prijeti to isto, zbog kršenja Zakona o špijunaži tražen je i Edward Snowden, bivši vanjski suradnik američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA). Snowden je od 2013. godine u egzilu u Rusiji, kamo je pobjegao nakon što je razotkrio i putem vodećih svjetskih medija obznanio informacije od prvoklasnog javnog interesa, naime da je ta agencija ilegalno nadzirala milijune ljudi u Americi i izvan nje.

Među devetero zviždača kojima se sudilo u vrijeme Baracka Obame još je jedan bivši suradnik NSA-a Thomas Drake, dugogodišnji analitičar koji je prije terorističkog napada 11. rujna 2001. otkrio da je ta agencija od privatnog kontraktora naručila skup i protuustavan program za sortiranje već tada enormnog broja prikupljenih digitalnih podataka. Prije nego što se obratio novinarki ‘Baltimore Suna’, Drake je svoju zabrinutost izrazio na svim dostupnim instancama, od uprave NSA do Kongresa. Državno ga je tužilaštvo optužilo za kršenje pet točaka Zakona o špijunaži 2010. godine, a nakon pritiska javnosti i otkrića da novinarki nije dostavio klasificirane podatke optužnica je reducirana i kažnjen je uvjetnom kaznom. Njegovi navodi kasnije su se pokazali točnima, a sve skupa koštalo ga je pet godina života i činjenice da više ne može pronaći posao nigdje osim u dućanu za prodaju tehničke robe.

Izraelsko-američki lingvist Shamai Leibowitz radio je pak za FBI kada je 2009. godine blogeru Richardu Silversteinu poslao dokumente koji su se odnosili na izraelsku kampanju stvaranja ‘neprijateljskog ozračja prema Iranu’. Barem tako tvrdi Silverstein, što Leibowitz nikada nije potvrdio jer je, u zamjenu za odbacivanje optužbi za špijunažu, pristao na nagodbu da odradi 20 mjeseci zatvora i nikada o tome ne govori u javnosti.

I John Kiriakou, također bivši operativac CIA-e, pristao je 2012. na nagodbu s tužilaštvom, koje ga je progonilo prema Zakonu o špijunaži jer je u medijima istupao protiv CIA-inog programa ispitivanja osumnjičenika za terorizam uz pomoć torture. Kiriakou je kao šef protuterorističkih operacija u Pakistanu nakon 11. rujna svjedočio ispitivanju uz pomoć waterboardinga, simuliranog davljenja, o čemu je javno iznosio kritike, a nakon sudske nagodbe u zatvoru je proveo 30 mjeseci.

Prošle godine iz zatvora je izašao još jedan CIA-in zviždač, Jeffrey Sterling, kojega se prema Zakonu o špijunaži teretilo da je novinarima doturio informacije o iranskom nuklearnom programu, a iste optužbe, samo u vezi nuklearnog programa Sjeverne Koreje, podignute su i protiv vanjskoj suradnika State Departmenta Stephena Kima. Kim je odradio 13 mjeseci zatvora, a Sterling 42 mjeseca, a za sve ove slučajeve karakteristično je da su pokretani uz disproporcionalne optužbe – jer Zakon o špijunaži sadrži maksimalnu kaznu doživotnog zatvora – kako bi se od optuženika učinili primjeri drugima, nakon čega su u pravilu rješavani nagodbom zbog nedostatka dokaza.

Iako američka administracija prednjači po progonu zviždača, ni u Evropi stvari nisu ništa bolje kada je u pitanju njihova zaštita. To se vrlo dobro može vidjeti upravo na primjeru Juliana Assangea, jer britanska vlada maksimalno surađuje s američkom kada su u pitanju napori za njegovo izručenje. Tamošnji Zakon o objavljivanju informacija (PIDA) iz 1998., koji bi se trebao baviti zaštitom zviždača, ničim ne propisuje niti pružanje takve zaštite niti obavezu da se navodi zviždača istraže. Dapače, kako na portalu Open Democracy piše dr. Minh Alexander, koja se bavi zviždačima u britanskom zdravstvenom sustavu, oni prema tom zakonu smiju poduzeti određene zakonske mjere tek nakon što im je nanesena šteta od strane korporacije ili javne ustanove protiv koje su istupili.

I većina ostalih nacionalnih zakonodavstava propisuje da se zviždači prvo moraju obratiti unutarnjim mehanizmima kontrole, iako je iz prakse poznato da nakon toga u pravilu dolazi do zataškavanja i osvećivanja. Sredinom travnja Evropski parlament (EP) izglasao je pak novi set standarda za zaštitu zviždača, kojima se također predviđa da prije obraćanja medijima trebaju prvo iscrpiti sve druge mogućnosti prijavljivanja, dok se s druge strane ‘suspenzije, degradiranje, zastrašivanje i drugi oblici osvećivanja’ zabranjuju. Ova inicijativa EP-a reakcija je, piše u tamošnjim priopćenjima, na recentne korupcijske skandale Panama Papers i Luxembourg Leaks, koji su demonstrirali i ‘važnost otkrića zviždača’ i ‘manjak njihove djelotvorne zaštite’.

Slučaj LuxLeaks završio je naime na Evropskom sudu za ljudska prava (ECHR) nakon što je luksemburški sud osudio dvojicu zviždača koji su razotkrili porezne malverzacije zahvaljujući kojima su multinacionalne korporacije kao što su Disney, Skype, Google i Amazon uštedjele milijarde eura. Zviždači su na ECHR-u oslobođeni, no nije ispravljena činjenica da je transformacijom Luxembourga u poreznu oazu upravljao Jean-Claude Juncker, koji je čak 18 godina bio premijer te zemlje. LuxLeaks se događao u vrijeme kada je Juncker izabiran za predsjednika Evropske komisije pa se kao kandidat morao opravdavati pred Evropskim parlamentom da je sve bilo po zakonu, što je bilo točno, tako da je u miru mogao odraditi i mandat u Komisiji.

1/2