>

novosti logo

Društvo Društvo

Iz distopije u utopiju i nazad

Ako je 'Big Brother' u doba potrošačkog optimizma mogao proizvodnji zabave prilagoditi čak i figuru iz književne distopije, onda novi reality 'Utopija' nudi bijeg iz distopijske stvarnosti

Godišnjica nije naročito važna, ali nudi zanimljiv reality check: ovih se dana – točnije 16. septembra – puni decenija i pol od emitiranja prve epizode 'Big Brothera' i početka globalne popularnosti televizijskog realityja. U međuvremenu, ideja jednog nizozemskog medijskog mogula opisala je dugi luk od revolucionarnog medijskog koncepta, preko golemog financijskog uspjeha, pa sve do kanonizacije 'stvarnosnog' TV-žanra. Zato nam svojevremene žestoke polemike i lucidne teorijske studije o 'Big Brotheru' danas djeluju tako daleko: baš kao i svaka medijska roba, Veliki brat se s vremenom izlizao i potrošio. Angažirane rasprave o kultu prosječnosti doimaju se sada kao elitistička zanovijetanja iz pretprošle epohe, fascinacija masovnim voajerizmom čini se dirljivo naivnom u doba YouTubea i Facebooka, upozorenja kako je 'stvarnost' u reality showu pažljivo konstruirana sve od izbora prvog kandidata pa do posljednjeg montažnog reza postala su samorazumljivima. Onoga blagog šoka s kojim smo ustanovili da je motiv iz Orwellove vizije društva totalnog nadzora i kontrole nonšalantno pretvoren u reklamu za mali subotnji kućni spektakl gotovo se nemoguće prisjetiti. Žanrom vladaju epigonski serijali i nemaštoviti spin-offovi, kolone do jučer nepoznatih kuhara, pjevačica i neženja izranjaju samo da bi se već sutra vratile u anonimnost: reality je postao dijelom svakodnevne i obične televizijske realnosti. Pa ipak, čak i u toj hiperprodukciji fikcionalizirane medijske zbilje, još uvijek se može pojaviti naslov koji privlači pažnju.

Premijerna epizoda američkog izdanja serije 'Utopija' emitirana je na mreži Fox prošle nedjelje – tek koji dan uoči petnaeste obljetnice 'Big Brothera' – a prve su je kritike, doduše, sasjekle. Ne možemo znati hoće li se publika povesti za njima. Ali zato znamo da su producenti uložili pedesetak milijuna dolara i rezervirali prime time termine baš za seriju koja prati kako četrnaestoro sudionica i sudionika, izoliranih na godinu dana u zabitoj sjevernoameričkoj pustari, iz temelja grade 'novo društvo' i 'promišljaju osnovna pravila civilizacije'. Znamo, dalje, da nam promotivni materijali obećavaju jedinstveni sociološki eksperiment, format koji nadilazi granice žanra i pritom mu vraća izgubljeni impuls inovacije: 'Ovo nije igra. Nema nagrada. Ovo je Utopija: reality TV u svom najistinitijem obliku.' A znamo, naposljetku, i ključni podatak koji bi novi projekt trebao izdvojiti iz konfekcijskog asortimana intimnih drama propalih superstarova i seksualnih eskapada polupijanih tinejdžera: potpis njenog autora. John de Mol je, naime, onaj biznismen koji je prije petnaest godina koncipirao, producirao, pa uspješno utržio ideju Big Brothera. Možda bi zbog toga baš sada – nakon što je o njoj napisano, izrečeno i zaboravljeno sve što se imalo reći – ipak trebalo još jednom posvetiti pozornost reality televiziji: ako ni zbog čega drugoga, onda barem da bismo na pozadini dvije različite De Molove serije promotrili kako nam reality zapravo prikazuje našu društvenu realnost.

Producenti su uložili pedesetak milijuna dolara u seriju koja prati kako četrnaestoro sudionica i sudionika, izoliranih na godinu dana u zabitoj sjevernoameričkoj pustari, iz temelja grade 'novo društvo' i 'promišljaju osnovna pravila civilizacije'

Glavni pomak nije teško uočiti: ako je 'Big Brother' u doba kolektivnog potrošačkog optimizma mogao proizvodnji zabave prilagoditi čak i figuru iz mračne književne distopije, onda novi projekt nudi bijeg iz stvarnosti u formi light utopije. Prvi je, dakle, nastao u vrijeme trijumfa kapitalističko-liberalnog poretka i propagiranog 'kraja povijesti'; drugi pokušava konstruirati priručnu fantaziju neke alternativne budućnosti. Utoliko, sjajno se uklapa u sve izraženiji globalni trend fikcionalnih projekcija postapokaliptične sutrašnjice – dovoljno je sjetiti se filmova Neilla Blomkampa 'Distrikt 9' i 'Elysium', 'Loopera' Riana Johnsona, 'Snowpiercera' Bong Joon-hoa ili serijala 'Igre gladi', kao i niza novijih antiutopijskih romana domaćih pisaca – pa evidentno prianja uz kolektivnu svijest da nešto nije u redu sa sistemom u kojem živimo, da on nije vječan kao što su nam donedavno govorili i da bi društvena promjena, u skladu s time, mora biti sistemska.

Koordinate socijalne zbilje, drugim riječima, više se ne mogu svesti na granice privatnog života i potrošačke svakodnevice iz televizijske metafore bigbraderovske kuće: postalo je legitimno zamišljati posve novo društveno uređenje, premda samo u dajdžestiranoj formi TV-spektakla. Smatramo li to kojim slučajem dobrom viješću, loša glasi da su loše sve ostale. Ne samo, naime, što je postalo lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma – kako glasi (pre)često citirana teza Fredrica Jamesona – nego je, vidimo, lakše zamisliti čak i stvaranje jednoga sasvim novog poretka negoli propast mašinerije koja će od njega napraviti unosan medijski biznis. Revolucija možda neće biti prikazana na televiziji – kao što je tvrdio slogan američkog pokreta Black Power šezdesetih – ali to, očito, nije razlog da se ne unovči prikaz društva nakon revolucije. Drukčiji svijet ne samo što je moguć – kako obećava slogan globalnih ljevičarskih pokreta – nego je, evo, moguća i unosna franšiza koja će ga emitirati širom postojećeg…

Cinizam kojim kapitalizam pobunu pretvara u novu robu stara je vijest, pa je serija o svijetu sutrašnjice poslužila uglavnom tome da nam prepriča jučerašnje novosti. U tom raskoraku između prošlosti i budućnosti, na kraju smo ipak najviše doznali o vlastitoj sadašnjosti: ako je Utopija ime televizijske žanrovske stvarnosti, možemo biti sigurni da stvarnost izvan televizije već sada živimo u žanru distopije.