>

novosti logo

Izbori i tabori

Prema anketama, SNS je pred izbore dodatno ojačao, a SPS obranio rejting. Opozicija je ostala podijeljena na SzS koji bojkotira izbore i na 19 raznorodnih stranaka koje na njih izlaze

Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) odavno su proglašeni uvjerljivim pobjednicima parlamentarnih izbora koji će se u nedjelju, 21. lipnja održati u Srbiji. Ankete i analitičari prognoziraju da će koalicijska lista koju oni predvode osvojiti 50 do 60 posto biračkih glasova, a time možda i dvotrećinsku parlamentarnu većinu. Sadašnjem njihovom koalicijskom partneru, Socijalističkoj partiji Srbije (SPS), prognozira se deset do 12 posto glasova birača. Ako i poslije izbora ostanu u koaliciji, Vučićev SNS i Dačićev SPS imat će dvotrećinsku većinu i u slučaju da se ostvare po njih lošije prognoze.

Vučić i drugi lideri naprednjaka, međutim, poručuju da im je na izborima glavni cilj osvojiti 50 posto i jedan glas kako bi mogli i sami formirati parlamentarnu većinu i izabrati svoju vladu. Ne žele ovisiti o SPS-ovim postizbornim odlukama i hirovima. Između redova proturaju i sumnju da bi im SPS još jednom mogao okrenuti leđa ako SNS-ova koalicijska lista drastičnije podbaci na izborima i spusti se na četrdesetak posto glasova. Kao neprikosnoveni lider naprednjaka, Vučić je u završnici kampanje podsjetio da su im Dačićevi socijalisti već jednom naprasno okrenuli leđa i s Tadićevim DS-om formirali vlast. No u međuvremenu je, sudeći po anketama, SNS dodatno ojačao, SPS obranio svoj rejting u istraživanjima stranačkih preferencija birača, a opozicija se podijelila u dva tabora: na Savez za Srbiju koji bojkotira izbore i na 19 raznorodnih stranaka koje izlaze na izbore. Po rezultatima najnovijeg istraživanja agencije Faktor plus, njih četiri – Šapićev SPAS, Trifunovićev PGS, Šešeljev SRS i koalicija Metla koju predvodi DSS Miloša Jovanovića – prelaze izborni prag, a blizu su da preskoče cenzus od tri posto i Dosta je bilo i Udružena demokratska Srbija, pa i Zavetnici i Pokret obnove Kraljevine Srbije. Parlamentarne zastupnike imat će i stranke mađarske, bošnjačke, albanske i možda još pokoje nacionalne manjine jer ih pripadnici manjina biraju sukladno principu pozitivne diskriminacije po modelu prirodnog praga.

U tom šarenilu političkih stranaka i manjinskih zastupnika postoje samo teorijske šanse da SNS u parlamentu ostane u manjini zbog slabijeg od očekivanog izbornog rezultata, jer bi bez većih problema i bez SPS-a sasvim sigurno sastavio parlamentarnu većinu i formirao vladu. Zato se predizborno sumnjičenje SPS-a da bi ih još jednom mogao izdati može tumačiti kao discipliniranje iz predostrožnosti Dačićevih socijalista ili kao najava Vučićevih naprednjaka da će bez njih nastaviti vladati u sljedećem mandatu. Guranje SPS-a u opozicijske klupe pogotovo će imati smisla ako tek pokoja od ostalih izbornih lista osvoji zastupničke mandate, a SNS formira dvotrećinsku parlamentarnu većinu, jer bi se u tom slučaju SPS i mimo svoje volje obreo u ulozi najjače parlamentarne opozicijske stranke. Uostalom, SPS i sada ima veću podršku birača od svih članica bojkot-opozicije pojedinačno i iza SNS-a drugi je na rejting-ljestvici srpskih političkih stranka.

Vučićevim naprednjacima ostavljanje SPS-a u opoziciji može poslužiti za pokazivanje višestranačkog sastava Narodne skupštine, makar i formalnog, ali takav bi potez nosio i rizik guranja Dačićevih socijalista prema ostatku opozicije, pa i onome dijelu koji okupljen u SzS-u bojkotira izbore. SNS bi tim potezom oslabio svoje, a značajno ojačao koalicijske potencijale glavnih opozicijskih takmaca. Slično kao što je Tuđmanov HDZ 1990-ih kao stranka-pokret gotovo prisilio svu opoziciju da se prije izbora povezuje kako bi ga srušila s vlasti, što im je i uspjelo na izborima 2000. godine. U Srbiji se takav scenarij više ne može ostvariti na ovim izborima, ali moguć je već na predsjedničkim izborima 2022. ili na eventualnim izvanrednim parlamentarnim izborima koje bi opozicija mogla isprovocirati masovnim prosvjedima ojačanim SPS-ovim biračima i simpatizerima ili u uvjetima velikih unutarstranačkih lomova u SNS-u do kojih bi moglo doći ako se Vučić doista odluči povući s njegova čela, kao što već neko vrijeme najavljuje.

U srpskoj javnosti o takvim se varijantama odvijanja političkih procesa s razlogom ne govori. Opozicija se na krilima lanjskih građanskih prosvjeda okupila u Savezu za Srbiju kao koaliciji-pokretu, pokušavajući svojim protestnim pokretom parirati višestruko brojnijoj i organiziranoj naprednjačkoj stranci-pokretu. Kao heterogena ideološko-politička koalicija-pokret, SzS naravno da nema puno šansi nositi se s precizno organiziranom i hijerarhijski ustrojenom masovnom naprednjačkom strankom-pokretom. S jedne strane zato što se zbog svojih međusobnih razlika ne može unutar koalicije dovoljno homogenizirati, a s druge zato što jezgro njezinih osnivača gradeći politički pokret koji bi da usisa sve opozicijske birače tjera od sebe sve druge opozicijske stranke, a dio njih i okreće protiv sebe. Najava bojkota izbora imala je smisla dok joj je cilj bio pritisak na vladajuću koaliciju da poboljša medijske i druge izborne uvjete. Opozicijski prigovori zbog funkcionerske kampanje, zloupotrebe javnih resursa, pritisaka na birače i neravnomjerne medijske zastupljenosti sudionika izborne utrke mogu se čuti i u demokratski razvijenijim društvima od srpskog, a nakon što su uz posredovanje europarlamentaraca barem djelomično uvaženi, odluka da se izbori bojkotiraju potez je očajnika uplašenih od katastrofalnog izbornog poraza koji bi njihovu koaliciju-pokret rastavio na sastavne dijelove. Sada je jedini smisao bojkota izbora držanje na okupu Saveza za Srbiju. Sve drugo, od navodnog delegitimiranja izbora do prokazivanja medijskih nesloboda, pa i stvaranja uvjeta za postizbornu masovnu pobunu građana, već sada su postale političke floskule na koje će se poslije izbora malo tko osvrtati. Lideri SzS-a tako se hvale kako su zahvaljujući bojkotu potaknuli dvije skupine europarlamentaraca i dio međunarodnih organizacija da počnu kritizirati Vučićev režim i tjerati ga na demokratske promjene. No odgovor je brzo uslijedio: predsjednik najjače europarlamentarne skupine Donald Tusk uoči izbora javno je podržao Vučićeve naprednjake i poželio im uspjeh.

I kuknjava zbog neravnomjerne zastupljenosti u medijima mogla je držati vodu u nekim ranijim vremenima, ali ne i danas, u doba interneta. Uostalom, istraživanja Nove srpske političke misli, koje je početkom mjeseca objavljeno u tjedniku Vreme, pokazuje da se srpski građani u skoro istom postotku informiraju prateći televizijske programe i surfajući po internetu. Naime, 46 posto anketiranih odgovorilo je da se najviše informira prateći televizijske programe, 45,2 posto informacije crpi s interneta, 4,9 posto iz štampanih medija, a 1,9 posto slušajući radio. Pritom 63,8 posto anketiranih tvrdi da se svakodnevno služi internetom, a njih 7,4 posto da to čini nekoliko puta tjedno. Kad se tome doda da od onih koji se dominantno informiraju gledajući televiziju njih 29,9 posto gleda RTS, 14,4 posto Pink, 11,8 posto N1 i 10,1 TV Prvu, i navodna totalna kontrola medija od Vučićevog režima dobiva znatno liberalniju sliku jer je jasno da je danas i u Srbiji postalo nemoguće uspostaviti kontrolu protoka informacija koja bi bila presudan faktor za rezultate izbora.

O tome je u razgovoru za Danas, odgovarajući na kritike da se sudjelovanjem na izborima bori za vlast umjesto za prava i slobode ljudi, progovorio i veteran srpske političke scene i lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, rekavši: ‘Postavite pitanje slobode štampe senima Slavka Ćuruvije, a izbornog procesa duhu Ivana Stambolića pa ćete znati da li su ovo najnedemokratskiji izbori u istoriji. Drugo, šta je alternativa izborima? Ulični nemiri koji vode u građanski rat ili priprema za doček ruskih tenkova. U svakom slučaju, nema opravdanja za neučestvovanje na izborima, a da polemišem sa kukavicama i prevrtljivcima koji bi na izbore išli samo ako bi im neko unapred garantovao pobedu, ne pada mi na pamet.’

1/1