>

novosti logo

Društvo Društvo

Između velikih boginja i koronavirusa

Priča o koronavirusu dramatično nas vraća u 1972. godinu i vrijeme kad smo sve to, ili približno sve to, na neki način već jednom proživljavali, suočivši se preko noći s epidemijom velikih boginja, ali i s psihozom straha, panike i mnoštvom lažnih vijesti

Sve se, u neku ruku, ponavlja i ništa se baš spektakularno nije promijenilo. Nema mjesta panici. Ne stvarajte bespotrebno zalihe hrane. Živite kao da se ništa ne događa. Izbjegavajte mjesta masovnog okupljanja. Ne nasjedajte na glasine i ne širite histeriju. Zaštitne maske samo su djelomično korisne. Karantena na Sljemenu apsolutno je sigurna. Bolest je pod kontrolom.

Ako mislite da neki od nas već nisu prošli tu, u najmanju ruku zbunjujuću psihozu straha i neizvjesnosti, uzrokovanu iznenadnom epidemijom opasne bolesti, onda ste potpuno u krivu. Aktualna i sveprisutna priča o koronavirusu dramatično nas vraća u vrijeme kad smo sve to, ili približno sve to, na neki način već jednom proživljavali: i izraženu bojazan o nedostatku pravoga lijeka, i silni strah od mogućeg lošeg epidemiološkog nadzora, i sasvim nepotrebnu pomamu za zaštitnim maskama, i paničan strah od najbezazlenijeg kihanja u tramvaju, i lažne priče o stotinama zaraženih… I štošta drugoga što u pravilu uvijek ide uz vlastito neznanje, pokatkad i slabu informiranost, ali i sunovrat medijskih kriterija. Vraća nas zapravo pola stoljeća unatrag ili točnije – na sam početak 1972. godine, kad je dijelove tadašnje Jugoslavije iznenada zahvatila epidemija velikih boginja i kad su mnogi u strahu mislili – sad je sve gotovo, došao je sudnji dan.

Kako je zapravo sve to izgledalo? Podsjetimo: pošast straha od epidemije velikih boginja, koja je u proljeće te godine zahvatila istočne predjele tadašnje Jugoslavije, posebno Kosovo gdje je i bilo izvorište zaraze, nije mimoišla ni Hrvatsku. Zapravo, oboljelih kod nas nije ni bilo, ali je pedesetak osoba završilo u karanteni, pod sumnjom da su bili u kontaktu sa zaraženima. Sve je to bilo dovoljno da se strah od epidemije proširi brzinom šumskog požara i život nam u času okrene naglavačke.

U mojem novinarskom bloku iz toga je vremena ostalo zabilježeno mnoštvo podataka o epidemiji, ali najviše glasina – lažnih vijesti – koje su se širile gradom nevjerojatnom brzinom

Prva službena informacija o pojavi velikih boginja objavljena je tek 17. ožujka 1972. premda su vijesti o zarazi u to vrijeme već naveliko kružile zemljom, najčešće najsigurnijim putem – usmenom predajom, jer je medijima bilo najstrože zabranjeno da objave čak i natruhe o epidemiji. Naime, još 9. ožujka u prizrenskoj bolnici evidentiran je prvi slučaj bolesti, ali službeni embargo na vijest prilično je potrajao, pa je prva neslužbena informacija o oboljenju uslijedila tek 14. ožujka, a 16. ožujka i službeno potvrđena. Međutim, javnost je nakon toga i dalje obavještavana na kapaljku – manje o preventivnim mjerama, a više o golim i nepotrebnim brojkama – kao da se zapravo ništa ne događa, kao da je u najmanju ruku riječ o hunjavici, lokalnom zdravstvenom problemu, a ne o golemoj potencijalnoj opasnosti i notornoj činjenici da je boginje u zemlju unio jedan od 2500 hadžija koji su se polovicom veljače vratili iz Meke, a potom se razmilili dobrim dijelom Jugoslavije, prijeteći da zemlju pretvore u masovnu grobnicu.

Nažalost, propusti i zbrka oko velikih boginja nisu se zaustavili samo na početnim nespretnostima i nespremnostima, koje su se samo djelomično mogle opravdati činjenicom da ih u zemlji nije bilo punih četrdeset godina. Naime, u toku epidemije, koja je srećom relativno brzo suzbijena, bilo je mnogo neorganiziranosti u zdravstvenom sustavu, što je u javnost s pravom unosilo nervozu, ponegdje izazvalo panična reagiranja, pogodovalo kriminalnom ponašanju i stvaralo dojam o posvemašnjom raspadu epidemiološke službe u čitavoj zemlji. Kad je riječ o kriminalu bilo je tu svega: od krivotvorenih potvrda o cijepljenju, bez kojih se nije moglo putovati u inozemstvo, preko krađa ampula s cjepivom, pa sve do preprodaje nepopunjenih tzv. žutih knjižica, međunarodnog certifikata i jedinog relevantnog dokaza da je netko cijepljen protiv velikih boginja.

Kao novinar ‘Vjesnika’ bio sam u mobilnoj reporterskoj ekipi i zadužen za – da tako kažem – izvještavanje s lica mjesta – iz bolničke karantene na Sljemenu. Sjećam se, za prijevoz sumnjivih slučajeva u karantenu bili su zaduženi Ivan Ivanjek i Vlado Špigelski iz zagrebačke Stanice za hitnu pomoć u Đorđićevoj ulici. Oni su se nalazili izolirani u jednoj posebnoj prostoriji, u nekoj vrsti bolničke karantene. Bilo im je zabranjeno da primaju posjete i svaki drugi kontakt s vanjskim svijetom. Ipak, uspio sam razgovarati s njima jer sam i sam proveo 24 sata u karanteni! Tada su mi uz ostalo ispričali: ‘Kao što ste vidjeli, obavijest dobijemo kroz prozor. Disponent, naime, dođe do prozora, pokuca i reče da se spremamo. Vidjeli ste, ni disponent nam ne smije ući u sobu. Poslije primljene obavijesti oblačimo zaštitna odijela i krećemo na odredište. Pacijenta zatim vozimo na mjesto gdje ga preuzimaju liječnici. U međuvremenu, mi odlazimo u garažu, skidamo zaštitnu odjeću i ostavljamo je u kolima. Poslije tuširanja uzimamo novu odjeću i sjedamo u nova, dezinficirana ambulantna kola, a potom se vraćamo u našu karantenu gdje čekamo izdvojene pacijente…’

U mojem novinarskom bloku iz toga je vremena ostalo zabilježeno mnoštvo podataka o epidemiji, ali najviše glasina – lažnih vijesti – koje su se širile gradom nevjerojatnom brzinom. Svatko je nešto ‘pouzdano znao’, svatko je imao ‘informaciju iz prve ruke’, neki su čak bili ‘na samom izvoru događaja’, a neki i ‘direktni sudionici’… Glasine su naprosto sustizale jedna drugu i bilo ih je gotovo nemoguće sve zabilježiti. Pa tako, jedna je priča govorila da je ‘u Zagrebu već nekoliko osoba umrlo od velikih boginja, ali se taj podatak ne iznosi u javnost jer se svi plaše panike…’ Druga je priča pak govorila o dramatičnoj policijskoj potjeri u Zapruđu, južnom dijelu Zagreba: ‘Tu je organiziran masovni lov na zidarskog radnika S. L. za kojeg se sa sigurnošću utvrdilo da boluje od velikih boginja. Pobjegao je policiji sve do obale Save gdje se čak ni tada nije htio predati, već je skočio u rijeku i vrlo brzo se utopio…’ Poprište treće priče bila je stambena zgrada na Srednjacima gdje se navodno jedna žena u nastupu očaja bacila sa šestog kata jer, kao trudnica, nije smjela biti cijepljena protiv velikih boginja. Onda priča sa sajmišta rabljenih automobila na Jakuševcu: ‘Tu su ljudi uhvatili nekog kockara koji je već bio u visokom stadiju bolesti. Pod prijetnjom smrti pristao je stati uz jedno drvo gdje ga je razbješnjela gomila svezala i čuvala sve do dolaska kola hitne pomoći…’ I ova priča bila je također izmišljena i s ruba pameti. Osobno mi ju je ispričao ‘Vjesnikov’ strojoslagar V. K koji ju je pak čuo od svoje susjede: ‘U Sesvetama je uhvaćen neki čovjek koji je prodavao jamačno najdjelotvorniji lijek protiv velikih boginja – destiliranu vodu. U roku nekoliko sati sve zalihe destilirane vode u Zagrebu bile su razgrabljene…’ U novoj priči glavni narator bio je anonimni muški glas koji se javio na dežurni telefon ‘Vjesnikove’ redakcije i ispričao ovo: ‘Evo me u javnoj govornici u Frankopanskoj. Ovdje, blizu Ilice, stoji tramvaj broj 14 i u njemu sjedi samo jedan čovjek. Sav je u krastama. Sigurno ima boginje. Svi su se razbježali, čak i vozač tramvaja…’ Redakcijski vozač Nikola Bijelić, foto-reporter Zvonimir Grčman i ja odmah smo se uputili u Frankopansku i tamo doista zatekli tramvaj kako stoji na otvorenoj pruzi. Unutra se doista nalazio neki čovjek, ali ne bolesnik, već pijanac, krastav po licu od ogrebotina zadobivenih od pada. Dvojica pozornika upravo su ga odvodila u ‘maricu’.

Svaka nova priča lansirana je kao ‘potpuno pouzdana i istinita’, pa tako i ova: govorila je da je ‘na zagrebačkom groblju Mirogoj prije šest dana tajno pokopan 11-godišnji dječak koji je umro od velikih boginja! Grob mu je zaravnat i zaliven vapnom…’ Krenuo sam tragom i te izmišljotine, zamolivši da mi se pokaže grob toga 11-godišnjeg dječaka koji je navodno tajno pokopan. ‘Taj grob ne postoji. Na Mirogoju nitko nije tajno sahranjen. Epidemiološku prostoriju, koja se nalazi uz mrtvačnicu, na Mirogoju nismo koristili od 1952. kad je na ovom groblju pokopana jedna žena koja je umrla od šarlaha…’ rekao mi je tada direktor Gradskih groblja. I tako u nedogled…

Prema podacima tadašnjeg Republičkog štaba za karantenske bolesti tada je u Hrvatskoj protiv velikih boginja cijepljeno oko tri milijuna osoba.. U petak, 21. travnja 1972. godine, Svjetska zdravstvena organizacija sa sjedištem u Ženevi, službeno je objavila da je epidemija velikih boginja u Jugoslaviji obuzdana. U saopćenju se navodi da je to bila prva pojava te bolesti u Jugoslaviji za posljednje 42 godine i da je ukupno oboljelo 175 osoba, od kojih 35 umrlo. A po pričama i naklapanjima izgledalo je kao da se najmanje polovica stanovništva već ozbiljno razboljelo, a da ostalu polovicu čeka ista sudbina.

Kakve će se sve priče pričati nakon obuzdavanja epidemije koronavirusa, zasad je teško reći. Treba biti strpljiv i čekati. A da će sočnih priča biti – to je sigurno. Jer, neki ‘pouzdani izvori’ su se za to već pobrinuli. Ali dnevna doza antikoronavirusa nikom dosad nije naštetila, pa vjerojatno neće ni čitaocima od kojih su mnogi već odavno cijepljeni protiv svakojakih gluposti.

1/3