U subotu, 5. jula, dva mjeseca nakon Trnjanskih kresova na kojima će tisuće ljudi obilježiti 80. godišnjicu oslobođenja Zagreba, na suprotnoj obali Save preko pola milijuna ljudi na Hipodromu će slušati Thompsona kako pjeva "loša bila 45-a". Grad Zagreb u najmanju ruku smatra da i jedno i drugo događanje imaju jednako pravo održavanja.
Stogodišnja partizanka Vjera Andrijić u nadolazećim će mjesecima možda završiti na još kojem ispitivanju na Županijskom sudu u Splitu, zbog istrage o događanjima u Širokom Brijegu prije više od 80 godina. Recentnija događanja u Širokom Brijegu, kao npr. kad ondje Zdravko Mamić pjeva na pirovima nakon što je Tužiteljstvu BiH dostavljena zamolba Hrvatske za njegovim izručenjem, istražuju se piano piano.
Nekad do jula trebala bi se izredati i sudska ročišta za sedamnaestero uhićenih u Zagrebu tijekom aprilskog prosvjedovanja protiv genocida u Gazi ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova. U ljetnim mjesecima još će se raspletati i dio slučajeva u kojima je više građana i građanki Zagreba dobilo novčane kazne zato što su na balkonima i prozorima svojih stanova izvjesili palestinsku zastavu.
Kazne su dobili zbog neovlaštenog isticanja zastave strane države, iako Republika Hrvatska još uvijek nije priznala Palestinu kao državu. S druge strane, na sportskim manifestacijama i po ulicama gradova nekažnjeno se nastavlja skandirati "starohrvatski pozdrav" "Za dom spremni", inače zakonski uvršten među najteže prekršaje.
Mislim da u našem društvu općenito vlada dojam da fašizam nije aktivna prijetnja, pa me tako ne čudi kako su konzervativne i fašističke vrijednosti, pogotovo kod mladih, u porastu. Dapače, tako nas se odgaja – smatra Tin Lepka
Svake prve subote u mjesecu, na glavnom zagrebačkom trgu (i u brojnim drugim gradovima u Hrvatskoj) muškarci nastavljaju klečati i moliti krunicu za duhovnu obnovu i čednost žena. Klečavci se brinu da im koljena ne pate i donose jastučiće i prostirke – Kroaciju se ljubi, ali bolje je kad je kušin kušin. Za široko krilo domaće desnice, javni trgovi, sveučilišta, bolnice i mediji ima da opstaju i postoje samo da bi servisirali njihove potrebe. Hrvatska se periferno pokorava, ilitiga "prati političke trendove", a sve ekstremnije desničarske stranke mogle bi postati predvodnice europske parlamentarne politike unutar narednog desetljeća.
Vodeće "centrističke" stranke po čitavoj Europi kopiraju programe ekstremne desnice, naročito kad je riječ o migracijskoj politici. Desetljećima su se veće europske stranke desnice i ljevice ujedinjavale iza tzv. zaštitnih zidova i sanitarnih kordona kako bi zaustavile sudjelovanje krajnje desnice u parlamentarnoj areni, ali posljednjih godina takve strategije kopne.
Stranke desnog centra, ali i ljevice, u praksi sve više usvajaju krajnje desne politike i formiraju koalicije s krajnje desnim strankama, čime se ekstremnu desnicu legitimira – glasanje za njih više nije transgresija, njihova politika više nije bauk. Ekstremno desne stranke već su pobijedile rivale desnog centra u Nizozemskoj i Italiji, a drugdje su članice koalicija predvođenih umivenim desničarima, kao što je to slučaj u Finskoj i Hrvatskoj.
"Zvijezde su se poklopile, živimo u sretnim vremenima", konstatirao je krajem lanjske godine Santiago Abascal, vođa ekstremno desne španjolske političke stranke Vox. U euforičnom je raspoloženju najavio da će Vox postati najjača stranka u Španjolskoj i dodao da se ekstremna desnica približava starom snu o "nacionalističkoj internacionali". Konzervativne grupacije jačaju svoje mreže s čvorištima u Washingtonu i Budimpešti, a Madrid sve više dobiva na važnosti kao europski most prema krajnje desnim pokretima u Južnoj Americi.
Desničarski ekstremisti dobivaju sve više glasova u regijama u kojima raste rizik od siromaštva, što pokazuje i nedavno istraživanje njemačkog Ifo instituta. Ako se udio kućanstava ispod granice siromaštva poveća za jedan postotni bod, udio glasova za krajnje desne stranke na saveznim izborima povećava se za 0,5 postotnih bodova. Između 1998. i 2017. godine udio siromašnijih kućanstava u Njemačkoj porastao je za 1,9 postotnih bodova, i iako je u svim prihodovnim skupinama zabilježeno više glasova za krajnje desne stranke, taj rast je najsnažniji među najsiromašnijih 40 posto stanovništva.
Tin Lepka (Foto: Privatna arhiva)
Prema pokazateljima siromaštva i socijalne isključenosti Državnog zavoda za statistiku (DZS) za 2024. godinu (anketirano 9.410 kućanstava), u Hrvatskoj također raste siromaštvo. Primjerice, 34 posto ispitanih živi u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće za sve članove svojega kućanstva, a 35 posto živi u kućanstvima koja ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak iz vlastitih sredstava (438 eura).
Petnaest posto ispitanih svrstava se u kućanstva koja teško spajaju kraj s krajem, a 40 posto u kućanstva koja spajaju kraj s krajem s malim teškoćama. Najmanji postotak osoba (svega 1,6 posto) živi u kućanstvima koja vrlo lako spajaju kraj s krajem. I tu priču o spajanju kraja s krajem valja uzeti u obzir u razmatranjima o (anti)fašizmu današnjice.
O antifašizmu se u nas danas uglavnom priča u kontekstu (ne)relativizacije antifašističkog nasljeđa, ali se rijetko dovoljno pažnje i resursa posvećuje izazovima organiziranja antifašističkih pokreta sada i ovdje. "Dok se oslobađaš u metaforama, misli na druge, na one koji su izgubili pravo da govore", piše palestinski pjesnik Mahmud Darviš. Vođeni time, o živoj antifašističkoj praksi pričamo s odgojiteljem i aktivistom Tinom Lepkom, koji od oktobra 2023. u Zagrebu djeluje u različitim propalestinskim inicijativama.
- Mislim da u našem društvu općenito vlada dojam da fašizam nije aktivna prijetnja, pa me tako ne čudi kako su konzervativne i fašističke vrijednosti, pogotovo kod mladih, u porastu. Dapače, tako nas se odgaja. Dovoljan je jedan pogled u školske udžbenike iz povijesti kako bi se uočio neutralan i pasivan stav koji se kod nas zauzima kada se govori kako o našoj, tako i o tuđoj povijesti borbe protiv fašizma. U isto vrijeme, nacionalistički simboli, uzvici i sentimenti koji bi se prije desetak godina u javnosti dočekali sa zgražanjem i bili baza za novčane kazne i zabrane nastupanja, danas se ili prihvaćaju raširenih ruku ili se na njih potiho okreće glava - govori nam Lepka.
Spremnost ljudi da nasilno djeluju prema drugim ljudima raste, posebno ako se radi o manjinama, migrantima ili stranim radnicima. Svakodnevno čitamo o nasilju koje ti ljudi doživljavaju na ulicama naših gradova ili u represivnom i nehumanom odnosu prema njima na radnom mjestu ili granici – komentira Maja Šintić
I on se osvrće na primjer zagrebačke gradske uprave koja se poziva na njegovanje antifašističkog nasljeđa, dok se u isto vrijeme trudi da propisno i komotno udomaći koncert "najvećeg nacionalista i širitelja ustaških vrijednosti u Hrvatskoj".
- Ako je vlast koja zagovara progresivne vrijednosti spremna učiniti takvo što, što možemo očekivati ako je zamijene oni koji aktivno zagovaraju nacionalizam, rasizam, mizoginiju, homofobiju, transfobiju i slično? - pita se Lepka.
Razgovaramo i o jačanju represivnog aparata kao jednoj od prepreka antifašističkom djelovanju.
- Kriminalizacija aktivizma kod nas možda još nije došla na razinu one u Njemačkoj ili Nizozemskoj, ali bilo bi naivno pomisliti da ni neće. Kazne koje su nekada iznosile 300 kuna, sada se penju i do preko 2.000 eura, a sudski procesi u sferi pasivnog otpora i građanskog neposluha sada su sve veća prepreka kod zapošljavanja i ostvarivanja životnih uvjeta. Svi ovi rizici stvaraju tzv. chilling efekt koji ljude koji imaju volju i potrebu djelovati navode da smanje intenzitet svog djelovanja ili kompletno izađu iz aktivizma - govori Lepka.
Unatoč svemu, naglašava da ne smijemo dopustiti da antifašističko djelovanje u Hrvatskoj dođe svome kraju, potpunom posustajanju. Bilo da se radi o direktnim političkim akcijama, ili kulturno-umjetničkim i edukativnim događanjima – svaki oblik otpora je važan.
- U ovim krugovima djelujem već neko vrijeme, primarno u propalestinskim kolektivima, i Izrael vidim kao relevantnu metu antifašističkog djelovanja. Već gotovo osam desetljeća, Palestinci na vlastitom tlu žive pod aparthejdom, a od početka aktualnog genocida u oktobru 2023. dokumentirano je preko 50 tisuća ubijenih, uključujući gotovo 20 tisuća djece, a zdravstvena i obrazovna infrastruktura Gaze gotovo su kompletno sravnjene sa zemljom. Bavimo se i borbom protiv bilo kakve suradnje hrvatskih institucija s onim izraelskim, kao i direktnim prozivanjem javnih tijela i osoba koje podupiru izraelski režim te u njemu aktivno sudjeluju. Taj je rad kod nas vrlo zahtjevan zbog manjka opće svijesti i pasivne nastrojenosti javnosti, ali smo u posljednjih 20 mjeseci postigli nezanemariv odjek u domaćoj javnosti i imamo veći momentum nego ikada do sad. Ne stajemo dok svi ne budu slobodni - zaključuje Lepka.
Ne želimo se zaustaviti samo na praksama oslobođenja koje se kroje u metropoli, pa o izazovima antifašističkog organiziranja pričamo i s pedagoginjom i sociologinjom Majom Šintić iz Šibenika, jednom od organizatorica Festivala alternative i ljevice (FALIŠ).
Maja Šintić (Foto: Privatna arhiva)
- U Šibeniku imamo prakse koje su vezane uz prostore kao Muzej pobjede, inicijative vezane uz zaštitu i obnovu Spomen-parka na Šubićevcu, obilježavanja važnijih dana, očuvanja i obnove antifašističkih spomenika. Imamo i samoorganizirane aktivnosti pojedinki i pojedinaca koji izlaze na ulice i prosvjeduju otvoreno protiv ratnih sukoba, genocida u Gazi te protiv nasrtaja na ženska i ljudska reproduktivna prava preko javnih molitvi kao najperfidnijeg politički motiviranog obračuna sa ženama i LGBTQ+ zajednicom - kazuje Šintić za Novosti.
Spominje i organizaciju Festivala alternative i ljevice koji se odvija na javnom trgu u centru grada i čiji je program u potpunosti otvoren i besplatan, kao i Noćni marš za Osmi mart koji se već treću godinu zaredom organizira u Šibeniku, zatim nezavisnu kulturnu scenu koja odabirom programa u javnosti otvara teme antifašizma, ali i nasumične grafiterske i gerilske intervencije u prostoru koje i dalje šalju antifašističke poruke.
Pitamo je i je li se s godinama u Šibeniku postalo teže organizirati i antifašistički djelovati.
- Definitivno je teže, posebno s obzirom na jačanje desnice i njihovog narativa koji silno želi izbrisati povijest antifašističke borbe, kao i ideje i vrijednosti antifašizma. Uložen je izniman trud i napor da se pojmu antifašizma pridodaju negativne konotacije ili da ga se relativizira. Povijesni revizionizam, neoliberalni fašizam, šutnja pred realnim ljudskim žrtvama genocida koje svakodnevno gledamo na ekranima pametnih telefona, šutnja pred napadima na manjinska prava, ograničavanje javnog financiranja udrugama, medijima koji otvoreno pišu ili progovaraju o ovim temama, ali se i deklariraju antifašistički – sve to utječe na spremnost ljudi da se organiziraju ili djeluju, da uopće javno progovaraju o ovim temama - kaže Šintić.
Dodaje da joj se čini da otvaramo poglavlje u kojem se komunicira kaznenim ili drugim prijavama, zastrašivanjem, gdje je spremnost represivnog aparata na gušenje prosvjednih akcija ili izražavanja javnog stava o ovim pitanjima vidno uvećana.
- Spremnost ljudi da nasilno djeluju prema drugim ljudima raste, posebno ako se radi o manjinama, migrantima ili stranim radnicima. Svakodnevno čitamo o nasilju koje ti ljudi doživljavaju na ulicama naših gradova ili u represivnom i nehumanom odnosu prema njima na radnom mjestu ili granici. Spremnost ljudi da otvoreno iskazuju mržnju prema drugim ili drugačijim ljudima na društvenim mrežama ili otvoreno u političkim programima raste. Lobiranje i zagovaranje promjena zakona koji se odnose na ženska i manjinska prava već je posve bjelodano - konstatira naša sugovornica.
Kao i Lepka, Šintić ističe da je izuzetno važno nastaviti se povezivati, jačati suradnje i samoorganizirati se kroz aktivnosti i akcije koje kreiraju prostore za antifašistički otpor. Koliko god trome, malene ili beznačajne te akcije i aktivnosti ponekad izgledale, one su doslovno jedina šansa koju imamo.
