Još unatrag nekoliko mjeseci, sve u vezi s Kinom bilo je puno jednostavnije. Zapadni svijet držao se gotovo beziznimno na izričitoj političkoj distanci od nje, uz permanentnu moralnu osudu njezine državne kontrole nad tržištem i ekonomijom generalno, i tako već duži niz godina.
S napadom Rusije na Ukrajinu prije tri proljeća, postalo je još lakše. Odonda se Kineze može optuživati i za dio ratne odgovornosti u Europi, ne samo za domaće im zlostavljanje Ujgura ili neke slično inferiorne etničke skupine. Jasno se vidi da nemamo problema s genocidom nad takvima, već po slučaju Izraela danas, ali imamo s tržišnom legitimacijom izvođača projektnih radova na terenu, i ne dopuštamo da baš bilo tko ubija kako hoće.
Naravno, sve to nije priječilo europski i američki kapital da se desetljećima goji na jeftinom radu i zanemarivim popratnim troškovima u nebrojenim tvorničkim pogonima što ih je otvarao na potezu od Južnog mora do Mandžurije. S druge strane, kad bi Kinezi ili njihova roba dolazili ovamo, hladno su ponižavani. Obično se pritom govori o lanjskim briselskim carinama na električne automobile kineskih proizvođača BYD, Geely, SAIC i drugih.
No zapravo nisu smjeli, npr. u Njemačkoj, konkurirati ni u ponudi šarafa, jer bi to značilo prestanak trgovanja tamošnjim, njemačkim šarafima, pa je sve odlučno rješavano carinama visokim onoliko koliko treba. Kineska proizvodnja je subvencionirana javnim tj. državnim novcem, glasio je taj krimen, te su zato na njihova vozila propisani uvozni nameti do 45,3 posto. Koliko god to bilo enormno visoko, a svi smo se ovdje pravili da je normalno, međutim, nitko nije bio spreman za ono što će uslijediti.
Hrvatska se za to vrijeme držala očekivano mutavo, ustvari dosljedno pravovjerno, bez viška propitivanja ili pokušaja da se izigraju sva ta embarga i sankcije, čak internalizirajući nametnuto distanciranje. Sjetit ćemo se bez većih problema ono kad je građen Pelješki most – čitave reportaže su pisane i snimane o čudnim kosookim, žutim bićima koja se dan i noć veru po toj baušteli, pritom se glasajući pomalo nalik ljudskim stvorenjima.
Nikad nije uvjerljivo argumentirano što to zapadnjaci imaju ekonomsko-politički toliko kardinalno zamjeriti Kinezima. I tamo cvate privatno poduzetništvo, ali centralna vlast upravlja procesima razvoja, planira kapitalne investicije i namjenski dotira pojedine sektore
Kontakti lokalnog življa s kineskim radnicima bilježeni su u našim medijima kao senzacija. Ipak, značajnija ulaganja kapitala porijeklom iz Junana ili Henana nipošto nisu dolazila u obzir, kamoli otvoreni prodor nekakve robe iz toga smjera, a koja se ne bi plasirala pod kakvim zapadnjačkim brendom, ujedno ideološkim certifikatom. Izuzeci su tolerirani isključivo u politički i ekonomski jačim zemljama EU-a.
A onda se na scenu u velikom stilu vratio Donald Trump i ukrao kompletan šou, s onu stranu Atlantika udarivši carinski daleko žešće negoli ranije na Kinu, ali donekle i na EU, navodno samo želeći oživjeti proizvodnju u Americi. Kineski uvoz odnedavno je tamo ocarinjen 145 posto, što ne znači da, već dok čitate ovaj tekst, neće biti i viši.
Sve se momentalno uzburkalo, dok je pometena Europska unija brže-bolje započela preispitivati svoje pozicije spram dalekoistočnog Velikog zmaja, ili kako ga po novome nazivamo – svakako više ne Crvena opasnost ili tako nešto zloslutno. "Namjera je Europskog parlamenta uvijek bila to da se sankcije ukinu, a odnosi s Kinom obnove", izjavio je glasnogovornik te institucije prije dva tjedna.
Namjera je uvijek bila posve suprotna tome, dakako, osim što Europi sad očajnički trebaju nova tržišta, jer je Trump ogolio svu njezinu političku i ekonomsku ovisnost o nametnutom režimu globalne slobodne trgovine pod arbitražom Zapada. Demokracija je tu čitavo vrijeme bila tek još jedan onakav skupi ideološki certifikat, ako znamo da Amerika i Europa takve standarde ipak nisu zahtijevali od svojih partnera već na Bliskom istoku.
U krajnjoj liniji, nikad nije iole uvjerljivo argumentirano što to zapadnjaci imaju ekonomsko-politički ama toliko kardinalno zamjeriti Kinezima. I tamo cvate privatno poduzetništvo, ali centralna vlast upravlja procesima razvoja, planira kapitalne investicije i namjenski dotira pojedine sektore. Najpoznatiji slučaj je autoindustrija, a s tim je do izražaja došao i dosad najizraženiji europsko-unijski protuprimjer. Kad je EU prije malo više od pola godine uvela drastične carine na kineske električne automobile, Kina je uzvratila otvaranjem istrage nad uvozom europske dampinški proizvedene svinjetine.
To pak u biti znači da su Kinezi samo osvijetlili poznati državno-planski i javnofinancijski karakter ukupne europske poljoprivrede, ovdašnjeg sektora s najizdašnijim takvim tipom pomoći. Europski uzgajivači nisu znali što ih je snašlo, iako govorimo o svega nekoliko milijardi eura tržišne vrijednosti. No trgovina hranom i pićima inače je jedini segment razmjene EU i Kine u kojoj ovaj kontinent bilježi nadmoć.
Ukupna je trgovinska razmjena pritom debelo na strani Kine, otprilike 200 milijardi naprema 500, u čemu na prehrambeni sektor otpada oko pet postotaka. Sasvim dovoljno da se Europa potrese iz temelja, kao što smo vidjeli, pa zato ovaj čas svjedočimo nizu koraka paničnog nastojanja da se zbližimo s Kinom. I sve je tu još veoma neizvjesno, počev od pitanja autoindustrije do teške enigme Trumpova ekonomsko-političkog potencijala, ali je isto tako sve moguće i u trgovini europskom svinjetinom u Kini, što je u medijima po Zapadu već brendirano kao Pork war.
Ne zaboravimo ni to da se u pozadini svega ističe ponajprije američki strah od novonastajućeg multipolarnog svijeta, a u prvom planu od slabljenja planetarne moći dolara na čijem dojučerašnjemu monopolu počiva glavnina utjecaja Sjedinjenih Država. Uz njezinu vojnu silu, bez ikakve sumnje, ali to je ionako opće mjesto svih geopolitičkih analiza.
No upravo se Kina zadnjih tjedana ispostavlja Europskoj uniji kao jedini realan izbor u ogledu s iznebuha odmetnutom Amerikom. Moraćemo stoga progutati svu onu našu političku moralku i ekonomsku lakirovku koju smo donedavno Kinezima turali pod nos. Europa je doduše ponesena danas ratnim trubama, riješena da vlastitu ekonomiju podvrgne vojnoindustrijskim prioritetima, gdje se u svojevrsni warfare nastoji uklopiti i Hrvatska.
No mi ovdje podjednako imamo teškoća s planiranjem zaokreta k razvoju vojne industrije, koliko i dosad s jačanjem izvoza u Kinu ili bilo kamo drugdje. Nemamo više infrastrukturu, kao ni proizvodni know-how, kao ni ozbiljnu tehnološku inovativnost, kao ni ekonomsko-političku imaginaciju. I ni po čemu se ne čini da ćemo u dogledno vrijeme imati bilo što od toga. Kina ovamo izvozi robu u godišnjoj vrijednosti oko milijardu i pol eura, uglavnom elektroniku i električne aparate, raznovrsnu telekomunikacijsku opremu i kemikalije.
Hrvatska tamo prodaje oko 100 milijuna eura u drvu i drvnim proizvodima te kamenu, mahom sirovini, uz ponešto elektroinstalacijskih artikala, pa ni s udjelom dodane vrijednosti ne stojimo najbolje. Izvoz nam je lagano rastao do 2018. godine i tada prešao 150 milijuna, da bi zatim ponovno krenuo nizbrdo, a deficit u razmjeni se produbljivao jer Kina ipak raspolaže asortimanom roba široke potrošnje i tehničkog profila kakav ne posjeduje nitko drugi. Odatle uvozimo vrijednost upola veću negoli je ona iz Amerike ili Francuske, a plasirati ne uspijevamo niti koliko u Egipat ili Rusiju.
Kad je riječ o investicijskoj suradnji, obično se tu spominju primjeri uspješne kineske Vjetroelektrane Senj ili neuspješne avanture koncerna Camel s Rimac grupom. No činjenica je da su s hrvatske strane, ne računajući svakovrsnu podršku Rimcu, izostala bitna javnoinstitucionalna uporišta kod organiziranja sustavnoga zajedničkog poslovanja. Nešto je malo poduzimala Hrvatska gospodarska komora, ali veoma tanko, a bez istinskog angažmana ministarstava, agencija, gradova, itd.
Tim više se može primijetiti značajan pomak u istome smjeru koji su posve suvereno ostvarile Španjolska i Poljska, Mađarska i Srbija. Te države, uz još poneki slučaj, nisu se tako dale impresionirati ekonomsko-političkim difamacijama i denuncijacijama na račun Kine, pa bi se i ubuduće mogle kudikamo bolje snaći u sad već naglavce izokrenutom kontekstu. Mi ćemo valjda neko vrijeme pričekati dok nam ne bude javljeno kako dalje.
