Novosti

Kultura

Jasminko Halilović: Važno je da čujemo djecu rata

Centralna stvar u Muzeju ratnog djetinjstva je dignitet. Ja nisam želio i odbijam da pravim mjesto gdje će neko dolaziti da žali te ljude. Ljudi su izložili svoje sjećanje kako bi dali doprinos dijeljenjem svoje priče, kako bi publike širom svijeta razumjele koliko su složene i teške posljedice ratova za djecu

Large jasminko halilovic dejan kozul 1

(foto Dejan Kožul)

U beogradskoj galeriji Endžio Hab, koju vodi Inicijativa mladih za ljudska prava, otvorena je izložba "Progovara(j)mo" Muzeja ratnog djetinjstva (MRD) iz Sarajeva. Riječ je o eksponatima koji ne komemoriraju samo sjećanja nekadašnje djece iz Sarajeva i BiH, nego i iz Srbije, s Kosova, iz Hrvatske, ali i Ukrajine. O izložbi i samom konceptu razgovarali smo s Jasminkom Halilovićem, osnivačem i direktorom MRD-a.

Šta vam znači postavljanje izložbe u Beogradu?

Važno mi je da je izložba stigla u Beograd. Naravno da su nam naša zemlja i region značajni i fokusirani smo na doprinos koji možemo dati njemu. Važno nam je da ovu turneju van BiH započnemo u Beogradu, a onda idemo u Prištinu, Veneciju, Bukurešt... Naša kolekcija već dugo nije ograničena samo na BiH. Danas ona okuplja sjećanja, eksponate i video svjedočenja iz 15-6 različitih konfliktnih područja. Imamo eksponate iz BiH, Srbije, Hrvatske, Kosova, a stavili smo poseban fokus i na Ukrajinu, s obzirom na to šta se trenutno dešava tamo.

Mogućnost da MRD dođe na istok Ukrajine i da pita neko dijete kako je, kakva mu je svakodnevica i kakve su mu potrebe, da to zabilježi i onda to donese u Sarajevo, Beograd, Zagreb i Evropski parlament da ispriča te priče, to je naša misija

Ukrajina i Kijev su prva mjesta gdje ste otvorili urede i to još 2020. Kao da se zaboravlja da je sukob u Ukrajini počeo još 2014. godine…

MRD je započet kao mali, istraživački projekt koji je za cilj imao objavljivanje knjige o ovom iskustvu, a kasnije je to preraslo u muzej. Prva stalna postavka otvorena je 2017. u Sarajevu. Muzej je dobio neke nagrade, dobili smo neke pozive iz svijeta da implementiramo neke aktivnosti i tako smo počeli sa prvim malim, međunarodnim projektima. Radili smo sa djecom izbjeglicama iz Iraka, Sirije, Afganistana... Radili smo u Libanu istraživački projekt sa stotinama djece iz Sirije, a jedna od prvih prilika za saradnju, koja se otvorila, bila je u Ukrajini 2018. kroz saradnju sa malom organizacijom i istraživačicom u istočnoj Ukrajini, blizu linije razgraničenja teritorije koji nije kontrolisala ukrajinska vlast i ovog koji jeste. Mi smo tu radili mali istraživački projekat, a cilj nam je bio da našu kolekciju proširimo za barem nekoliko djece čije je iskustvo obilježio rat, koji je tad trajao već četiri godine. Prije dvije godine su nas iz organizacije forumZFD pitali da li smo zainteresirani da to radimo na malo višem nivou. Ponudili su nam da otvorimo ured u Ukrajini i proširimo naše aktivnosti. Ukrajina je velika zemlja i već u tom trenutku, prije ovoga što se trenutno dešava, rat je uticao na milione ljudi. Taj rat nije bio ogromnog intenziteta, veliki dio zemlje ga nije osjetio, ali je već u Kijevu bilo oko 200.000 raseljenih lica. To je značilo, kao i svakom ko je raseljen, ko je otjeram, da je bio potreban neki period integracije, a tu je i neko da vas krivi. Mi smo dokumentovali iskustva nekoliko stotina te djece. Prva izložba je bila prošle godine u Kijevu i to je bio početak turneje koja je trebala da ide u 10 gradova po cijeloj zemlji. Naša je izložba zatvorena u narednom gradu prve sedmice februara. Tad sam bio u Ukrajini, imali smo plan za Odesu, nažalost desilo se što se desilo i sad je naš rad u Ukrajini potpuno onemogućen.

Ovih dana se obilježava 30 godina od početka opsade Sarajeva. Tu su korijeni današnjeg MRD-a, opsada uz lične gubitke: roditelja, rodbine, rođaka, prijatelja, prijateljica, simpatija…

Sarajevo je moj grad, grad gdje sam rođen i gdje sam odrastao, uključujući i vrijeme opsade. U vrijeme opsade Sarajeva nije bilo društvenih mreža. To što je Sarajevo preživjelo nije uživo prenošeno, kao što se danas prenosi šta se preživljava u Mariupolju. Međunarodna javnost ne shvata ni danas kako je to tačno izgledalo, posebno oni koji nikad nisu bili u Sarajevu. Oni ne znaju ni kakav je geografski položaj grada. Odrastanje u Sarajevu, a ja sam tamo proveo cijelu opsadu, nešto je što vas definira, čak i ako niste izgubili člana porodice, niste ranjeni, nije vam se desilo lično nešto tako strašno. Do 16. godine sam se bavio potpuno drugim stvarima u životu. Bio sam u turizmu i nisam ni sanjao da mi se može desiti da mi život završi u neprofitnom svijetu ili kulturnoj industriji, iako sam imao afinitete prema kulturi. I 2010. sam odlučio da se bavim ovom temom, ne možda toliko zbog ličnog iskustva. Ubijena je moja drugarica iz djetinjstva, a mogu reći i simpatija, iako sam ja bio mlađi od nje i sve je to smiješno, ali jako mi je to teško palo. To mi je bio najdramatičniji događaj. U ratu sam počeo ići u školu, a posebno se sjećam zadnje dvije godine, sjećam se svega što sam proživio i pojavila mi se želja da iskustvo moje generacije bude zabilježeno na dostojanstven način. Zbog toga sam krenuo da pravim knjigu koja donosi kratka sjećanja preko 1.000 ljudi. Fokus nije bio na mom iskustvu, želio sam da knjiga bude platforma za cijelu generaciju. Sjećanja su bila efektna, kratkih formata i ono što je bilo posebno značajno, što će promijeniti moj život kasnije jeste zajednica koja se stvarala oko te knjige. Ostao sam u kontaktu sa stotinjak njih i prepoznao sam da ta tema ima potencijal da kreira zajednicu, da utječe na živote ljudi. Dobijao sam mailove po 10 stranica. Tad sam shvatio da je mnoge od njih, iako 19 godina nakon rata, prvi put neko pitao kako su. Shvatio sam da je za mnoge od njih to mnogo važnije nego za mene lično. Počeo sam razmišljati šta nakon objavljivanja knjige, šta sa onima koji nisu ni čuli da se knjiga dešava, koji nisu rekli sve šta su htjeli? Ljudi koji su se javljali mailom počeli su slati dokumente, skenove, fotografije, igračke, dnevnike, pisma, crteže iz rata... Tu sam vidio vezu između sjećanja i predmeta i uspomena, a ideja za Muzej ratnog djetinjstva nastala je i prije nego je knjiga objavljena. Tad sam shvatio, prvi put u životu, jer sam bio površan posjetilac muzeja, kolika je snaga tih eksponata, tih malih predmeta i koliko to daje novu dinamiku sjećanjima i pričama. Kad sam 2012. napisao prvi koncept za MRD nisam znao da postoji mogućnost da se muzej napravi, već da bi bilo super da jednog dana nastane. Danas je MRD jako blizu onome što sam tada napisao.

Koncept je takav da djeca nisu samo pasivni posmatrači, već aktivni učesnici, borci, kako onda tako i danas, jer i danas moraju naći snage da iznesu svoje strahove kroz sjećanja i predmete?

Upravo tako. Centralna stvar u MRD-a je dignitet. Ja nisam želio i odbijam da pravim mjesto gdje će neko dolaziti da žali te ljude. Naravno da posjetioci na različite načine doživljavaju izložbe, neki plaču i to je u redu. Svako se na različit način sa time nosi, ali ukupni dojam većine posjetilaca je poštovanje prema tim ljudima, njihovim sjećanjima, iskustvima i pričama. Dio sam te generacije i vjerujem da je time sačuvan dignitet naših učesnica i učesnika. Ljudi su izložili svoje sjećanje kako bi dali doprinos dijeljenjem svoje priče, kako bi publike širom svijeta razumjele koliko su složene i teške posljedice ratova za djecu. Svjesni smo naše odgovornosti za kreiranje budućnosti. MRD je kreirao jednu kulturu, jedan imidž, atmosferu koja je čista i ljudi koji dolaze u MRD žele da podijele sjećanja na svoje djetinjstvo. U vremenu lažnih vijesti, neprovjerenih informacija muzeji imaju visoku odgovornost da budu mjesta kojima se može vjerovati. MRD želi biti jedno od tih mjesta, želi da materijale koje predstavlja, predstavlja sa integritetom, da bi zaštitio dignitet priča i sjećanja i, posljednje, da bi kod posjetilaca i posjetiteljki pobudio empatiju i nadu. Nada je riječ koja se često pojavljuje u utiscima nakon posjete našim izložbama jer ljudi poštuju to iskustvo kroz koje je neko prošao, ali takođe poštuju činjenicu da je taj neko danas bio spreman da se osvrne, da ispriča to na način na koji je ispričao.

Kad smo bili u Libanu, naš strah je bio kako će porodice reagovati. Treba im hrana, lijekovi, nemaju krov nad glavom, a mi im dolazimo sa nekim pričama. Jedna djevojčica je rekla: "Da, meni je važna škola, hrana, ali mi je važno i da me čuju." Mogućnost da MRD dođe na istok Ukrajine i da pita neko dijete kako je, kakva mu je svakodnevica i kakve su mu potrebe, da to zabilježi i onda to donese u Sarajevo, Beograd, Zagreb, Evropski parlament da ispriča te priče, to je naša misija i to je ono što čini MRD vrijednim dodatkom široj oblasti istraživanja posljedica ratova po djecu.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više