Novosti

Društvo

Još manje manjina

Hrvatska je od 2011. do 2021. ostala bez više od 60.000 pripadnika srpske nacionalne manjine. Njihov se udio u ukupnom stanovništvu smanjio na 3,2 posto, dok je udio pripadnika svih nacionalnih manjina pao sa 7,7 na 6,2 posto. Bez obzira na ovakve rezultate i to što ovaj popis prvi put srpskoj zajednici nije donio proširenje primjene prava iz Ustavnog zakona, nijedna manjina, pa tako ni srpska, ne mora ostati bez prava

Large 1vukovar emica elvedji

Uz Vukovaru sada živi 29,7 posto Srba, za razliku od 2011. kada ih je bilo 34,9 posto (foto Emica Elveđi/PIXSELL)

Zbog podatka da je Hrvatska od 2011. do 2021. ostala bez više od 60.000 pripadnika srpske nacionalne manjine, a u posljednjih 30 godina bez više od 450.000 njih, trebamo se zabrinuti svi, a ne samo predstavnici srpske zajednice – ističe Anja Šimpraga, potpredsjednica Vlade iz redova SDSS-a, komentirajući posljednje rezultate popisa stanovništva koji pokazuju da je broj Srba u deset godina pao za čak 33,6 posto. Za razliku od 2011. godine, kada se 186.633 građana Hrvatske izjasnilo kao Srbi, lani ih je to učinilo 123.892, čime se njihov udio u ukupnom stanovništvu sa 4,4 smanjio na 3,2 posto.

Većini mainstream medija to je bilo dovoljno da Srbe proglase glavnim gubitnicima novog popisa, a desnici da likuje i zahtijeva ekspresno ukidanje preostalih prava jedne od najdiskriminiranijih društvenih skupina. No kada se podvuče crta, kako na to ukazuje i Šimpraga, razloga za slavlje u Hrvatskoj nema nitko. Bilo da je riječ o generalnom stanovništvu, čiji se broj od prošlog popisa smanjio za više od 400.000, ili pripadnicima ukupno 22 nacionalne manjine, čiji je udio u istom razdoblju sa 7,7 pao na 6,2 posto.

Podaci iz Vrhovina pobudili su sumnju u vjerodostojnost popisa. Srbi su od znatne većine postali manjina, a umjesto po nacionalnom ključu popriličan broj se izjasnio prema vjeri. U Civljanima pak više nema niti jednog pravoslavca, ali je zato 99,7 posto "ostalih kršćana"

Iako se i ranije moglo naslutiti da će pad broja Srba biti velik, on je ipak nadmašio očekivanja predstavnika srpske zajednice. Predsjednik SNV-a i SDSS-a Milorad Pupovac zbog toga je najavio detaljnu analizu novih podataka. "Kad sve skupa saberemo, iznijet ćemo svoje mišljenje i procjenu koji su razlozi doveli do ovakvog rezultata. U ovom trenutku mogu samo reći da ih ima nekoliko, a koji su presudni znat ćemo nakon provedene analize", poručio je Pupovac netom nakon objave novih podataka Državnog zavoda za statistiku, čije vodstvo zasad odbacuje mogućnost da je tokom prikupljanja ili obrade došlo do propusta.

Anja Šimpraga pak u razgovoru za Novosti kaže da aktualni rezultati "ne predstavljaju, nažalost, preveliko iznenađenje s obzirom na to su da su odraz negativnih demografskih trendova u Hrvatskoj, od kojih nisu izuzeti ni pripadnici manjina". Dodaje da je više faktora utjecalo na znatnije smanjenje broja Srba.

- Područja koja tradicionalno nastanjujemo su slabije razvijena, a u tim krajevima često nedostaje i osnovna infrastruktura poput struje i vode. Iluzorno je očekivati da bez jasne strategije razvoja i ulaganja ti krajevi mogu opstati, a ljudi ostati, kako Srbi, tako Hrvati i svi drugi. Naime, upravo krajevi poput Banije, Korduna i Slavonije bilježe najveći pad broja stanovnika. Zbog toga napore koje već ulažemo moramo dodatno pojačati. Uostalom, Srbi su, kao i većinsko stanovništvo, u velikom broju odlučili svoju sreću ostvariti u zemljama poput Njemačke ili Irske - govori potpredsjednica Vlade i podsjeća da je prema podacima iz 2011. prosječni pripadnik srpske zajednice imao gotovo 53 godine, a ostatak stanovništva u prosjeku 41 godinu.

Pritom su osobe starije od 65 godina činile trećinu srpskog stanovništva. Uz mali priraštaj i veliki mortalitet te masovno iseljavanje od ulaska Hrvatske u EU, demografskom padu doprinijeli su i proces asimilacije i nastavak diskriminacije koji svoje korijene imaju u ratu devedesetih i tadašnjim nacionalističkim politikama. One su se u početku temeljile na progonu Srba kako iz urbanih, tako i ruralnijih, ratom zahvaćenih područja, a kasnije i na sustavnom onemogućavanju povratka izbjeglih. Iako je Tuđmanova vlast pod pritiskom međunarodne zajednice krajem 1990-ih djelomično ublažila restriktivni zakonski okvir, koji je ranije podrazumijevao isključujuće kriterije po srpsku zajednicu, vrhunac povratka izbjeglih trajao je od 2000. do 2003. i od tada je u konstantnom padu. Budući da postepenu relaksaciju atmosfere u društvu i djelomičnu obnovu povratničkih krajeva, koji su se većim dijelom i prije 1991. isticali gospodarskom zaostalošću i demografskom regresijom, proteklih desetljeća nije pratila održiva razvojna politika, u njima se do danas mahom zadržalo malobrojnije staračko stanovništvo.

Anja Šimpraga (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)

Anja Šimpraga (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)

Posljedice takvih trendova bile su vidljive već na prvom poslijeratnom popisu iz 2001., kada je broj Srba s nekadašnjih 581.663 (12,2 posto) pao na 201.631 (4,5 posto). Danas, 20 godina kasnije, u Hrvatskoj ih živi još oko 80.000 manje, pri čemu je pad primjetan u svim županijama. Gledajući rezultate po apsolutnim brojevima, najveći gubici na popisu 2021. zabilježeni su u Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje se broj Srba u posljednjih deset godina gotovo prepolovio, odnosno s 21.002 pao na 12.153 (8,7 posto ukupnog stanovništva). Slijede Vukovarsko-srijemska županija s padom od 27.824 na 19.309 (13,5 posto), koja unatoč popriličnim gubicima i dalje ostaje županija s najvećom koncentracijom srpskog stanovništva na razini cijele Hrvatske, zatim Osječko-baranjska koja je od posljednjeg popis ostala bez 8.181 Srbina pa ih je sada 15.486 (6 posto) i – što je iznenadilo mnoge – Grad Zagreb. Glavni grad je od popisa 2011. izgubio 5.492 građana srpske nacionalnosti, kojih sada ima 12.034 i čine svega 1,6 ukupnog stanovništva te gube pravo na svog predstavnika u Gradskoj skupštini. Analiza provedena po postocima pokazuje pak da je najveći pad broja Srba zabilježen u Brodsko-posavskoj županiji, gdje je u deset godina s 4.124 pao na 2.170 (47,4 posto manje). Uz već spomenutu Sisačko-moslavačku županiju s padom od 42,1 posto, slijede Ličko-senjska s 41,5 posto i Požeško-slavonska koja je u deset godina ostala bez 40,1 posto građana srpske nacionalnosti.

Zakonski prag od najmanje trećine lokalnog manjinskog stanovništva je previsok. Europska stručna tijela smatraju da je i udio u stanovništvu od pet posto za ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina također previsok – ističe Antonija Petričušić

Kako smo već pisali, generalni pad broja stanovnika primjetan je u nerazvijenijim sredinama u kojima većinu čine Srbi. Najgore rezultate među općinama imaju Vrhovine, gdje je 51,8 posto manje ljudi – s 1.381 (od čega 1.108, odnosno 80,2 posto Srba) pale su na njih 666 (311, tj. 47,6 posto Srba). Podaci iz Vrhovina pobudili su sumnju u vjerodostojnost novog popisa jer osim što su Srbi u toj općini od znatne većine postali manjina, ispostavilo se i da se popriličan broj tamošnjih stanovnika najednom umjesto po nacionalnom ključu izjašnjava prema vjerskoj pripadnosti (100, odnosno 15,3 posto). Sličan trend zabilježen je i u općini Civljane, u kojoj je prema ranijim popisima živjelo gotovo sto posto Srba pravoslavne vjere. Po popisu iz 2021. ispada da u Civljanima više nema niti jednog pravoslavca, dok je sada 99,7 posto onih koji su se izjasnili kao "ostali kršćani".

Stanje nije puno bolje ni u ostalim gradovima i općinama gdje srpsko stanovništvo živi u većem broju, ali ne prelazi trećinu ukupnog stanovništva, poput Gline koja je od 9.283 žitelja, koliko ih je imala prije deset godina (od čega 27,5 posto Srba), sada popisala tek njih 7.207 (20,5 posto Srba). Hrvatska Kostajnica spala je pak s ukupno 2.756 stanovnika (25 posto Srba) na njih 1.946 (22,8 posto Srba). Iole značajniji rast apsolutnog broja srpskog stanovništva nije zabilježen nigdje, a gledajući po postocima, jedva primjetan skok zabilježen je u Borovu (sa 89,7 popeo se na 90,7 posto) i Skradinu (sa 17,7 na 18,1 posto).

Analiza Novosti pokazuje i da je popis stanovništva proveden 2021. prvi poslijeratni koji ovdašnjoj srpskoj zajednici nije donio proširenje primjene prava iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, i to u njegovom dijelu koji se odnosi na službenu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina (za što je potrebna trećina ukupnog stanovništva pojedine jedinice lokalne samouprave), te na izbor dožupana (pet posto), zamjenika gradonačelnika i načelnika (15 posto). Iako su, primjerice, 2011. ostali bez prava na zamjenika župana u Zadarskoj županiji te zamjenika gradonačelnika u Benkovcu, Daruvaru i Lipiku, Srbi su istim popisom ostvarili pravo na izbor dožupana u Primorsko-goranskoj županiji, kao i na upotrebu svog jezika i pisma u Vukovaru. Poslije najnovijeg popisa samo se zbrajaju gubici.

Uz Vukovar, gdje ih sada živi 6.890 (odnosno 29,7 posto, za razliku od 2011. kada ih je bilo 9.654, tj. 34,9 posto), Srbi su bez prava na ravnopravnu upotrebu vlastitog jezika i pisma ostali u još dvije jedinice lokalne samouprave: gradu Vrbovskom, gdje je njihov broj u deset godina s 1.788 (35,2 posto) pao na 1.255 pa ih je sada 32,4 posto, i općini Donji Kukuruzari, gdje ih je 2011. živjelo 569 (34,8 posto), a sada 337 (31,2 posto).

Antonija Petričušić (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Antonija Petričušić (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Ako se lokalnim statutima ne uredi drugačije, pravo na izbor dožupana mogli bi izgubiti u četiri županije – Bjelovarsko-bilogorskoj (gdje je postotak Srba pao sa 6,3 na 4,9), Primorsko-goranskoj (pad sa 5 na 3,9 posto), Virovitičko-podravskoj (sa 6,1 na 4,5 posto) i Požeško-slavonskoj (sa 6 na 4,4 posto), a pravo na zamjenika načelnika u četiri općine, u Rasinji (sada 14,9 posto Srba), Podgoraču (12,1), Viljevu (14) i Dragaliću, jednoj od općina koja bilježi najveći pad udjela Srba u ukupnom stanovništvu (sa 17,8 na 7,1 posto).

Iznimno zabrinjavajuća situacija je u spomenutoj Požeško-slavonskoj županiji, gdje je srpska manjina osim prava na izbor dožupana ostala i bez prava na izbor zamjenika gradonačelnika Pakraca. S obzirom na to da lokalni funkcioneri iz redova manjina imaju značaju ulogu u pokretanju obnove zapuštene ili nepostojeće infrastrukture u svojim sredinama, pitanje je u kolikoj će se mjeri njihov gubitak odraziti na te krajeve.

- U ovom trenutku to je teško reći, no vjerujem da kod nositelja vlasti u županijama, gradovima i općinama jača svijest o potrebi promocije i zaštite prava manjina neovisno o njihovom udjelu u stanovništvu. Ove godine slavimo 20 godina od donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, dokumenta koji je stvorio jasan okvir za ostvarivanje manjinskih prava u RH i otvorio put europskih integracija za našu zemlju, i nadam se da nakon dvije decenije postoji dovoljno razuma i političke mudrosti da se stečena prava ne ukidaju - kaže Anja Šimpraga, koja postojeću situaciju vidi kao priliku i obvezu za jačanje vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na lokalnim razinama.

- Moramo svi zajedno raditi na tome da vijeća budu prepoznata kao faktor u odlučivanju i da imaju svu potrebnu infrastrukturu za svoj rad. Što se tiče ključnih infrastrukturnih projekata, usuglašavat ćemo ih i na nacionalnoj razini i kroz Operativne programe nacionalnih manjina za razdoblje 2021. – 2024. i nastaviti ih provoditi, kao i poticati lokalne samouprave na njihovo rješavanje - dodaje potpredsjednica Plenkovićeve vlade.

Za to vrijeme hrvatski mediji isključivo su se fokusirali na Vukovar, gdje Srbi zbog dubiozne odluke Ustavnog suda i diskriminatornih manevara vlasti Ivane Penave ni u ranijem periodu nisu mogli koristiti pravo na vlastiti jezik i pismo. Antonija Petričušić, izvanredna profesorica na katedri za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta kojoj je nedavno istekao četverogodišnji mandat u Savjetodavnom odboru Vijeća Europe za praćenje Okvirne konvencije za zaštitu prava nacionalnih manjina, smatra da je riječ o senzacionalističkom izvještavanju koje nimalo ne doprinosi smirivanju tenzija u tom gradu.

- Urednici medija su dali prostor Penavi da poentira na svoj mlin, koji je protupravno vrtio deset godina, ishodivši temeljem odluke Ustavnog suda iz 2019., a koju smatram lošom i neustavnom, svakog listopada odgađanje uvođenja službene upotrebe jezika i pisma srpske nacionalne manjine na području Vukovara. U pravilu taj medijski senzacionalizam, koji izvještava da imena javnih ustanova više ne trebaju biti napisana i na latiničnom i ćiriličnom pismu kao što nisu ni do sada, nije doveo u vezu pad udjela Srba u Vukovaru s činjenicom da se u Vukovarsko-srijemskoj županiji dogodio najveći relativni pad broja stanovnika. Tamo sada živi gotovo petina stanovnika manje nego prije deset godina - ističe Petričušić i dodaje da bez obzira na rezultate popisa stanovništva nijedna manjina, pa ni srpska, ne mora ostati bez prava, kako u Vukovaru, tako i u drugim sredinama.

Naime, objašnjava ona, hrvatsko zakonodavstvo propisuje da jedinice lokalne samouprave, u kojima pripadnici neke manjine čine i manje od trećine stanovništva, samoinicijativno mogu statutom uvesti manjinski jezik u službenu upotrebu. S obzirom na to da je Ustavnim zakonom propisano i da pravo pripadnika manjina na izbor zamjenika načelnika, gradonačelnika, odnosno župana također mora biti uređeno lokalnim statutima, i to bi pravo, tumače pravnici, moglo biti zadržano u pojedinim jedinicama lokalne samouprave. Na taj je način, uostalom, ranijih godina uvedena ravnopravna upotreba talijanskog u 20, mađarskog u tri, češkog u dvije, a rusinskog i srpskog u po jednu jedinicu lokalne samouprave. Zanimljivo je i da je na isti način 2009., i to glasovima vijećnika HDZ-a, HSP-a i SDSS-a, pravo na dvojezičnost uvedeno i u Vukovaru, koji u tom momentu nije zadovoljavao spomenuti uvjet od trećine stanovništva.

- Dakle, pravo na ravnopravno korištenje manjinskih jezika i pisama u javnom prostoru, na pločama na kojima stoje nazivi institucija javne vlasti, na topografskim znakovima ili u radu gradskih vijeća, nije nužno korelirano s udjelom manjinskog stanovnika u općini, gradu ili županiji. Ali očito može biti predmetom politizacije i mobilizacije mržnjom prema manjinama, kako to pokazuje vukovarsko iskustvo - veli Antonija Petričušić.

I predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović nedavno je izjavio kako je "običaj da se stečena prava ne diraju kada se radi o pravima manjina". No s obzirom na prethodna negativna iskustva s kojima se suočavala srpska zajednica, rijetki vjeruju da će im vodstva jedinica lokalnih samouprava izaći u susret. Ranijih godina, i to unatoč prelasku praga od trećine stanovništva, brojne jedinice nisu u praksi provodile sva prava predviđena Ustavnim zakonom i lokalnim statutima. Tako primjerice, izuzev u Donjem Lapcu, nisu postavljeni latinično-ćirilični prometni znakovi s nazivima naseljenih mjesta, čak ni na ulazima i izlazima iz naselja u kojima srpska zajednica čini preko 90 posto stanovništva. Neki drugi, poput Gračaca, nisu ni uskladili odredbe statuta o upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma niti su sukladno zakonu postavljene dvojezične ploče na zgradu općine, premda je prema popisu iz 2011. Gračac na svom području imao 45 posto stanovnika srpske nacionalnosti.

Po tako visoko određenom postotku od najmanje trećine manjinskog stanovništva za primjenu Ustavnog zakona Hrvatska spada u rigidnije države Europe, iako je još 1997. donijela Zakon o potvrđivanju Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima kojom se potpisnice obvezuju na zaštitu i promicanje regionalnih ili manjinskih jezika. Usporedbe radi, u Austriji je dovoljan udio od deset posto, u Srbiji 15, Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj 20, dok se u Sloveniji primjenjuje povijesni teritorijalni kriterij za talijanski jezik u slovenskom priobalju te za mađarski u Prekmurju, bez obzira na broj pripadnika tih naroda.

- Prema praksi Odbora stručnjaka o primjeni Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima i Savjetodavnog odbora za Okvirnu konvenciju, zakonski prag od najmanje trećine lokalnog manjinskog stanovništva je previsok. Ta stručna tijela smatraju da je i udio u stanovništvu od pet posto za ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina, a koji postoji u pojedinim europskim državama, također previsok - govori Petričušić.

Ona dodaje da je Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju u jednom od svojih mišljenja naveo da statističke podatke treba redovito prikupljati, ali ih i nadopunjavati podacima prikupljenima kroz neovisna kvalitativna i kvantitativna istraživanja.

- Statističke podatke o nacionalnoj strukturi stanovništva trebalo bi pažljivo analizirati u konzultacijama s predstavnicima manjina, posebice onda kada se takvi podaci koriste kao temelj za ostvarivanje prava pripadnika manjina - zaključuje sociologinja.

Fernand de Varennes, UN-ov posebni izvjestitelj o manjinskim pitanjima koji je proljetos na poziv SNV-a posjetio Zagreb, u razgovoru za Novosti istaknuo je pak kako je na duže staze za manjine daleko prihvatljiviji model koji podrazumijeva autonomiju, kakvu u talijanskom Južnom Tirolu uživaju pripadnici njemačke jezične manjine. "S druge strane imamo primjer Finske, gdje je u jednoj općini pravo na upotrebu švedskog jezika također uvjetovano postotkom govornika. Međutim, sve i da taj postotak padne ispod razine najnižeg propisanog zakonom, govornicima manjinskih jezika njihova se prava jamče i dalje, makar na određeni period. Jednom kada se dosegnu željena prava, njih naprosto ne bi trebalo ukidati odmah po novom popisu stanovništva", poručio je tada de Varennes.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više