>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Josip Atalić: Potres nam svima treba biti lekcija

Prije nekoliko godina smo napravili Nacionalnu procjenu rizika od potresa i shvatili u kojem smo problemu. Upozoravali smo na moguće posljedice, ali očito nismo digli dovoljno veliku paniku. Uništene građevine se s malo žbuke i krpanja vrlo brzo mogu dovesti u stanje u kojem su bile. Međutim, to nije rješenje. Trebamo se vratiti struci i prestati tretirati kvalitetne prijedloge kao dodatni trošak

Društvo arhitekata Zagreba se osam dana nakon potresa oglasilo dramatičnim upozorenjem u kojem se tvrdi da ne postoji upravljanje nastalom krizom i da se tako ugrožavaju životi građana, pa su predložili pokretanje hitne koordinacije koja bi pomogla onima koji su nevolji. No na raspolaganje su se već u prvim satima nakon potresa stavili građevinari. Stotine inženjera ovih dana patrolira zagrebačkim ulicama i radi na procjeni šteta. Njihov rad koordinira Gradski ured za upravljanje u hitnim situacijama, s kojim od prvog dana surađuje izvanredni profesor Građevinskog fakulteta u Zagrebu Josip Atalić. Ovaj smireni 44-godišnji inženjer porijeklom iz Otočca, koji zajedno s kolegama 24 sata stoji na raspolaganju građanima, izdvojio je malo vremena za Novosti.

Zagrebačke bolnice su godinama rekonstruirane i prilagođavane pa se sada nalaze u kaotičnom stanju. Moramo shvatiti da Zagreb jednog dana očekuje i jači potres

‘Još imamo vremena reagirati prije eventualne katastrofe’, izjavili ste krajem prošle godine u Jutarnjem listu, komentirajući situaciju u Hrvatskoj, i to nakon što ste radili na procjeni štete od potresa u Albaniji. Izgleda da vas je stvarnost demantirala?

Nažalost, vrlo brzo. To smatram svojim porazom jer gotovo nikako nismo išli prema medijima. Radili smo u stručnoj zajednici, pisali članke, kontaktirali s ministarstvima, ukazivali na probleme i upućivali na to kako druge države rješavaju probleme, ali to nije išlo. Mi smo država koja ima puno prioriteta i teško je izdvojiti novac za nešto što će se jednog dana možda desiti, a možda i neće. Žao mi je što nismo uspjeli u javnosti osvijestiti neke stvari koje smo sigurno mogli napraviti. Na primjer, u ovih par dana smo napravili obrazac za pregled zgrada, aplikacije i podigli sustav. Ojačanje zgrada je skupo, ali ove stvari koje sam spomenuo nisu pa smo ih trebali i ranije napraviti.

Obrasci o kojima govorite nisu postojali do potresa?

Ne. Za pregled stanja na terenu smo koristili obrazac koji je napravljen dok smo 2014. godine radili baš za Ured za upravljanje u hitnim situacijama. Unutar jedne od studija o potresu predložili smo im obrazac kakav imaju Talijani, razradili smo ga i prilagodili našem sustavu, ali to je bio samo temelj za daljnji rad. To je ozbiljan posao i, nažalost, nije završen.

Virtualna prijetnja

Da vas vlast sada konačno posluša i da vam odriješene ruke sa zadatkom da spasite Zagreb od budućih potresa, što biste napravili?

To je odlično pitanje, jer se cijela građevinska struka već 15-ak godina gura u drugi plan i ne sluša je se. Ja sam i projektant i vodio sam brojne razgovore s kolegama arhitektima. Kada god smo im mi građevinari spominjali potres, arhitekti su nam uvijek odgovarali: nemoj komplicirati ili ćemo naći nekog drugog da nam to potpiše… Naravno, nisu svi arhitekti takvi, ali potres je uvijek bio neka virtualna prijetnja. Znači, svaki naš prijedlog da se nešto ojača tretirao se kao dodatni trošak. Trebamo se vratiti struci jer ona ima sva rješenja. Konačno trebamo početi prihvaćati činjenicu da struka nečemu služi i prestati je ignorirati.

Najugroženiji je očito centar Zagreba u kojem su zgrade građene prije 1964. godine, kada su se počele raditi konstrukcije koje su otpornije na potrese. Koliko vas još posla čeka u procjeni štete i hoće li se puno toga morati rušiti?

Pregledano je gotovo 6000 objekata i teško je reći koliko nas posla još čeka jer ljudi i dalje prijavljuju štete. Osam posto pregledanih zgrada, odnosno njih oko 450, teško je oštećeno i trenutno nisu za stanovanje. Naravno, da se radi o obiteljskim kućama i da su te zgrade u ruralnim dijelovima, trebalo bi ih srušiti, a ne obnavljati. Međutim, centar i stare zgrade u njemu su neprocjenjiva vrijednost svakog grada pa takav način ne dolazi u obzir. Sada struka treba sjesti i ponuditi rješenja kako bi se uspjelo spasiti i takve objekte. Već se počelo izlaziti s rješenjima, ali tvrdim da se bez svih povratnih informacija volontera na terenu pravo stanje ne može znati. Ljudi koji hodaju okolo i predlažu sanacije su neozbiljni jer nemaju konkretne podatke.

Godinama smo upozoravali Ministarstvo graditeljstva da je energetskom certifikatu trebalo dodati i onaj kojim bi se odredilo koliko je zgrada zapravo otporna na potrese

Što konkretno treba znati o nekoj ugroženoj zgradi prije nego što se krene u sanaciju?

Treba vidjeti koji je statički sustav, kako mi to volimo reći, koja je koncepcija građevina, jer je svaka koncipirana drugačije. Koncipirana je i za vertikalna i horizontalna oštećenja. Često smo u centru razmatrali samo vertikalna oštećenja. Znači, netko bi krenuo u proširivanje dnevnog boravka i rušenje zidova koji su mu smetali, stavio bi traverze i rekao: ja sam preuzeo! Da, ali samo vertikalno. Kada jedna zgrada počne gurati drugu horizontalnim silama, onda više nema zidova koji su tamo trebali biti, a ovi koji su ostali su nedostatni i to narušava koncept konstrukcije koji je ključan.

Rekonstrukcije bolnica su poseban problem. Iako su zgrade već bile stare, rekonstrukcije su ih, izgleda, dodatno oslabile?

Unutar studije o potresu, koju smo radili u suradnji s Uredom za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba, obradili smo većinu zagrebačkih bolnica i obišli smo ih u prvim satima nakon potresa. One su rekonstruirane i prilagođavane pa se nalaze u kaotičnom stanju. Moramo shvatiti da Zagreb jednog dana očekuje i jači potres. Bolnice su oštećene, ali da je potres bio samo malo jači, imali bismo jako velike probleme.

U kakvom su stanju zagrebački mostovi?

Treba razdvojiti održavanje mostova od seizmičkog dijela. Tu se vidi koliko je građevinska struka zanemarena. U natječajima za popravak mostova nigdje se ne spominje seizmička izolacija, nego se samo govori o kozmetici i održavanju. Zadnja faza studije koju sam spomenuo je analizirala Jadranski most. Kolegica Marta Šavor Novak je temeljem konkretnih podataka zaključila što treba napraviti da taj most izdrži još puno godina. Mostove je u prvom satu nakon potresa pregledao Institut IGH, koji ima ugovor s Gradom Zagrebom.

Kako ocjenjujete reakciju građana nakon što ih je potres istjerao na ulicu?

Na njihovu reakciju sam izrazito ponosan. Prvi dan, dok se još nismo uspjeli organizirati, bilo mi je prekrasno gledati te ljude koji su u 10 sati pokušavali naći vrata i proći kroz njih. To je bilo neopisivo. Svaki narod zbije glave u ovakvim situacijama. Za pomoć nam se javilo više od 500 ljudi i svi su dobili mogućnost da pomognu. Riječ je o oko 450 građevinara, 50 arhitekata, a tu su i ljudi koji rade na visinama i surađuju direktno s vatrogascima.

Koje su vam slike ostale u sjećanju?

Bio sam u Nadbiskupskom dvoru, koji je izgledao kao da je netko bombardirao zgradu. Sve je bilo po podu, cigle su pale, a kroz pukotinu u zidu možete provući ruku. Ali taj strah u očima građana i nevjericu na njihovim licima nikada neću zaboraviti.

Volonteri ulaze ljudima u stanove. Bojite li se izlaganja virusu?

Pokušavamo se zaštititi maskama i rukavicama. Apeliram na građane da provjetravaju prostorije kako bi ljudi koji se nesebično žrtvuju bili u što manjem riziku. Nakon para dana dobili smo i podatke o ljudima u samoizolaciji. Do tada smo se oslanjali isključivo na iskrenost građana.

Kapital ispred struke

Hoće li se svi stanovnici centra Zagreba uopće vratiti tamo živjeti zbog straha koji je zavladao?

To je zanimljivo pitanje, jer nakon svakog potresa slijedi iseljavanje. Ili vam je oštećeno radno mjesto ili dom i mnogi će o tome razmisliti. Da li ćemo mi reagirati na vrijeme i te ljude pokušati zadržati, to je drugo pitanje. To je jedan od razloga zbog kojih smo danas obustavili rad. Jednostavno, nema smisla da mi mjesec dana volontiramo, a da se pritom ne uključi cijeli sustav. To je takva razina katastrofe da se svi moraju uključiti.

Kakve bi pouke vlast trebala izvući iz ove situacije i kakve zakone donijeti?

Zadnjih gotovo godinu dana naša komora građevinara vodi konstantnu borbu s Ministarstvom graditeljstva, ali ona ne daje rezultate. Volio bih da nam potres bude lekcija i da kažemo da nismo bili dobri, da smo dobili po nosu te da je vrijeme da se popravimo. Ako se nastavimo svađati, bit će loše. Građevine se vrlo brzo mogu dovesti u stanje u kojem su bile. Malo žbuke, krpanja rupa i to je to. Međutim, to nije rješenje. Godinama smo upozoravali Ministarstvo graditeljstva da je energetskom certifikatu trebalo dodati i onaj kojim bi se odredilo koliko je zgrada zapravo otporna na potrese, tako da vi znate kada nešto kupujete koliki je rizik od potresa. Razumijem i Ministarstvo. Oni su dobili namjenski novac iz Europske unije pa se krenulo u posao s energetskim certifikatima. Međutim, mene interesira kako su se građevine koje imaju energetski certifikat ponašale u potresu i da li je potres uništio izolaciju. Vani se paralelno radi na energetskoj i seizmičkoj izolaciji. To diže cijenu, ali ne mora se zgrada ojačati da izdrži najveći potres. Može se znatno pojačati tako da zidovi ne bi tek tako mogli ubijati ljude. Ministarstvo je u zakon uvelo stavku da se zgrade može i seizmički ojačati, ali se to zbog troškova izbjegava napraviti.

Sada se postavlja pitanje tko je kriv i zašto nas je potres dočekao nespremne?

Mislim da smo svi krivi. Možda to zvuči banalno i izgleda kao da se izvlačim, ali prvi sam ja kriv. Naravno, ne mislim samo na sebe, nego na struku. Godine 2014. smo napravili Nacionalnu procjenu rizika od potresa i shvatili u kojem smo problemu, ali i mi smo mislili da se potres neće dogoditi. Upozoravali smo, ali očito nismo digli dovoljno veliku paniku. Nama je zadnji veći potres bio u Stonu 1996. Prije toga su na ovom području bili veliki potresi u Crnoj Gori, Skoplju i Banjoj Luci. Nije bilo dovoljno svijesti da će se i kod nas dogoditi. Zato kažem da sam prvi ja kriv jer sam i projektant i znam za situacije u kojima mi netko kaže da želi srušiti zid, a koji po propisu ne bi smio. Ali potresa nije bilo… Uvijek bi se našao netko tko bi umjesto mene odobrio gradnju.

Stanari Novog Zagreba ovih dana glorificiraju jugoslavensku arhitekturu jer nisu imali posljedica od trešnje. Jesu li u pravu?

Oni jesu za jednu razinu sigurniji jer je riječ o betonskim zgradama, koje su građene kvalitetno i kontrolirano. Međutim, ovaj potres je bio takav da im nije mogao ništa. Da je bio samo za jedan stupanj jači, i oni bi ga jako osjetili.

Kakve zgrade treba graditi u budućnosti?

Za to postoje propisi. Kvaka je što je građevinska struka gurnuta u stranu, tome svjedočim i osobno. Puno nas je na tržištu, uvijek se nađe netko s nižim kriterijima. Spomenuli smo bivšu državu. U njoj su građevinari bili doživljavani daleko ozbiljnije.

Možemo li zaključiti da je u Hrvatskoj kapital ispred struke?

Da. Volio bih da iz ovoga izađemo pametniji.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1