>

novosti logo

Društvo Društvo

Jugoslaveni u Oktobarskoj revoluciji

Feljton u povodu stogodišnjice Oktobarske revolucije (2/4): Prijelomni događaji za naše ljude u ruskoj revoluciji bili su regrutiranje u austrougarsku vojsku, dezertiranje i zarobljeništvo, prelaženje na stranu nove ruske vlasti, organiziranje sunarodnjaka u Crvenoj gardi i kasnije armiji te odluka o povratku u Jugoslaviju. I to na organiziran način, da bi se u njoj nastavilo s revolucionarnim radom

Temi sudjelovanja Jugoslavena u Oktobarskoj revoluciji može se prići na više načina. Ostanemo li u granicama događajne historiografije, tu su uobičajene teme u i oko revolucije bile problemi vojnika iz naših krajeva u austrougarskoj vojsci koja je ratovala u Rusiji. Dogodovštine oko zarobljavanja ili predavanja novoj revolucionarnoj vlasti. Prelaženje dakle stotina pa i tisuća naših ljudi na stranu revolucije, zatim njihovo organiziranje, sudjelovanje u borbama protiv unutrašnje reakcije i međunarodnog imperijalizma. Te su teme vezane uz organizirani povratak i pokušaje organiziranja revolucije na Balkanu što, kao bitan odjek Oktobra, u nas tada nije uspjelo, dok je u zemljama poput Njemačke i Mađarske kratkotrajno postojanje sovjetskih republika završilo tragično. No to ne znači da su svi ti događaji bili bez posljedica, nepotrebni ili čak štetni. To nikako. Pa i samo raspadanje austrougarske imperije u našim krajevima, zatim nade koje su i ljevičari polagali u mogućnost jedne drugačije južnoslavenske zajednice naroda, fenomen zelenog kadra koji je nadahnjivao npr. jednog Miroslava Krležu, svega toga ne bi bilo da se 1917. u Rusiji nije dogodilo to što se dogodilo.

Još u zarobljeništvu carske ruske vojske, a treba znati da je u jesen 1917. u ruskom zarobljeništvu bilo 250 tisuća Jugoslavena, među njima i Josip Broz, započeo je Nikola Grulović, zajedno s ostalim drugovima, borbu za prava vojnika…

U ovom nastavku feljtona nećemo se dakle baviti svim odjecima Oktobra, koji su u nas postojali dok je postojalo i ‘kratko 20. stoljeće’, da ponovimo formulaciju britanskog povjesničara Erica Hobsbawma (jer socijalistička Jugoslavija, usprkos sukobu sa Staljinom, a dijelom i baš zbog njega, nikada se nije odrekla inspiracije svoje revolucije u onoj oktobarskoj). Nećemo se baviti impresijama intelektualaca, od kojih su najpoznatije one Krležine, dok su u sjeni, dijelom i nezasluženo, ostale mnoge druge. Iako primjerice tekstovi Augusta Cesarca o sovjetskoj Rusiji ne spadaju u njegove uspjelije radove, kako nam je rekla povjesničarka Zorica Stipetić. Nećemo se baviti ni tragičnim sudbinama mnogih sudionika komunističkog pokreta koji su kasnije pali kao žrtve staljinskog terora. Iako ni tu temu ne treba prepustiti iživljavanju desnice. Ograničit ćemo se samo na nekoliko godina uoči i nakon uspješno izvedene revolucije.

Nešto slično napravio je svojedobno ruski historiograf Vladimir Zelenjin, čija je knjiga o Jugoslavenima pod zastavom Oktobra prevedena i u nas (Mlado pokolenje, Beograd 1967.). Usprkos svom romansiranom stilu, prepunom literarne romantike više negoli neke službene frazeologije, svim svojim manama usprkos, ta je knjiga izvor mnogih priča o danas potisnutim ljudima i događajima koji su, jednom ‘prepušteni povjesničarima’, završili u revizionističkom šundu što danas prevladava u historiografiji zemalja nevoljnih nasljednica Jugoslavije.

Inače, ovom tematikom u nas se najviše bavio historičar Ivan Očak (Vrdnik, 2. I. 1920. – Zagreb, 24. III. 1994.), zanimljiv lik koji je 1941. pristupio partizanskom pokretu, da bi nakon ranjavanja 1943. bio upućen na liječenje u Moskvu, gdje je ostao živjeti. Kako se ponašao 1948. nismo istraživali, no biografske činjenice govore da je povijest diplomirao 1953. godine na Državnom univerzitetu Lomonosov u Moskvi, nakon čega je sve do 1972. bio zaposlen na katedri za povijest južnih i zapadnih Slavena u istom gradu. Sve to nije bilo smetnjom da se ne samo vrati u Hrvatsku 1973., nego i da tu razvije bogat historiografski i publicistički rad. Osim što je obnašao istaknute funkcije, poput znanstvenog savjetnika u Zavodu za hrvatsku povijest pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1980. – 1991.), uspio je doživjeti mirovinu, nakon što je ‘sklonjen’ za predavača arhivistike na Odsjeku za informatiku (1988. – 1994.). Proučavanje revolucionarnih veza između nas i sovjetske države pred kraj karijere ‘samo’ je zamijenio povratkom ‘klasičnijem’ načinu pisanja nacionalnih povijesti (npr. u knjizi ‘Hrvatsko-ruske veze: druga polovica XIX. i početak XX. stoljeća’, 1993.). No nas zanima kao autor knjiga ‘Jugoslaveni u Oktobru’ (1967.) i ‘U borbi za ideje Oktobra; jugoslavenski povratnici iz sovjetske Rusije 1918-1921’, 1976.). Uz to, autor je brojnih monografija o istaknutim revolucionarima kao što su bili Vladimir Ćopić, braća Cvijići, Gorkić, Pavle Gregorić, ali i Rade Končar. Pisao je i o tzv. sukobu na književnoj ljevici (u svojoj knjizi ‘Krleža – Partija’ iz 1982.).

Gustav Barabaš, pravnik iz Velike Gorice, bio je istaknuti komandant Crvene armije. Revolucionarni ratni savjet Sovjetske armije Ukrajine imenovao ga je načelnikom štaba Druge ukrajinske sovjetske divizije

U prošlom nastavku opisali smo dramatičnu sjednicu CK Ruske socijaldemokratske radničke partije (boljševika), održanu 10. oktobra 1917., na kojoj je odlučeno da se u najskorije vrijeme digne oružani ustanak. Vojno-revolucionarni komiteti obrazovani su u najvećim industrijskim rejonima, pa tako i pri Petrogradskom sovjetu. Rasli su redovi Crvene garde (pristupanje organiziranju Crvene armije počelo je tek 1918.), pripremana je vojska za revoluciju, a II. kongres sovjeta održan je pod parolom ‘Sva vlast sovjetima!’ Ovdje nećemo dalje prepričavati uglavnom poznatu opću povijest, napad na Zimski dvorac gdje je bila smještena privremena vlada i prve dekrete nove vlasti koje je pisao Lenjin. A oni su bili (redoslijed nije slučajan!) najprije o zemlji, onda o miru, pa tek na trećem mjestu o tvornicama i upravljanju njima od strane organiziranog radništva. Nas sada zanimaju Jugoslaveni. Slijedeći opise koje daje Zelenjin, čija knjiga završava biografijama pedesetak najvažnijih sudionika revolucije iz naših krajeva (popis bi, po sebi važan i zanimljiv, zauzeo suviše mjesta, a za polovicu njih autor ‘ne zna’ kako su završili), uzet ćemo primjer Nikole Grulovića (1888. – 1959.) jer zauzima istaknuto i pozitivno mjesto u svim prijelomnim događajima za naše ljude u ruskoj revoluciji.

A ti događaji su regrutiranje u austrougarsku vojsku, dezertiranje iz nje, snalaženje kako izabrati stranu u metežu koji vlada u ruskoj vojsci prije Februarske i Oktobarske revolucije, prelaženje na stranu nove ruske vlasti, organiziranje sunarodnjaka u Crvenoj gardi i kasnije armiji te odluka o povratku u zemlju. I to na organiziran način, da bi se ovdje nastavilo s revolucionarnim radom, što se i dogodilo nakon 1918. Inače, Nikola Grulović, piše u biografskoj skici, bio je po zanimanju obućarski radnik, čiji život stisnut u nekoliko rečenica glasi: ‘Jedan od organizatora istupanja iz 1. srpske dobrovoljačke divizije. Sa M. Čankom, N. Kovačevićem i drugima formirao je Jugoslovenski revolucionarni savez u Kijevu. Početkom 1918. organizovao je manji jugoslovenski odred Crve garde s kojim je ušao u sastav 1. komunističkog jugoslovenskog puka i u kome je postao politički komesar. U januaru 1919. došao je u Jugoslaviju sa Lazarom Vukičevićem i Lazarom Manojlovićem. Organizator je revolucionarne grupe ‘Pelagić’. Učesnik u narodnooslobodilačkom ratu od 1941. g. Bio je član Glavnog štaba za Srbiju. Posle rata zauzimao je važno mesto u političkom životu.’

Još u zarobljeništvu carske ruske vojske, a treba znati da je u jesen 1917. u ruskom zarobljeništvu bilo 250 tisuća Jugoslavena (među njima i Josip Broz), započeo je Grulović, zajedno s ostalim drugovima, borbu za prava vojnika, a protiv samovolje oficira. Na obali južnog Buga organizirali su u noći 12. marata 1917. (dakle nakon Februarske, a prije Oktobarske revolucije) ilegalnu skupštinu, na kojoj je učestvovalo 500 vojnika. Kao predsjedavajući, Grulović je održao vatren govor, a skupština je donijela odluku da se od komade isposluje organiziranje vojničkih komiteta u korpusu. Kada je komanda željela izmanipulirati te izbore, izabrani su ilegalni komiteti. Na tim izborima odlučeno je da se ide sa zahtjevom za legalnim komitetima u svim jedinicama, a da se sudu predaju oficiri krivi za mučenje i ubijanje vojnika. Također je odlučeno da dobrovoljci masovno učestvuju na proslavi Prvog maja. Zahtjev Jugoslavena-dobrovoljaca u Voznesensku su podržali predstavnici ruskih vojnih i građanskih vlasti. Organizirana je povorka pod crvenim zastavama, pjevala se ‘Marseljeza’. Došlo je do spontanog bratimljenja ruskog i južnoslavenskih naroda.

Jedna kasnija dogodovština odvila se u Jekaterinoslavu, u borbi oko Brjanskog zavoda, između radnika predvođenih boljševičkom partijom i kontrarevolucionarnih odreda centralne vlade. Ovi odredi su 26. decembra pokušali razoružati crvenogardejske radničke odrede, došlo je do oružane borbe, nakon koje je 29. decembra sva vlast u mjestu prešla u ruke sovjeta. U toj situaciji, jugoslavenska kolonija zaposlenih u Brjanskom zavodu, kojoj je od kuće i sa strane preporučano da se drži neutralno, ušla je u sastav Crvene garde. Za komandanta su izabrali Danila Srdića, a u odredu je bilo najmanje 200 Jugoslavena.

Nikola Grulović ukazivao je sunarodnjacima na mnogim sastancima kako se ponašanje cara, pa ni privremene vlade spram njih, ne može usporediti s onim boljševika. ‘Sovjetska vlast nije ravnodušna prema našoj sudbini’, govorio je, ilustrirajući to konkretnim primjerima: ‘Do oktobra svi ratni zarobljenici, osobito vojnici bili su bespravni robovi. A sada smo mi ravnopravni građani. Ja sam bio na nekoliko poljoprivrednih dobara koja su ranije pripadala spahijama, a sada su ih uzeli u svoje ruke komiteti seoske sirotinje. Svim našim sunarodnicima koji su ranije kao ratni zarobljenici radili na tim imanjima za nekoliko groša, naravno sa ruskim i ukrajinskim bezemljašima, oni su dodelili zemlju, dali im inventar, tegleću stoku, namirnice, stan i ostalo.’

Sovjetska Rusija proslavila je 7. novembra 1918. prvu godišnjicu velikog Oktobra. U to vrijeme jugoslavenska komunistička grupa u Moskvi bavila se već razvijenim organizacionim radom. Primani su novi članovi, upućivani agitatori u razna mjesta, štampane brošure, leci, novine. U septembru je moskovska jugoslavenska komunistička grupa dala u zadatak Nikoli Gruloviću, J. Šipošu, F. Korošecu, L. Manojloviću. L. Rajkoviću i M. Grbanovu, koji su se nalazili u Caricinu, da tamo stvore partijsku organizaciju. U prvom Jugoslavenskom komunističkom puku, koji je ubrzo stacioniran u Crnom Jaru, bilo je 293 komunista.

Na sastancima u Moskvi, posebno onome održanom u hotelu ‘Drezden’ 3. oktobra 1918., Vukašin Marković otvorio je pitanje povratka u zemlju. Konferencija kojoj je prisustvovalo 25 ljudi donijela je rezoluciju ‘o spremnosti svih nas da otputujemo na Balkan, u građanski rat, u socijalističku revoluciju’. Problem revolucije u domovini tako je postao centralnim pitanjem jugoslavenske kolonije u Sovjetskom Savezu. Na Drugoj konferenciji Južnoslavenske grupe, održanoj 20. oktobra, odlučeno je da se jedan dio komunista vrati u domovinu radi revolucionarnog rada. Drugi dio treba ostati u Rusiji, da bi se nastavilo s izdavačkom, agitacijsko-propagandnom i vojno-organizacijskom djelatnošću. Treći dio dobio je zadatak da služi kao veza između ove dvije grupe. Krajem 1918. i počekom 1919. u domovinu su se vratili mnogi jugoslavenski komunisti, među njima i Vladimir Ćopić, Ivan Matuzović, Nikola Kovačević, Franjo Drobni, Nikola Grulović, Lazar Vukičević, Sava Lazić, Jovan Šipoš i drugi. Tisuće Jugoslavena crvenoarmejaca ostalo se boriti na frontama građanskog rata u Rusiji, među njima Danilo Srdić, Ivan Aleksa Dundić, Borivoje Agatonović, Gustav Barabaš, Mihailo Grbanov, Emil Čop, Filip Kumbatović i mnogi drugi.

Tko danas zna i koga zanima da je Gustav Barabaš (1889. – 1937.), pravnik iz Velike Gorice, mjestašca kraj Zagreba, bio istaknuti komandant Crvene armije? Revolucionarni ratni savjet Sovjetske armije Ukrajine imenovao ga je načelnikom štaba Druge ukrajinske sovjetske divizije. Danas se hrvatski i ukrajinski narod u mnogo čemu opet smatraju bliskima. Ali to sigurno nije ova priča.

Nastavak na ovom linku.

1/5