Rat je na našim prostorima, upotrijebimo naslov jedne knjige, ‘najveći kulturni događaj’. Pritom u simboličkom smislu nisu dovršeni ne samo ratovi iz devedesetih nego i Drugi svjetski rat. U njemu nije samo skovan temeljni mit socijalističke Jugoslavije nego je on za nacionaliste i ishodište ratova devedesetih. Stoga donekle čudi da je pionirsku studiju o reprezentaciji Drugog svjetskog rata u našoj književnoj fikciji napisao stranac, poljski slavist Maciej Czerwiński, čija se knjiga ‘Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015)’ u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade pojavila krajem 2018. Riječ je o opsežnom radu na 270 gusto štampanih stranica, koji obrađuje gotovo dvije stotine romana, pripovijetki i ostalih proznih djela objavljenih u sedamdesetogodišnjem razdoblju – od Vladimira Nazora i Branka Ćopića do Damira Karakaša i Dejana Stojiljkovića. Autor je profesor Sveučilišta u Krakovu, verziran u srpsko-hrvatskim temama. U Zagrebu je 2015. objavljena njegova knjiga ‘Naracije i znakovi. Hrvatske i srpske sinteze nacionalne povijesti’, a i jedan je od urednika zbornika o poljsko-hrvatskim vezama. Kako je fikcija ‘prostor spora oko rata i borbe za vlastiti identitet’, studija o prikazu rata u prozi doima se kao značajna knjiga, upućena u teoretske koncepte, korisna i intrigantna svima koje zanimaju književnost i ideologije, nacionalni imaginariji i kulture sjećanja. U isti mah, međutim, pati od krupnih problema pa je ukupni rezultat ambivalentan.
Osnovne Czerwińskijeve teze ujedno su i najproblematičnije. Premda piše da je problem odnosa fikcije i zbilje ‘jedan od najkompleksnijih u teoriji reprezentacije’, za Czerwińskog je književnost – temeljena na individualnom sjećanju, suprotstavljenom kanonsko-državnom – proizvela danas dominantne nacionalne narative. Sjećanje na Drugi svjetski rat, postulira autor, u hrvatskoj i srpskoj književnosti nikada nije postojalo u ujednačenom obliku: još od četrdesetih godina prisutne su različito nijansirane ideološke pozicije, koje su do osamdesetih dekonstruirale kanonski narativ o NOB-u i evoluirale u međusobno nepomirljive hrvatske i srpske imaginarije. S vremenom je, po autoru, došlo do ‘migracije narativa’, odnosno historiografije su preuzele vizije prvotno uobličene u fikcionalnoj prozi. Književnost je tako de facto proizvela sukob iz devedesetih: on je ‘na neki način zamišljen, pa i kreiran, zahvaljujući načinu reinterpretacije prošlosti. Sjećanje na rat, koje je trebalo biti temeljni mit Jugoslavije (…) postalo je razlog njena raspada’. Kao prvog koji zaziva novi sukob Czerwiński navodi glavnog junaka romana Dragoslava Mihailovića ‘Kad su cvetale tikve’, objavljenog 1968., bitno ranije od pročetničkih djela iz osamdesetih kao što su ‘Nož’ Vuka Draškovića ili ‘Vaznesenije’ Vojislava Lubarde, u kojima se gotovo naziru novi pokolji. U romanima objavljenima nakon 1991. – recimo Araličinim ili Hitrecovim, ali ne samo njihovim – nema više govora o zajedničkom sjećanju na Drugi svjetski rat. No začetke književne rehabilitacije domobrana, četnika, pa i ustaša, kroatizacije i srbizacije NOB-a ili njegovog potpunog odbacivanja Czerwiński smješta gotovo u neposredno poraće. Ulomci iz djela pisaca poput Jože Horvata, Dobrice Ćosića ili Ota Bihalji-Merina daju mu donekle za pravo.
Osnovne Czerwińskijeve teze ujedno su i najproblematičnije. Premda piše da je problem odnosa fikcije i zbilje ‘jedan od najkompleksnijih u teoriji reprezentacije’, po autoru je književnost de facto proizvela sukob iz devedesetih
Nema sumnje da fikcionalna proza utječe na povijesno sjećanje i da ‘književne neistine, mogući izmišljeni svjetovi, nerijetko snažnije utječu na našu svijest (…) nego istine koje prikazuje historiografija’. Nedvojbeno, nacionalizmom natopljena književnost doprinijela je izbijanju rata devedesetih. Pritom je uglavnom bila i loša. Hermann Broch u oštroj je formulaciji proizvođače kiča definirao kao ‘etički deprivirane zločince, koji žele radikalno zlo’. Ipak, tvrditi da je književnost kreirala rat devedesetih – ni ne spominjući političke i društvene strukture – izgleda kao drastično precjenjivanje utjecaja literature. Ironično, moglo bi se reći da Czerwiński potpisuje Staljinovu formulaciju o piscima kao ‘inženjerima ljudskih duša’. Ironično jer autor, na rubu revizionizma, zauzima gotovo jednaku distancu prema fašizmu i komunizmu, a ponegdje i preko ruba: govoreći o unutarhrvatskim sukobima oko Jasenovca i Bleiburga, kaže da ‘obje ideološke opcije imaju istu argumentaciju, a retorika im je gotovo identična’. Dalje, premda s pravom navodi često pogrešno shvaćanje povijesti Jugoslavije – koje čitavu historiju države interpretira polazeći od raspada i po kojem je ona na raspad bila oduvijek osuđena – teškoća s autorovom metodologijom je što upravo ona djeluje deterministički. Postulira se nepostojanje zajedničkog narativa o NOB-u pa se kroz cijelu knjigu dokazuju i ilustriraju iste premise od kojih smo krenuli. Czerwiński negira samo postojanje zajedničke jugoslavenske književnosti tezom da su oduvijek postojali odvojeni kanoni: ‘Čak i velika književna ostvarenja nisu ozbiljno utjecala na autore druge nacionalne tradicije.’ I to premda je primjerice Marinkovićev ‘Kiklop’ premijerno izdan u Beogradu, Kišova ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ u Zagrebu, a sam Kiš često je isticao Andrića i Krležu kao formativne učitelje. Postavlja se pitanje kakvu bismo sliku hrvatsko-srpskog književnog polja dobili da su epistemološka polazišta drukčije postavljena i s drukčijom polaznom – ujedno i završnom – tezom.
Po Czerwińskom, hrvatski i srpski pisci upisuju rat u već postojeće nacionalne imaginarije, a to su kontinuitet državnosti i ‘pomirba’ kod hrvatskih pisaca te ‘slobodarski duh’ i krvave ‘deobe’ kod srpskih. Hrvatska književnost je ‘pacifistička’, a srpska je ratoborna, odnosno ‘belicistička’. Junaci hrvatskih pisaca su pasivni ‘slabi protagonisti’, egzistencijalisti bačeni u vrtlog rata, dok su junaci srpskih romana posjednici snažnog subjektiviteta, aktivnog ponašanja koje je u skladu s nacionalnim mitom o ratnom herojstvu. Iako Czerwiński brojnim citatima uvjerljivo podupire teze, koje barem djelomično stoje, dojam je i da istovremeno nekritički preuzima nacionalni žargon i stereotipove kao polazišne interpretativne točke. Nadalje, autorovo usredotočenje na manifestne ideološke iskaze, na razini sadržaja, te na nacionalne imaginarije, ima kobne posljedice za samu studiju. Osim što je, po prirodi stvari, knjiga pisana suhim znanstvenim stilom, riječ je o često dosadnom čitanju književnosti koja se zato i sama čini ubitačno dosadnom. Uvijek iznova prolazimo pasuse u kojima se demonstrira kako je prosječan hrvatski literarni everyman, bio partizan ili domobran, nezainteresiran za ijednu od dvije totalitarne ideologije koje mu se nameću, žrtva historije bez gotovo ikakve vlastite odgovornosti. Naravno, što je neko djelo kasnije pisano, to partizani postaju sve veći zločinci. U srpskim romanima Srbi su per definitionem junački idealisti koji oslobađaju inferiornu i izdajničku, genocidnu braću Hrvate i muslimane, opsjednutu patološkom mržnjom prema Srbima, dok su komunisti ‘novi poturice’ i primitivci koji uništavaju građanstvo. Porazna je to književnost čiji je značajan broj pisaca zainteresiraniji za sudbinu nacije negoli za literaturu, pisaca koji uprežu prežvakane umjetničke forme u jaram nedotupavih ideologija. U oči upada i liberalizam socijalističke Jugoslavije: još šezdesetih su tiskana šokantno nacionalistička djela – recimo ‘Kozara’ Mladena Oljače – što potkopava teze o totalitarnom karakteru te države.
Radikalnije čitanje, koje bi odnos fikcije i zbilje uzelo manje plošno, dalo bi uzbudljivije rezultate. Czerwińskijeva knjiga intrigantnija je tamo gdje se autor koncentrira na pitanja književne forme, odnosno tehnike prikazivanja stvarnosti: to je, konačno, najvažnija ideologija unutar umjetnosti. Autor iskazuje dojmljiv kritičko-analitički senzibilitet, a vrijedne su njegove interpretacije pojedinih djela Borislava Pekića, Ivana Ivanjija, Slobodana Novaka, Antuna Šoljana ili Aleksandra Tišme. Naročito je značajno poglavlje o književnim prikazima holokausta, kao i pasusi kojima se problematizira odnos erotske ljubavi i revolucije te ženska perspektiva. Osim toga, autor je obradio zanimljive pisce koji su posve iščezli iz sjećanja šire javnosti, kao što su Jure Franičević-Pločar ili Ante Kesić. Nije lako na nekoliko novinskih kartica biti pravedan prema ovoj knjizi. Czerwiński je obavio ogroman posao, interpretirajući velik broj djela i svrstavajući ih u niz žanrova i modela, od socrealizma, preko egzistencijalizma do novopovijesnog romana i postmodernizma. Iscrtao je detaljnu i ozbiljnu kartu naše ratne književnosti. Možda je njezina projekcija pogrešna, kontinenti izobličeni, a Zemlja nema oblik sfere: svejedno, karta je upotrebljiva.
