U aktualnim konfliktima društava i zajednica s kontinuitetom kolektivnog pamćenja dugog barem 4000 godina, kazati da je ponovo razbuktani sukob rezultat jedne provokacije, previše je banalno da bi objasnilo trajnost netrpeljivosti. Kada su te zajednice Indija i Pakistan, dvije nuklearne sile, oči cijelog svijeta uprte su u regiju, a prosječno razumijevanje problema često se može svesti na puko "ma to su muslimani i hindusi, oni se oduvijek kolju". Naše oduvijek, njima je tek od 15. stoljeća. Svesti društva s tako dugim kulturnim kontinuitetom na binarnost prevelika je banalizacija koja ne objašnjava postojanost konflikta.
Priča o Kašmiru nije priča o međi Indije i Pakistana, nego priča o mnoštvu naroda, koji su se genetski toliko izmiješali, da se njihovi etniciteti ne razlikuju po genima, nego po običajima ovećeg broja tradicija. Svaka etnička grupa genetski je vrlo nalik idućoj, a opet, svaka je očuvala kulturološke obrasce i običaje različitih tradicija, kroz više tisuća godina, od kojih je većina danas mrtva. Odnosi se to i na one koje formalno smatramo muslimanima i one koje formalno smatramo hindusima.
Jedna je analogija česta kada na Balkanu govorimo o Indiji i Pakistanu, ali na određenim razinama stoji. Ona o tome da su ove zemlje kao Srbija i Hrvatska pri čemu je Kašmir, gdje se upravo događa sukob ovih sila, zaglavio između, kao Bosna i Hercegovina između nas, ili kao Kosovo između Srbije i Albanije. S tim da Kašmir nije nezavisna ni na bilo koji način priznata zemlja. Radi se o bratskim narodima razdvojenima vjerom i nacionalizmom.
Indija i Pakistan znaju da bi se, budu li previše gurali Kašmirce na jednu ili drugu stranu, mogao ponoviti scenarij Bangladeša. U takvom scenariju nitko ne dobiva ono što hoće – Kašmir. Naime, Kašmir bi se mogao osamostaliti kao islamska, a ne kao sekularna zemlja. Indija bi izgubila simbolički i povijesno važno područje
Jedan jezik (jer nema prepreka međusobnom razumijevanju): urdu – hindski, osim ako njih pitate, pisan dvama pismima: arabicom i devanagarijem, podijeljen dvama vjerama: islamom i hinduizmom. U oba, ili u sva četiri slučaja, vjerske razlike koriste se za političko nacionalističku instrumentalizaciju. U svim slučajevima, nacionalni identitet gradi se antagonizmom spram bratskog naroda. Štoviše, i njih se, odnosno i oni sami sebe, nazivaju bratskim narodima.
Pokušaj usporedbe bratoubilačke podjele Indije i Pakistana 1947. godine i našeg bratoubilačkog rata iz 1990-ih bio bi pogrešan, osim ako je jedini aspekt koji želimo istaknuti razumijevanje međusobnih etničkih tenzija koje dovedu do masovnog prolijevanja krvi i pojava generacijskih trauma. Svrha analogije je da bolje shvatimo situaciju u Kašmiru i da promislimo o pitanju kako dođe do urušavanja zajedničkog identiteta kroz religiju, politiku i nasilje te kako nacionalizam manipulira jezikom, poviješću i ljudskom patnjom.
Podjela 1947. bila je, i još je, golema društvena trauma. Dok povijesni zapisi bilježe tko je poticao i financirao koga, tko je pokušao dominirati kime i za koje svrhe, brutalnost razdvajanja najbolnije je ostala zapamćena u književnim kanonima urdskog i hindskog jezika. Ta patnja formirala je urdski književni kanon, dok se na hindskom dan-danas žanr zove partition fiction, odnosno vibhājan sāhitya ili vibhājan kathā – književnost podjele.
Na urdskom su pisci muslimani protjerani iz Indije u novoosnovani Pakistan zabilježili neke od najbolnijih epizoda individualnog progona i kolektivne ludosti, dok je u hindskoj književnosti tema postala kanal za sve oblike otpora hinduističkoj opresiji, pruživši utočište ženskim glasovima, lijevim idejama i ranim ekološkim otporima. Teško je dovoljno naglasiti kulturološku važnost i prisutnost teme podjele u hindskoj književnosti.
Vrsna, izrazito obrazovana, i nevjerojatno talentirana indijska književnica i aktivistkinja Arundhati Roy 20 godina iščekivani roman objavljen 2017. "Ministarstvo najveće sreće" smjestila je u period od podjele do danas, upravo u Kašmir. Kao druge novele i romani ovog žanra, protagonisti su transrodne osobe, muslimani, daliti, Kašmirci i politički aktivisti. Roy je 2010. kazala: "Kašmir nikada nije bio sastavni dio Indije. Čak je i indijska vlada to priznala u Ujedinjenim narodima." To je rekla u sklopu poruke mira, prava naroda na samoopredjeljenje te bratstva i jedinstva u Kašmiru.
Zaradila je kaznenu prijavu, vjerojatno kao opomenu, kada je nakon podrške maoistima i naksalitima, počela širom svijeta govoriti o Kašmiru i predstavljati Indiju kao jedinu zemlju na svijetu u kojoj vojska desetljećima povremeno provodi čistke protiv vlastitog naroda, pod okriljem hindutve – suvremene fašističke ideologije uspostave hinduske hegemonije u Indiji oblikovane po uzoru na fašističku stranku Benita Mussolinija.
Lijevi odgovori u Kašmiru, na primjer Komunističke partije Indije (marksistička), ne zagovaraju neovisnost nego demilitarizaciju, pravo na samoopredjeljenje, ženska prava, internacionalizam, ekološka prava, kulturne slobode, slobodu medija
Kaznena prijava je mirovala, dok Roy ponovno nije progovorila o opresiji indijske vojske u Kašmiru. U lipnju 2024., indijske vlasti odobrile su njen kazneni progon zbog izjava iz 2010., pozivajući se na zakon o nezakonitim aktivnostima, koji se obično primjenjuje u slučajevima terorizma. Odluka je izazvala široku kritiku, a mnogi su je smatrali pokušajem ušutkavanja disidenata.
Ova je epizoda dobar primjer aktualne političke atmosfere u Indiji i stava prema Kašmiru. Početno pitanje je zašto Kašmir "nikada" nije bio dio Indije? Kada govorimo o Indiji, govorimo o periodu od 1947. a sve prije toga Indijci sami biraju zvati tek "potkontinentom". U doba nastanka Indije kao nacionalne zemlje Kašmirom je vladao maharadža Hari Singh, hindus i princ masovno muslimanskom stanovništvu.
U podjeli 1947. godine Kašmir ostaje između, neodlučan da se pridruži ijednoj strani. Plemenski borci iz Pakistana, masovno Paštuni, nisu čekali da se Singh odluči, već su 22. oktobra 1947. upali u Kašmir i izvršili masakr u Baramulli. Odgovorna je bila plemenska milicija "Kabaili lashkar", uz svesrdnu, iako nepriznatu pomoć Pakistana. Hari Singh tada traži pomoć od Indije, a ona mu je pomogla tek nakon što je potpisao Instrument o pristupanju kojim Kašmir pristupa Indiji.
Instrument je trebalo potvrditi referendumom koji je Indija obećala, ali nikada nije provela. Tada je izbio prvi indijsko-pakistanski rat oko Kašmira. Sedam godina kasnije Kašmir se našao kao "posebna autonomna regija" u članku 370. indijskog ustava. Dobio je vlastiti ustav, zastavu, samostalnost u većini stvari osim vanjske politike, obrane i komunikacija. Kada Roy kaže da Kašmir nikada nije bio dio Indije, misli na to da referendum nije proveden i da zbog toga Kašmir nije Indijska savezna država.
Umjesto da provede referendum, premijer Narendra Modi 2019. je ukinuo članak 370. čime Kašmir pretvara u savezni teritorij od kojeg stvara turističku meku. Lani je Kašmir posjetilo 3,5 milijuna turista, mahom indijskih. Mnogi su izrazili nezadovoljstvo ukidanjem članka 370. ustava. Zagovaranje samostalnosti ostalo je medijski utopljeno u dominantan narativ dviju nuklearnih sila, a s obzirom na to da Indija kontrolira medije i komunikacije u Kašmiru nemoguće je kazati kolika je potpora toj ideji.
Lijevi odgovori u Kašmiru, na primjer Komunističke partije Indije (marksistička), ne zagovaraju neovisnost nego demilitarizaciju, pravo na samoopredjeljenje, ženska prava, internacionalizam, ekološka prava, kulturne slobode, slobodu medija. Pokret "Stand With Kashmir", koji čini mahom lijeva dijaspora i intelektualci, zagovara neovisni Kašmir, prekid vojne okupacije, demilitarizaciju i pravo naroda da odluči o vlastitoj budućnosti.
Arundhati Roy (Foto: Wikimedia Commons)
Napad Fronte otpora koju Indija smatra terorističkom organizacijom povezanom s Pakistanom i ubojstvom 25 indijskih turista od 22. aprila odgovor je i na Modijev plan da Kašmir podvede pod "hindutvu" te da političku pacifikaciju provede ekonomskim rastom koji nosi turizam. Napad se dogodio u špici turističke sezone u Kašmiru. Ne može se dovoljno istaknuti uloga indijske sumnje u Pakistan u podržavanju terorističkih aktivnosti, od prvog rata 1947. kada su Indija, Britanci i UN dokazali da je Pakistan podržavao plemenske milicije pa sve do aktualnih događaja.
Frustrirana pakistanskom podrškom teroristima, Indija opetovano upozorava da se novac koji SAD daje Pakistanu za borbu protiv terorizma ne koristi nužno u tu svrhu. Indijske vlasti podsjetile su i da je Osama bin Laden 2011. pronađen i ubijen u Pakistanu. Indijska vlada i vojska su nakon napada 22. travnja na konferencijama za medije iznijele, kako tvrde, dokaze o financijskoj i logističkoj podršci Pakistana skupinama odgovornim za napad.
Riskantno je izravno prenositi informacije o aktualnom sukobu u Kašmiru. Modijeva ideologija dominira medijima u Indiji do te mjere da su najveći, najobjektivniji i najpoštovaniji novinari prešli na YouTube gdje ih prate milijuni. Dobar posao rade i dopisnici BBC-ja u Indiji i Pakistanu, suočavajući obje strane s teškim pitanjima. Pakistanske izvore informacija još je opasnije pratiti nego Modijeve jer su lažne vijesti jedna od taktika aktualnog sukoba.
Obje zemlje znaju da bi se, budu li previše gurali Kašmirce na jednu ili drugu stranu, mogao ponoviti scenarij Bangladeša. Ta je država nastala nakon trećeg indijsko-pakistanskog rata 1971. godine. Stanovnici Istočnog Pakistana (danas Bangladeš) pobunili su se tražeći nezavisnost, izbio je rat koji je završio indijskom pobjedom i nezavisnošću Bangladeša. U takvom scenariju nitko ne dobiva ono što hoće – Kašmir. Naime, Kašmir bi se mogao osamostaliti kao islamska, a ne kao sekularna, zemlja. Indija bi izgubila simbolički i povijesno važno područje.
Zbog toga je lijevi zahtjev još jednom najplemenitiji jer zagovara prava svake od tih skupina da nastave postojati prema običajima koje same žele, uz prilagodbu suvremenim standardima (to znači da npr. kupovina mlade više nije financijska transakcija ili otmica, već simbolički prikaz tog događaja, no svayam mara je i dalje pravo žene da odabere vlastitog muža). Možda zbog toga možemo zaključiti da zahtjev za samostalnošću Kašmira stvarno dolazi od intelektualnih elita.
Većinski muslimansko stanovništvo, možda ipak ima veću slobodu pod autonomijom od hinduizma, nego što bi je imalo pod pakistanskom vlašću. A samostalnost je riskantna stvar. Osamostaljeni Bangladeš trenutačno je najsiromašnija zemlja svijeta, Indija je pak iz dana u dan sve jača u brojnim aspektima. Kašmir nema razloga misliti da nakon samostalnosti Pakistan ne bi ipak pokušao anektirati regiju, bez indijske vojne pomoći sami nemaju šanse.
Ideja autonomije Kašmira bez samostalnosti, zbog toga što je zagovara ljevica, može biti etiketirana kao elitistička, odvojena od naroda koji navodno štiti. No, zapravo je samo nedovoljno komunicirana ili je fokusirana na prioritete koji više nikome nisu važni: omogućiti svakom čovjeku i okolišu maksimalno ispunjenje njihovih potencijala. Rat uništava potencijale pojedinaca, a jača potencijale opresije. Mir je onda teško održiv, a argumenti koji pozivaju na mir, čine se naivnima, no ne treba zbog toga od njih odustati.
