I to smo dočekali, da "kraj svijeta" u medijima padne u rubriku "kiselih krastavaca". Od ponedjeljka, 9. kolovoza, kada je objavljen izvještaj UN-ovog Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), nema medija koji temi klimatskih promjena nije posvetio duži ili kraći članak, a često i više njih. Ono što je svima zajedničko jest da beskonačno ponavljaju simptome, spominju globalno zagrijavanja, stakleničke plinove, požare, poplave, tornada i druge nesreće, ali se ne udubljuju u odnose moći u svijetu. Od toga tko je za sve te promjene odgovoran, do – što je važnije – toga tko će ih stvarno, a ne samo deklarativno, pokušati riješiti. I iz kojih motiva.
Tom Rivett-Carnac opisuje svijet u kojem ćemo živjeti ako nastavimo po starom: zbog zagađenja maske ćemo nositi stalno, Sahara će se proširiti na Evropu, dvije milijarde ljudi živjet će u područjima gdje će dva mjeseca dnevna temperatura biti 60 stupnjeva...
Ekologija je danas pokrila etablirani politički spektar u cjelini i gotovo da više i nema tih zadrtih desničara koji bi negirali postojanje klimatskih promjena. To ih razlikuje od aktualne pandemije Covida-19, što možemo shvatiti i u povezanosti ta dva fenomena, jer je "duh vremena" postao prijemčiv za osjećaj "kraja svijeta", milenarističke ideologije kojima su skloni i oni kojima je Zemlja okrugla i oni kojima je ona ravna ploča. Uostalom, mi na ljevici ponavljamo već desetljećima kako je danas, u kolektivnom imaginariju, puno lakše zamisliti taj kraj svijeta nego puno manju promjenu – onu jednog načina proizvodnje. A o ugroženom opstanku života se doista radi i kao da staru parolu "Socijalizam ili barbarstvo!" treba zamijeniti ona "Socijalizam ili kraj opstanka!" Dakle, trebamo shvatiti ono što je znao još filozof Jean-Paul Sartre, kada je rekao da nema prirodnih katastrofa. Pritom je mislio da su fenomeni koje tako nazivamo s jedne strane društveno proizvedeni, a s druge, kao "prirodni", spram ljudi indiferentni, jer svemiru je "svejedno" hoće li ljudi na Zemlji i koliko dugo još opstati ili će propasti.
U puno se ciklusa zadnjih desetljeća govorilo o "granicama rasta" (danas se upotrebljava i izraz degrowth), a brojni kritički teoretičari govore da je i eventualni izlazak iz pandemije pogrešno ekonomski postavljen, jer se govori samo o oporavku BDP-a, a ne ili ne dovoljno i o zelenoj obnovi. Svima je dakle nekako jasno da ovako, s ljudskim djelovanjem koje utječe na klimu na način nezabilježen u posljednjih nekoliko stotina tisuća godina, dalje ne ide. Pa ipak, kada treba konkretizirati poteze koji bi promijenili društvene tokove, sve postaje manje jasno. Od političke kaste se očekuje da svojim utjecajem smanji emisiju stakleničkih plinova i spriječi pretjerano curenje ugljičnog dioksida u atmosferu. No i kada se politička kasta prikloni potpisivanju protokola poput Pariškog sporazuma iz 2015. (a svojedobno se Donald Trump i iz njega povukao), puno teže odustaje od svojih industrija baziranih na fosilnim gorivima. Da će sami znanstvenici, apeliranjem na savjest čovječanstva, donijeti promjenu, u to danas, kada su i znanosti ideološki zarobljene, više nitko ne vjeruje. Hoće li svijest o prekretnici buknuti odozdo, od potlačenih klasa, koje su naročito u siromašnim državama najizloženije klimatskim promjenama, o tome malo znamo, a dilema koja nam se nameće nije više "reforma ili revolucija" nego ona "poredak ili kaos". A teško je nešto radikalno promijeniti ako svaki radikalan pokušaj, kao što je na primjer blokiranje trase plinovoda, država i dobar dio javnog mnijenja ne samo da osuđuju, nego su skloni i represivnim mjerama protiv takvih pobunjenika.
Vodeći autor izvještaja IPCC-ja za 2001. godinu (ti se izvještaji objavljuju u osmogodišnjim ciklusima), Michael E. Mann, izjavio je: "Zaključak je da nam preostaje nula godina da izbjegnemo opasne klimatske promjene, jer one su već ovdje." U tom smislu najnoviji izvještaj oštriji je i pesimističniji od ijednog dosad, pa u nekom smislu i posljednji koji još pruža nekakvu nadu, makar je prije pet minuta već prošlo dvanaest sati, a svjetlo na klimatskom semaforu je crveno.
"Možemo biti osviješteni koliko god želimo", piše Dražen Šimleša, "ali dok ne radimo na dubokoj društvenoj promjeni, ekonomija prehrambenog sektora će diktirati količinom i opsegom požara u Amazoniji"
Porast temperature na globalnom nivou danas iznosi 1,1 stupanj Celzija, a kao granica podnošljivosti određeno je 1,5 stupnjeva. No ta granica je u nekim dijelovima svijeta već prekoračena. I prema najoptimističnijem scenariju IPCC-ja, prema kojemu bi svjetske emisije štetnih tvari odmah počele naglo padati, da bi se svele na neto nulu godine 2050., globalna temperatura ipak će dosegnuti prag od 1,5 stupnjeva prije no što počne opadati. Zvuči li vapaj generalnog tajnika UN-a Antónija Guterresa kao fraza kada poziva na hitno intenziviranje naših napora i prihvaćanje najambicioznijeg puta, jer smo pred "crvenim upozorenjem za čovječanstvo"?
Za tri mjeseca održat će se nova konferencija UN-a o klimatskim promjenama, ovoga puta u Glasgowu. Hoće li se i zaključci te konferencije, nakon što se alarm aktiviran izvještajem IPCC-ja stiša i nastupi još jedna "politički zanimljiva" jesen, pretvoriti u toplu vodu, kako su mnogi ocijenili rezultate pariškog samita? Vrlo vjerojatno. Jer problem nije samo u velikim obećanjima "velikih" državnika od kojih u provedbi malo ostane, nego je on puno dublji. Svijet je na prekretnici – i to smo dosad toliko puta čuli, pa ipak... "Iz znanstvene perspektive, svaki stupanj, svaki dio stupnja, svaka polovica stupnja važni su u smislu ograničavanja posljedica klimatskih promjena. Dakle, što god zemlje odredile kao cilj, postoje prednosti i posljedice u određivanju tih granica", rekla je Ko Barrett, bivša potpredsjednica IPCC-ja.
Možda je nada u tome što vijesti o "prirodnim katastrofama" više ne dolaze samo iz udaljenih krajeva (još uvijek svijeta trijade: Evropa, SAD i Japan), nego i iz razvijenih država poput SAD-a i Njemačke. Katastrofalne poplave u Njemačkoj, koje su odnijele i nekoliko stotina života, požari na sjeverozapadu SAD-a i u Kanadi, nisu više neka Amazonska prašuma iz za svijest slabo budećih televizijskih dokumentaraca. Charles Koven, vodeći autor poglavlja u izvještaju IPCC-a o globalnim ugljikovim ciklusima, rekao je da je Kalifornija već dosegnula kritičnu točku u požarima: "Mislim da nismo znali gdje je taj prag dok ga nismo prešli. Ono što ovaj izvještaj jasno pokazuje jest da će vjerojatnost prelaska bilo koje od tih granica sigurno povećati zatopljenje."
Lako su i opće dostupne spoznaje o svim kritičnim točkama na planetu, od Amazonije, preko SAD-a, sada i Grčke, e da ne bismo mogli zamisliti distopijski svijet, ako se tokovi društvenog razvoja drastično ne promijene. U knjizi "Budućnost koju smo izabrali: preživljavanje klimatske krize" (2020.) Tom Rivett-Carnac – piše o tome Vedran Recher s Ekonomskog instituta u Zagrebu – zorno opisuje svijet u kojem ćemo živjeti ako nastavimo po starom. Za razliku od razdoblja pandemije u kojem su maske postale obavezne zbog zaštite sebe i drugih od zaraze, apstraktni podatak o 1,5 stupnjeva zatopljenja u svakodnevnom životu značit će da će se maske nositi stalno, ali ne zbog infekcije, nego zbog zagađenja zraka. U jugoistočnoj Aziji bit će gotovo nemoguće raditi vani. Na Miami i još neke američke obalne gradove podsjetnik će biti samo njihovi tornjevi koji će stršati iz vode. Zbog porasta kiselosti oceana život u njemu bit će reduciran na minimum, što znači da će siromašni dijelovi svijeta koji ovise o ribarenju ostati bez osnovnog izvora hrane. Sahara će se proširiti na Evropu, do Španjolske, južne Francuske i Grčke (što će biti s Jadranskom obalom, Rivett-Carnac ne spominje). Oko dvije milijarde ljudi živjet će u područjima gdje će dva mjeseca godišnje dnevna temperatura biti 60 stupnjeva Celzija, pri čemu ljudski organizam neće moći boraviti na otvorenom više od šest sati. Iz nenastanjivih područja krenut će migracijski valovi, što je fenomen koji je već započeo, a migranti će se brojiti u milijardama ljudi. Sve to izazvat će političke probleme koje je teško i pojmiti. Ratovi i borba za preostale oskudne resurse zvuče kao logičan nastavak tog scenarija.
Pozvali smo se na izvještaj UN-ovog IPCC-ja koji je alarmantan, iako je ta organizacija do sada zbog diplomatskih razloga uglavnom izbjegavala zaoštrenu retoriku. Kako komentirati priopćenje australskog think tanka Breakthrough koji govori o "ratu" protiv klimatske krize, dok zaklada Global Challenges u slučaju scenarija zatopljenja od 2 stupnja navodi da "razmjer uništenja nadilazi naše kapacitete modeliranja, s visokom vjerojatnošću kraja ljudske civilizacije"?
Da ne bismo nastavili u istom tonu, pa da još doprinesemo smrzavanju svake sposobnosti za djelovanje pred katastrofom, kao što se zec ukoči kada ga osvijetle automobilski farovi, vratimo se na pitanje volje ili razine svijesti koja bi sve navedeno mogla promijeniti. Tako UN-ova stručnjakinja Barrett kaže kako je ključna poruka u izvještaju da je još uvijek moguće spriječiti najstrašnije posljedice. "Zaista su potrebne neviđene transformacije, brzo i trenutačno smanjenje emisije stakleničkih plinova na neto nulu do 2050. godine. Ideja da još postoji put prema naprijed trebala bi nam dati nadu."
Nada nam je potrebna ponajviše zbog onih koji su svaku nadu već izgubili, da parafraziramo velikog i "zaboravljenog" filozofa 20. stoljeća, Ernsta Blocha. Ta nada je povezana s jednim načinom proizvodnje svijeta koji se svodi na tako lako shvatljiv, ali tako teško promjenjiv princip – proizvodnju profita. U pomalo naivnom tonu, ali pritom i nimalo cinično, teoretičar Dražen Šimleša u jednom svom članku svodi opisanu problematiku na pomalo retoričko pitanje: Trebamo li se uopće toliko baviti posljedicama, a tako malo uzrocima pojave klimatskih promjena? Na neki način trebalo bi o njima "prestati govoriti", barem na način na koji se to danas u dominantnim medijima čini. A to podrazumijeva estradizaciju i vječito čuđenje odakle sve to. Šimleša potom nastavlja: "Klimatske promjene nam danas dođu poput nekog nenajavljenog gosta, koji nam svako toliko bane na vrata i sad čekamo da gnjavator izađe pa da se mi vratimo svome poslu." Samo što je problem u tome da "gnjavator dolazi sve češće i češće, što ostavlja sve veći nered po kući kad ode, na primjer ne pušta vodu na zahodu, zamasti sav namještaj i trosjed dok jede, a progresivno raste i broj razbijenih čaša i pokućstva koje, kao, nehotice pada". Mi smo postali čistači, tvrdi Šimleša, koji samo saniramo štetu. A klimatske promjene su samo posljedica i ništa više od toga. Zato se trebamo zapitati o uzrocima. Njih on vidi kao tri stvari: politiku, ekonomiju i osviještenost. Djelovati samo na jedan od ta tri uzroka uvijek je nedovoljno, pa ih treba obuhvatiti u njihovom ukupnom rasponu. Politika postavlja pravila igre i donosi odluke, a danas ju je teško i razlikovati od ekonomije, jer jedni te isti ljudi prelaze iz jednog sektora u drugi i znaju za koga se igra i kako se pravilno donose odluke. Fokusiramo li se samo na odgovorno, održivo i solidarno ponašanje, ono što Šimleša naziva osviještenošću, nećemo daleko stići, iako je ona nužna. Ne može se teret rješenja klimatskih promjena svaljivati na leđa pojedinaca i pojedinki koji ističu da im je stalo do čovječanstva, do naše budućnosti i do klimatske ravnoteže planeta. "Možemo mi biti osviješteni koliko god želimo", piše Šimleša, "ali dok ne radimo zajedno na dubokoj društvenoj promjeni koja nam je potrebna, politika će nam se ceriti u facu blokiranjem stavljanja Velikog koraljnog grebena na listu ugrožene svjetske baštine, a ekonomija prehrambenog sektora će diktirati količinom i opsegom požara u Amazoniji."
Vapaj za radikalnom društvenom transformacijom dopire dakle takoreći sa svih strana. No problemi nastaju čim netko u političkom polju zazove radikalne promjene. Onda je i sama ta sintagma povod za minuciozno propitivanje. I to ne samo ekološka. A u kući koja gori – da upotrijebimo sliku njemačkog književnika Bertolta Brechta – nije najpametnije raspitivati se je li vani hladno, puše li vjetar i sl. Najprije treba ugasiti požar.