>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Bojan Munjin

Katarina Pejović: Školstvo je neuspješno jer ubija kreativnost

Jurnjava za ocjenama i rutinsko obavljanje propisanog programa su ubitačni. Treba provjetriti čitav sistem obrazovanja i omogućiti djeci da mogu disati, da mogu učiti kako se uči i kako analitički i kritički povezivati činjenice, umjesto da ih bubaju. No prije i nakon svega, škola bi morala biti mjesto u kojem djeca uče kako živjeti u zajednici

S Katarinom Pejović, dramaturginjom predstave ‘Mi i Oni’ koja je nedavno premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih, razgovaramo o hrvatskom školstvu, štrajku prosvjetara, mediokritetstvu nastave, propuštenim šansama obrazovanja i današnjem vremenu koje, umjesto crnih misli, treba prostor za kreativnost, ljubav i slobodu.

Profesori robuju raznoraznim statutima, obrascima i sistemskim pravilnicima. Došli smo do podatka da jedan profesor unutar 35 radnih tjedana tokom godine mora utrošiti 280 sati, što je dva sata dnevno, samo na raznoraznu administrativnu papirologiju

U vašem eseju posvećenom predstavi ‘Mi i Oni’ pišete kako ste u radu na njoj željeli izbjeći crno-bijelu sliku današnjeg školstva i kompleksnije ga sagledati. Što bi to značilo?

Predstava se upravo zove ‘Mi i Oni’ jer je početno pitanje redatelja Darija Harjačeka i mene glasilo: zašto živimo u svijetu razdvojenosti? U školi je ta igra separacije više nego očita: podijeljena je na svijet učenika i svijet profesora, a roditelji su sateliti između jednih i drugih. Kompleksnost počinje kada taj tako postavljeni crno-bijeli svijet počinjemo gledati izvan tog mikrokozmosa. Tada dolazimo do zaključka da je cijeli sistem oformljen tako da i profesore i učenike drži u uvjerenju da su oni dva potpuno odvojena svijeta. Da su jedni drugima krivi i da jedni druge optužuju zbog toga što se nalaze u takvoj situaciji. A zapravo je to daleko od istine.

Sizifovski posao

Zašto to mislite?

Naša istraživanja u radu na predstavi su pokazala da učenici imaju zavidni nivo empatije prema profesorima i njihova suštinska zamjerka upućena je onim profesorima koji nisu zainteresirani za ono što rade. S druge strane, profesori vrlo dobro znaju da njihovi problemi ne proizlaze iz njihovog odnosa s učenicima, nego iz robovanja raznoraznim statutima, obrascima i sistemskim pravilnicima. Došli smo do podatka da jedan profesor unutar 35 radnih tjedana tokom godine mora utrošiti 280 sati, što je dva sata dnevno, samo na raznoraznu administrativnu papirologiju. Pritom su nam gotovo svi profesori rekli da nikada ne uspijevaju svladati sve propisano gradivo za školsku godinu. U tom sizifovskom poslu malo onda ima prostora u kojem bi se profesori zaista posvetili učenicima i suštini obrazovanja, a da o odgoju i ne govorimo. Oni to jednostavno više ne mogu izdržati i taj problem, o kojem mi govorimo u predstavi, više je nego jasan. Zato ta slika nije crno-bijela i zato smo danas usred njihovih protesta.

Što vam se u vašem istraživanju čini najznačajnije kada je u pitanju percepcija učenika o školi?

Najznačajnijim mi se čini to da učenici s kojima smo u istraživanju razgovarali i radili, koliko god ih ovo školstvo destimuliralo, žele da se otvaraju, kritički misle i da grade neki svoj koordinatni sustav ideja i stavova koje su spremni braniti, ali i propitivati. Ono što ih ubija je, prije svega, mediokritetstvo s druge strane katedre: profesori kojima nije stalo da učenicima zaista nešto prenesu, nego samo da ispune program koji se mora odraditi. Konačno, radi se i o mediokritetstvu samoga programa. Prosjek je ono što je ubitačno: jurnjava za ocjenama i rutinsko obavljanje propisanog programa.

Što se nalazi u srcu neuspješnosti današnjeg hrvatskog školstva?

Ubijanje kreativnosti. To osjećaju i učenici i svi oni profesori kojima je stalo do onoga što rade. Vidim mnoge učenike, a i sama sam majka jednog gimnazijskog djeteta, koji su toliko vješti u mnogim disciplinama i koji bi toliko toga mogli napraviti snagom vlastitih fantazija i onda je tragično da sve to moraju skloniti u stranu i početi se baviti tom trkom za prosjekom da bi bili boje ocijenjeni ili se mogli upisati u dobru gimnaziju. Učenici su jednostavno toliko zatrpani tim suvišnim da ne mogu stići iskazati ono u čemu su najbolji.

Plaće profesora su definitivni pokazatelj njihovog statusa u društvu. Ali to je i razlog naseljavanja mediokriteta po školama, tih silnih prosjeka koji funkcioniraju po formuli ‘ne možete vi mene toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi’

Ostvarivanje kreativnosti na Balkanu je često nemoguća misija…

Kada su prosvjetari krenuli u štrajk sa zahtjevom za šest posto većim koeficijentom, možda je djelovalo da je riječ o isključivo financijskom problemu. No zahtjev za većim plaćama znači zahtjev za mirnim i dostojanstvenim životom onih čiji je posao iznimno težak, što ljudi izvan školskog sustava dosad uglavnom nisu percipirali. Nastavnici rade kompleksan i odgovoran posao, daleko izvan okvira vidljivog radnog vremena i uvijek ispred sebe imaju po trideset učenika, što će reći trideset života, različitih osobnih priča i problema. Plaće profesora su definitivni pokazatelj njihovog statusa u društvu. Njihova socijalna degradacija je znak sustavnog rada na degradaciji čitavog školstva. Ali to je i razlog naseljavanja mediokriteta po školama: zbog niskih plaća u odnosu na težinu i zahtjevnost posla, u posljednjih 20-ak godina u nastavničke redove regrutirali su se silni prosjeci koji funkcioniraju po formuli ‘ne možete vi mene toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi’. To je ta mediokritetska mantra našeg školstva.

Što bi trebalo učiniti?

Trebalo bi iz temelja promijeniti čitav sistem školstva, napraviti potpuno nove programe nastave, a da pritom ne otkrivamo toplu vodu jer ima toliko suvremenih načina nastave koji funkcioniraju na nekim stvarnim prostorima, naročito u Skandinaviji. Znanje stečeno u školama mora biti povezano s našom stvarnošću i upotrebljivo u daljnjem životu. Ukratko, treba provjetriti čitav taj sistem obrazovanja i omogućiti djeci da mogu disati, da mogu učiti kako se uči i kako analitički i kritički povezivati činjenice, umjesto da ih bubaju. No prije i nakon svega, škola bi morala biti mjesto u kojem djeca uče kako živjeti u zajednici.

Kako ste gradili predstavu ‘Mi i Oni’?

Započeli smo rad bez čvrste okosnice i nekih ideja unaprijed, prije no što odaberemo glumački ansambl. Glumci ZKM-a su ansambl kakvog se samo poželjeti može za autorski rad. Na audiciju smo pozvali polaznike Učilišta ZKM-a koji u predstavi igraju učenike. Kandidati na audiciji su bili toliko briljantni da bismo ih, umjesto 14, gotovo sve izabrali, a bilo ih je preko 50. Prve probe započeli smo odvojeno s učenicima i glumcima, vodeći razgovore i improvizacije, strukturirajući temu i likove, da bi ih u drugom dijelu procesa spojili. Ono što je fascinantno jest koliko su ti mladi ljudi bili spremni da izgrade svoje likove i da se igraju onako ozbiljno kako se to čini u vrhunskom teatru. Vrlo brzo su se pretvorili u pravi ‘razred’ i živjeli njegovu dinamiku. Iz ogromnog materijala koji je proistekao iz procesa sastavili smo tekst predstave.

Koje je poetsko središte vaše predstave?

To je lijepo pitanje. Ova predstava spada u tzv. dokumentarno kazalište, ali počinje i završava u poetskoj i metafizičkoj dimenziji. Škola bi u svojoj suštini trebala biti postavljena na poetskim osnovama. Sama činjenica da neki ljudi imaju ozbiljno znanje o izvjesnim područjima života i prenose ga mladim ljudina na istinski uvjerljiv način za mene je suštinski poetska. Škola bi trebala biti jedno veliko strujanje fantazije kroz znanje. Škola je u pedagoškom i sociološkom smislu jedna velika predstava. Profesori su zapravo performeri, voditelji jednog rituala koji je, kao i u kazalištu, neizvjestan, bez obzira na to što glumac ili profesor zna napamet svoju ulogu, ali ta je igra uvijek drugačija jer su okolnosti drugačije, kao i mi, i to je čini kreativnom. U procjepu između naučenog znanja i namjernog ‘neznanja’ u susretu s učenicima koji će se prvi put susresti s tim znanjem nalazi se čudo igre, koje nas ostavlja osupnutim u otkrivanju novih svjetova spoznaje i komunikacije profesora i učenika. Profesor tako postaje ‘učitelj neznalica’, što bi lijepo rekao Jacques Rancière. Kada bi profesori mogli učenicima predavati gradivo s uzbuđenjem prvog otkrivanja i pritom im dati mogućnost da i oni uzvrate svojim pitanjima i znatiželjom, svaki bi sat bio poezija, bez obzira na to o čemu se radi. Takve profesore ‘heretike’ imamo u našoj predstavi.

U Gradskom kazalištu mladih u Splitu s redateljem Darijem Harjačekom radili ste predstavu ‘Dica’, a sami ste režirali predstavu ‘Ma-ma’. Kako gledate na kazalište koje govori o onome što se upravo sada događa u stvarnosti?

To jest kazalište koje se temelji na dokumentarnom, ali u mojoj je poetici važno da uvijek postoji ključna dimenzija empatije. Ono što tražim u svakoj teškoj i mučnoj temi jest pukotina kroz koju probija svjetlost, kako kaže Leonard Cohen. Tu pukotinu svjetlosti smo recimo redatelj Igor Vuk Torbica i ja pronašli radeći u ZKM-u predstavu ‘Hinkemann’, u kojoj smo duboko ušli u mrak i cinizam svijeta i na kraju pokazali da je čak i jedna nemoguća ljubav najjača od svega. Kazalište po meni mora postavljati prava pitanja, odnosno mora biti sposobno osvijetliti temu iz nekog neočekivanog ugla.

Vaše predstave u Splitu govore o nasilju…

Kada je riječ o predstavi ‘Ma-ma’, radi se o temi zlostavljanja žena tokom poroda i uopće o odnosu medicine prema ženi i njenom tijelu. Tu moram priznati da nisam imala puno prostora za empatiju prema doktorima. Ali to je bilo neophodno jer se o toj temi tek progovara, i to ne samo na Balkanu već i u jednoj Engleskoj, Italiji, Irskoj, Poljskoj. Nedavno je u engleskom jeziku uvedena i nova sintagma – ‘porodiljsko nasilje’. Predstava ‘Dica’ inicijalno se bavila vršnjačkim nasiljem, ali se u konačnici kroz tu osnovnu temu preplelo i obiteljsko, rodno i društveno nasilje. U korijenu svih tih fenomena je zapravo strah, koji je najjače oružje kojim nas se drži u pokornosti u stvarnosti u kojoj živimo. Strah proizvodi nasilje, mržnju, predrasude, egoizam, pohlepu, volju za moć.

Kako govoriti o dobru

Što u vašoj umjetničkoj poetici znači razlog za kazalište?

Razlog za kazalište se nalazi u samoj njegovoj prirodi. Teatar je još uvijek jedini umjetnički medij koji postoji isključivo u sadašnjem trenutku. To ‘sada i ovdje’ kazališta je od neprocjenjivog značaja za naše razumijevanje svijeta. Pritom kazalište ne dijelim na ono koje se publici obraća iz srca stvarnosti, kao što su recimo ‘Mi i Oni’, i na ono koje obrađuje klasične komade, jer operiraju u istim prostorno-vremenskim koordinatama i s istim neponovljivim okolnostima. Bitno je ne zaboraviti magijsku komponentu kazališta i činjenicu da su glumci šamani koji svojevoljno svake večeri proživljavaju užasne priče i iznimne sudbine, da bi publika to mogla doživjeti u komprimiranom vremenu, a ne u svom stvarnom životu. Ta suština kazališta nije se promijenila od starih Grka naovamo.

Ali promijenilo se naše vrijeme?

Ono što je specifično za naše vrijeme, gledano iz pozicije teatra, jest da smo mi kao ljudska vrsta postali jako umorni od istraživanja ljudske prirode s njene tamne strane. I dalje haraju ratovi diljem planete, živimo u robovlasništvu užitka i neostvarenih konzumerističkih želja, nad nama vladaju politički klaunovi raznih vrsta i sve podsjeća na početak kraja, poput raspada Rimskog Carstva. Svijet se rastače, ali put ka njegovom novom sastavljanju ne ide kroz racio-razum, već kroz srce-intuiciju. Zato nama koji se bavimo umjetnošću, a pogotovo kazalištem, po mom osjećaju predstoji prava revolucija i ogroman izazov: kako na uzbudljiv i uznemirujući način govoriti o dobru, o ljubavi i o svim kategorijama koje smo banalizirali i učinili beznačajnima. Naš zadatak je da prodrmamo ljude i mobiliziramo ih oko elementarnih vrijednosti ljudskog dostojanstva koje su uvijek iste i nisu ideološki uvjetovane. Kako danas relevantno govoriti o poštenju ili o skromnosti? Kako provokativno govoriti o solidarnosti? To su prognani termini. Dekontaminirati ove pojmove i vratiti vjeru u njih, pronaći junaka našeg doba – to je naš izazov.

Tko je za vas junak našeg doba?

Ova naša društva – u Hrvatskoj se, doduše, ne smije reći da smo mi ‘Balkan’ ili ‘regija’ – usprkos mnogim vrijednim pokušajima i nastojanjima, dosad nisu imala iskustvo značajne pobjede civilnog društva. Mislim da smo sada na prekretnici. Do sada je bilo uvriježeno vjerovanje da se tzv. mali čovjek jedino bavi preživljavanjem od prvog do prvog i time je pogodan materijal za političko manipuliranje. No to očito nije tako. Ne treba nam bolji dokaz od štrajka prosvjetara, u kojem se čuje glas ne samo profesora i učitelja, nego i ložača, čistačica i električara, gimnazijalaca i penzionera, gdje se na portalima mogu pročitati njihovi dirljivi eseji koji govore o tome da svi ti ljudi konačno žele svoj život uzeti u svoje ruke. Junak našeg doba je dakle svatko od nas koji prvo vidi probleme oko sebe i nastoji nešto učiniti, pomoći i promijeniti. Potom se taj angažman širi u koncentričnim krugovima, i u nevjerojatno kratkom vremenu već nas je toliko da možemo mijenjati stvari koje nas kao društvo suštinski tište.

1/1