>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Otvorena ratna rana

Marina Petković Liker, ‘Razgovaranje’: Predstava neprestanog mučnog rađanja (ženskog) osjećaja ljudskosti i altruizma

Kakvim kistom da naslikamo ljudsku bol, kakvim riječima da opišemo najdublji užas rata i kakva glumačka gesta nas vodi u samo srce nesreće? Naravno, pod pretpostavkom da smo se toj patnji iskreno priljubili obraz uz obraz. Jer i u oslikavanju užasa možemo tražiti jeftini aplauz: francuski pisac Andre Gide, kao bolničar-dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, bio je šokiran činjenicom da su mnogi koji su, s iskrivljenom grimasom na licu, svjedočili o tom ratu, govorili navlas jednu te istu žalopojku (s obaveznom primjesom mržnje prema neprijatelju), kao da su je svi naučili napamet. Aktualnih primjera ‘kopiranja boli’ iz posljednjih ovdašnjih ratova sjećamo se svi, naročito u medijskom pumpanju ratne histerije na svim stranama, o čemu, usput, dobro govori knjiga britanskog historičara Marka Thompsona ‘Kovanje rata – mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini’.

Pitanjima kako zaista nosimo ratnu traumu na svojim leđima i kako se bez lažne pristojnosti ponašamo onda kada nas najviše boli, bavila se redateljica Marina Petković Liker, zajedno s dramaturginjom Majom Sviben, radeći na autorskoj predstavi pod naoko miroljubivim nazivom ‘Razgovaranje’. Nije nevažno reći da se radi o nezavisnoj produkciji, a sama predstava nedavno je u više navrata odigrana u zagrebačkom Studiju Chekhov, odmah do Radija 101, te je izazvala značajnu pažnju i publike i kritike. ‘Razgovaranje’ je susret s ratnom katastrofom koju su preživjele žene. Ne radi se dakle tek o mrzovoljnim sjećanjima ili naknadnoj pameti uz kavu, nego o neposrednom, bliskom, gorkom i ponižavajućem iskustvu užasa rata ovih junakinja i svega oko njega. Ovo nije predstava sa sretnim krajem ni priča koju bismo poželjeli, ‘Razgovaranje’ je otvorena rana koja je teška koliko su i ljudi teški i zato nikada do kraja ne zacjeljuje. Ipak, te anonimne heroine, žene iz naroda, iznova i iznova pokušavaju stavljati svaki mogući melem na te nezaliječene patnje, možda tek privremeno, ali s mudrošću onoliko koliko su od sudbine uspjele namoliti ili s nesebičnošću koju su od vlastitih muka same mogle otkinuti.

Zato je ovo predstava neprestanog mučnog rađanja (ženskog) osjećaja ljudskosti i altruizma, među šest junakinja na sceni koje stalno ustaju i padaju i ponovno ustaju, u pejzažu gdje ima i ogovaranja, i sarme za sve, i sitnih slabosti, i široko raširenih ruku za toplinu i zagrljaj. U njoj nitko nije idealno lijep, ni te žene za stolom, ni mi koji sjedimo oko njih, ali njezina glavna točka preokreta jest u tome da svi moramo dati sve od sebe onda kada to možemo i da nam sve treba biti oprošteno onda kada to više nismo u stanju. I to je iskrenost tog iskustva, bez uljepšavanja, koju nam je ova predstava tako nesebično podarila.

Ono što je trebalo reći na početku reći ćemo na kraju: šest glumica, Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Dijana Vidušin, bez obzira na to što dolaze iz dosta različitih kazališnih miljea, igraju s takvom minucioznošću i koncentracijom svoje ljudske muke da se ne zna koja je bolja, iako glume na potpuno različit način. Mogao bi se napraviti mali teatrološki esej o tome kako svaka od njih ponaosob iznosi svoj lik žene koja je svašta prošla i propatila u prošlom ratu, ali jedno je sigurno – ta koncentracija emotivne prisutnosti i glumačke proživljenosti ne viđa se svaki dan na našim pozornicama.

Na kraju treba reći da je ‘Razgovaranje’ i predstava baš ovog trenutka: nikada u tako širokim razmjerima kao danas nije postojalo veće iskušenje da se kroz naša ograničenja i slabosti probijemo do mogućnosti da malim obrokom koji ćemo sami napraviti nahranimo čitav svijet.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1