Svako kazalište koje drži do sebe ima svoje kultne predstave, o kojima se sjećanja čuvaju u glumačkim garderobama i po artističkim kafeima prenose novim generacijama teatarskih obožavalaca. Jedna od takvih je slavno ‘Vježbanje života’ iz 1990. riječkog HNK-a, prema romanu Nedjeljka Fabrija i u režiji Georgija Para. Bila je to tada uzbudljiva historijska freska s odličnim glumcima, na kojoj su bili nacrtani Rijeka, njezini stanovnici svih nacija i vjera, kao i događaji iz burnih vremena koji su, kako to već obično biva, jedne zavijali u crno, druge tjerali s njihovih ognjišta, a treće pretvarali u pobjednike sa žarom u očima. Novu inscenaciju Fabrijeva romana nedavno smo gledali na istoj riječkoj pozornici, pod naslovom ‘Vježbanje života – drugi put’ i u režiji Marina Blaževića.
Kako je rečeno već u najavi predstave, sada ta riječka narodna saga ne završava u 1950-im godinama, kao u onoj izvedbi od prije tri decenije. Ona se nastavlja do danas, a glavni junaci nisu više politički ili nacionalni heroji svoga vremena nego – žene, kojima je povijest dodijelila pomoćnu stolicu, puno suza i strpljiv pogled iz prikrajka. Ta ženska priča u novom ‘Vježbanju života’ možda je i najzanimljivija njegova sekvenca, naročito onda kada se iz mnogih uglova pozornice javljaju glasovi glumica: Neve Rošić, Zrinke Kolak Fabijan, Olivere Baljak i Elis Lovrić, koje su igrale i u onoj prvoj verziji iste predstave kao i danas. Uz Tanju Smoje, Jelenu Lopatić, Ivnu Bruck, Leonoru Surian Popov i druge, te glumice govore u vlastito ime o sebi, teatru i prošlosti, i pred publikom se postupno rastvara ne samo historijska utroba njihovih stvarnih života nego i povijest jedne kultne predstave.
Ipak, glavni junak ove priče i onda i danas je Rijeka, sa svojim stanovnicima i njihovim zamršenim sudbinama. U današnjoj verziji – i tu počinje naš kritički osvrt na ovu predstavu – rekli bismo da drama tih stanovnika izgleda nešto bljeđe nego u Fabrijevu romanu i izvedbi od prije 30 godina. Ako je na primjer ova današnja predstava, spominjanjem nedavne prošlosti i sadašnjih prilika, željela biti i aktualna i angažirana, onda se možemo zapitati zašto su u njoj izostavljene olovne riječke godine, početkom i sredinom 1990-ih, kada je mnogo ljudi, strahujući za svoj život i egzistenciju – među njima i deset tisuća građana srpske nacionalnosti – moralo ovaj grad trajno napustiti. Povijest je uvijek brutalna i o njoj se mora govoriti s nekom vrstom neizostavnog uskličnika, ali takvih krvavih gaća u ovoj predstavi nije bilo. Na kraju izvedbe, u dugom monologu Mire Furlan, slušamo stanoviti ‘izvještaj iz Amerike’ s demonstracija protiv rasizma i nasilja, gledamo glumice kako prkosno dižu pesnice u zrak, formirajući neku vrstu ‘fronte žena’, no čini nam se da je svega toga previše i da je nabacano bez reda. Što je zaista u ovoj priči danas važno i gdje leži njezina istinska ljudska drama? Koji je to bunt s pozornice kojem ćemo iskreno povjerovati, u ovoj new age interpretaciji povijesne sudbine riječkih stanovnika? Zar život i smrt generacija Riječana nisu bili dovoljno vrijedni pravog patosa s pozornice? U tom raskolu između povijesne priče i njezine današnje kopije pozamašni ansambl riječkog HNK-a djelovao je dobro u masovnim scenama, ali su zato škripale pojedinačne role i individualni karakteri. Onda kada je posthistorijska rekonstrukcija važnija od stvarne ljudske sudbine, tada se i tragični likovi povlače u bezimenost vremena.
Sve u svemu, novo ‘Vježbanje života’, osim nešto zanimljivih ženskih minijatura, nije uspjelo opravdati današnji pogled na Fabrijevu temu – na Rijeku, njezinu burnu povijest i njezine često nesretne građane.
