Umro je slovenski i jugoslavenski ekonomist i nekadašnji političar, dobro poznat i u ovim krajevima, Jože Mencinger. Smrt ga je zatekla u Hrvatskoj, dok je bio na odmoru na poluotoku Pelješac i to je bila posljedica kapi. Najprije nekoliko biografskih podataka. Rodio se 5. marta 1941. u Jesenicama, gdje je maturirao godine 1960. Diplomirao je na Pravnom fakultetu ljubljanskog univerziteta 1966. i iste godine magistrirao na Ekonomskom fakultetu Beogradskog univerziteta. Između 1969. i 1971. u Sjedinjenim Državama studirao je ekonometriju, koju je poslije predavao na poslijediplomskim studijima Ekonomskog fakulteta u Ljubljani. Bio je gostujući znanstvenik i predavač širom Evrope, kao i u Kini, Japanu, SAD-u. Sudjelovao je na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima. Bio je urednik mjesečnika Privredna kretanja Jugoslavije od 1987. do 1991. godine, kao i njegove slovenske inačice Gospodarska gibanja. U dva mandata bio je rektor Univerziteta u Ljubljani, a za izvanrednog člana Slovenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2011.
Mencinger političar bio je potpredsjednik vlade u Sloveniji nakon prvih višestranačkih izbora u razdoblju od 1990. do 1991. Tada je bio član Slovenske socijaldemokratske unije (SDU), a predsjednik vlade bio je Lojze Peterle. Godine 1991. dao je ostavku jer se nije slagao s tadašnjim modelom privatizacije. Uskoro je izašao i iz SDU-a, ali je kasnije izrazio skepsu prema toj svojoj odluci. Jer, možda je trebalo ostati u politici i dalje se zalagati za svoje stavove. Uslijedio je još jedan pokušaj u politici, taj put 1992. u Demokratskoj partiji. Stranačku politiku napustio je 1996. nakon što stranka na izborima nije uspjela ući u parlament.
Završetak političke karijere nije značio i povlačenje iz javnosti. Kasnih 1990-ih i ranih 2000-tih ponovno se javlja, sada kao protivnik slovenskog pristupanja NATO paktu i žestoki kritičar načina na koji sudjeluje. Sredinom 2000. upustio se u polemike s nizom "mladih lavova" slovenskog ekonomskog života neoliberalne provenijencije. Tako su se na meti njegove kritike našli Mićo Mrkaić, Jože P. Damijan, Sašo Polanec, Igor Masten i Janez Šušteršič. Između 2004. i 2008. kritizirao je liberalnu politiku vlade desnog centra Janeza Janše.
Uvijek je imao neku funkciju. Tako je bio član savjeta Banke Slovenije (1991. – 1997.), direktor Ekonomskog instituta (1992. – 1999.), član Državnog savjeta (2002. – 2007.), član Fiskalnog savjeta Republike Slovenije (od 2008.). Još 1980-ih radio je kao ekspert za Svjetsku banku, a bio je i savjetnik vlada više država u tranziciji. Činjenicu da nije bježao od funkcija u politici, privredi i obrazovanju, može se različito tumačiti. Maliciozno tumačenje bilo bi da je bio vlastohlepan i nikada se nije odrekao društvenih povlastica koje funkcije sobom nose. Benevolentnije tumačenje bilo bi ono, poznato i u nas, da je vjerovao kako društveni utjecaj može imati samo ako govori s pozicije neke funkcije u vlasti, pa je zato potrebno, a ne iz ličnog probitka, tu poziciju i imati.
Bio je skeptičan po pitanju stranih investicija. To je objašnjavao u jednostavnoj slici: ako seljak proda zemlju, ništa mu ne ostaje; prodaj što moraš da prodaš, a nikad ono što ti nije nužda prodavati. Ako znaš sam upravljati bankarskim sistemom, nema razloga da ga prodaješ
Kako bilo i što god da mislimo o današnjem pozicioniranju kritičkog intelektualca, sve vrijeme bavio se makroekonomskom analizom, analizom ekonomskih sistema i ekonomskom politikom te u svojim analizama pokušavao utjecati na privredni sistem. U Sloveniju je donio suvremene ekonometrijske metode, ali i snažni duh kejnzijanizma. Što to znači? Pa da se uvijek zalagao za državnu intervenciju u privredni život, s obzirom na to da ne vjeruje u samoregulirajuće tržište. Ali i kada je bio žestok primjerice spram institucija EU-a, ipak nije bio euroskeptik i vjerovao je da Uniju u zadnjoj instanci treba spasiti, jer bi njenim raspadom došlo do još većeg kaosa u privrednom životu Evrope. Općenito, može se reći da je bio kejnzijanac i u političkom smislu, iz uvjerenja da kapitalizam treba spašavati, prvenstveno od njega samoga. Nije dakle zagovarao socijalnu revoluciju, iako je bio suputnik ljevice i uglavnom naknadno odobravao njene poteze. To vrijedi i za socijalističko samoupravljanje u Jugoslaviji, koje je, dok je trajalo kritizirao, da bi poslije govorio kako je u njemu bilo nešto vrijedno. I privatizaciju nije odbijao u cjelini, ta bio je "ministar privatizacije", ali mu je svaka njena realna izvedba izgledala preradikalna i pogrešna s obzirom na poželjni trend postepenosti. Bio je veliki neprijatelj "šok terapije", mjera štednje i sličnog.
Njegova najpopularnija teza bila je da se EU raspada poput Jugoslavije i neumorno je davao primjere za tu tvrdnju. Naravno, u namjeri da do raspada ne dođe, kao što je i raspad Jugoslavije naknadno ocijenio kao štetan za Sloveniju. Analogiji između EU-a i Jugoslavije može se prigovoriti – suprotno od čestih prigovora da uspoređuje jednu demokratsku tvorevinu (EU), s jednom nedemokratskom (SFRJ) – da uspoređuje jednu birokratsku tvorevinu, nastalu u kabinetima elita moćnika, s državom nastalom iz autentične socijalne revolucije. Kako bilo, EU ne samo da neće potrajati koliko i Habsburško carstvo, nego vjerojatno nema ni par desetljeća pred sobom za polaganu disoluciju. Ona se mora popraviti odmah ili će je povijest pomesti sa svjetske pozornice bez previše čekanja.
Mencinger je za krizu 2008. rekao da ona nije počela te godine, nego da je treba sagledati u tridesetogodišnjoj retrospektivi. On neoliberalno razdoblje i tzv. tranziciju na rubu Evrope vidi kao veliko pomicanje između udjela rada i udjela kapitala u društvenom proizvodu i to u korist kapitala. To je stvorilo veliku razliku između ponude i potražnje. Pogotovo kada se ponuda iz EU-a preselila u Kinu. Kada je za časopis Borec i njegov tematski broj o dvostrukoj krizi evropskih integracija, napisao prilog "Marx in Keynes ter Evropska komisija in Slovenija“ Mencinger se čak približio Marxu, pa se, iznijevši prijedloge Janisa Varufakisa, Michela Hussona i Kostasa Lapavicasa, kao iznenađujuće neradikalne, zauzeo za svoju verziju pojašnjenja krize, kao kombinaciju elemenata marksističke klasne analize i kejnzijanske analize agregatnog potraživanja. Američka nekretninska kriza, koja se prelila na svijet, bila je samo povod za financijsku i opću privrednu krizu, koja postaje sve više socijalna. Pritisci su se nakupljali desetljećima, a proizlazili su iz preraspodjele društvenog proizvoda od rada prema kapitalu, zaostajanja udjela investicija na uporabnoj strani BDP-a, za udjelom prihoda na raspoloživoj strani. Razlika je bila upotrijebljena za privatizacije, preuzimanja i špekulacije. To su omogućili novi, sve sofisticiraniji, financijski produkti, vezani za sekuritizaciju, tj. "smanjenje" rizika špekulanata. Bez globalizacije i financijskih produkata nekretninska bi kriza u SAD-u ostala tamo gdje je i nastala. No financijski produkti i globalizacija su je promijenili u globalnu. Globalizacija je omogućila i promjene u raspodjeli društvenog proizvoda između rada i kapitala, pretvaranje radnika u bezimenu "radnu snagu" i nadomještanje vlasnika poduzeća s vlasnicima imovine. Burze su se promijenile u mjesta za špekulaciju. Pomoću globalizacije bilo je moguće nefleksibilnu "radnu snagu" na jednom dijelu svijeta nadomjestiti fleksibilnijom na drugom, tj. seljenje proizvodnje u "Kinu". Je li ta kriza uistinu bila nepredvidljiv potres, kako je o njoj izvještavala Evropska komisija? Za nastanak krize Komisija je bila barem sukrivac, jer nije spriječila takav privredni razvoj koji vodi u krizu. Upravo suprotno, takav prokrizni razvoj svojom je opsjednutošću liberalizacijom, deregulacijom i privatizacijom još podupirala, a sve skupa još i jako birokratizirala.
Privatizacija i hazardiranje doveli su do krize i u Sloveniji. A u njoj ona nema manevarskog prostora za svoje "skromne prijedloge" izlaska iz krize. Jer, Slovenija, tvrdio je Mencinger, više nije država u ekonomskom značenju pojma. Ona je samo pokrajina EU-a, pa joj umjesto "visoke" ekonomske politike ostaje samo ona poduzetnička. To je pisao 2013., a za tadašnju, kao i sljedeću krizu izazvanu pandemijom, ostaje vrijediti Mencingerov zaključak da ništa ne govori kako je znanje o tome kako izaći iz krize sada veće negoli u prošlosti i da je sposobnost ovladavanja krizama veća. O svakoj krizi, njenoj dubini, obliku i trajanju ekonomisti će znati nešto više tek kada ona prođe. A možda se završi tako da se na nju naviknemo, pomalo je ciničan bio Mencinger. U svakom slučaju njen kraj neće biti moguće vremenski odrediti.
Nije zagovarao socijalnu revoluciju, iako je bio suputnikom ljevice i uglavnom naknadno odobravao njene poteze. To vrijedi i za socijalističko samoupravljanje u Jugoslaviji, koje je, dok je trajalo kritizirao, da bi poslije govorio kako je u njemu bilo nešto vrijedno
U jednom intervjuu govorio je o manama slovenskog modela tranzicije. To su mane privatizacije i stvaranja dva milijuna "kapitalista" preko noći. No to su bili samo profiteri, koji brinu samo kako će svoju imovinu u poduzećima što brže i skuplje prodati i zamijeniti za auto ili stan, a nisu se brinuli za dobrobit poduzeća. Dok je Slovenija išla svojim putem i nije vjerovala u ono što joj govore međunarodne institucije, bilo je makroekonomski govoreći dobro. Ulazak u EU, bio je, po Mencingeru "nužan izbor", kao što je to bio i izlazak iz Jugoslavije. A jednom kad se uđe u EU, u stvaranju privrednog sistema mora se manje-više slušati pravila i direktive preuzete od Unije u koju se želi ući.
Radnici u tvornici automobila Revoz u Novom Mestu (Foto: Borut Živulović/FA Bobo/PIXSELL)
Jože Mencinger bio je skeptičan po pitanju stranih investicija. To je objašnjavao u jednostavnoj slici: ako seljak proda zemlju, ništa mu ne ostaje; prodaj što moraš, a nikad ono što ti nije nužda prodavati. Ako znaš sam upravljati bankarskim sistemom, nema razloga da ga prodaješ.
Svaka mala zemlja ima problem da je ovisna o tome što se događa u drugim zemljama. Mencinger govori da ako je slovenski izvoz 70 posto BDP-a, onda to znači da kad izvoz padne nastaju veliki problemi, puno veći nego u nekoj velikoj zemlji. 70 posto izvoza ide u zemlje EU, na jedinstveno tržište, pa je Slovenija postala ovisnom o onome što se događa u EU-u, pogotovo u Njemačkoj. Ako postoji puno tvornica koje proizvode sastavne dijelove za njihovu automobilsku industriju, kada je Njemačka u teškoćama, u teškoćama su i sve te slovenske tvornice.
Interesantno je i njegovo stajalište o tzv. društvu znanja koje je EU svojedobno propagirala u načelima Lisabonske strategije. Ako i iselimo proizvodnju u Kinu, ostaje nam proizvodnja znanja, a "znanje je najveće bogatstvo", pa ćemo njega izvoziti u svijet. No ispostavilo se da je znanje još podložnije fluktuaciji od proizvodnja robe. Ispostavilo se da Kina izvozi produkte, a mi ne izvozimo znanje, jer Kinezi sve to znanje već imaju. Za Mencingera je jedino rješenje bilo u opreznoj reindustijalizaciji EU-a.
Kriza u eurozoni povod je da se kaže kako je euro od početka kreiran više kao politički simbol negoli kao normalan novac. On je stvoren na području koje nije optimalno monetarno područje. U eurozonu su primljene zemlje koje nisu u nju smjele biti primljene. I to ne samo među novim članicama, nego i primjerice Italija ili Belgija. Dozvoljeno je da se pravila ne poštuju i ta praksa je nastavljena. No to čak i nije najgore, smatrao je Mencinger jer da se striktno držalo pravila euro bi već odavno propao.
Mogli bismo dalje nabrajati sve stavove koje je Jože Mencinger nesebično dijelio, kako u svojim znanstvenim radovima, tako i u čestim javnim nastupima. Njegovo stalno približavanje marksizmu, donijelo mu je i poštovanje na ljevici koja ga je, ako već ne svojim, smatrala suputnikom, kojega uvijek vrijedi čuti.
