>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Keltski tigar od papira

Sinn Fein, stranka poznata po tome što je jedno vrijeme bila političko krilo IRA-e, na izbore je izašla s izrazito socijalnim programom i osvojila najviše glasova. Irska nema sustav besplatnog zdravstva ni politiku javnog stanovanja, pa ima najveći udio u EU-u mladih koji žive s roditeljima i oko deset tisuća beskućnika u populaciji nešto manjoj od pet milijuna

Parlamentarni izbori koji su 8. veljače održani u Republici Irskoj u medijima su uglavnom dočekani kao svojevrsni politički potres, pa čak i ‘izborna revolucija’, kako ih je nazvala Mary Lou McDonald, predsjednica Sinn Feina, stranke koja je neočekivano dobila najviše glasova. Ova stranka, najviše poznata po tome što je u dobrom dijelu druge polovice 20. stoljeća bila političko krilo Irske republikanske armije (IRA), paravojne organizacije koja se terorističkim metodama borila protiv britanske okupacije, dobila je naime najviše preferencijalnih glasova – 24,5 posto. No budući da ovakav rezultat nije očekivala, nije imenovala ni dovoljno kandidata pa je završila kao druga najjača stranka u parlamentu, s osvojenih 37 mjesta. Samo jedno više, ali s 22,2 posto glasova, osvojila je stranka desnice Fiana Fail, dok je Fine Gael desnog centra i još uvijek aktivnog premijera Lea Varadkara s 20,9 posto glasova osvojila 35 zastupničkih fotelja.

Osim što su otvorili mogućnost da u vladi prvi put sudjeluje jedna lijeva stranka, izbori su oborili još neke rekorde: prvi put od 1922. razbijen je politički duopol zahvaljujući kojemu su se stranke Fiana Fail i Fine Gael gotovo stotinu godina izmjenjivale na vlasti

Budući da irski parlament ima 160 zastupnika, nijedna stranka nije u mogućnosti sama formirati vladu pa će uslijediti, po svemu sudeći, teški pregovori, prije svega zato što je Sinn Fein na izbore izašao s izrazito lijevim ekonomskim programom. Fiana Fail i Fine Gael tradicionalne su pak prokapitalističke stranke koje su Irsku u periodu od nekoliko desetljeća transformirale u ‘Keltskog tigra’, poduzetnički raj za strane ulagače, a naročito američke tehnološke kompanije, mameći ih niskim korporativnim porezom i relativno niskim plaćama, zbog čega je irska ekonomija u periodu od 1994. do globalne financijske krize 2008. godine rasla tempom od 7,2 posto godišnje.

Osim što su otvorili mogućnost da u vladi prvi put sudjeluje jedna lijeva stranka, izbori su oborili i još neke rekorde: prvi put od 1922. godine, kada je Irska postala samostalna država, razbijen je politički duopol zahvaljujući kojemu su se Fiana Fail i Fine Gael gotovo stotinu godina izmjenjivale na vlasti, pa su ove dvije stranke sada zajedno osvojile tek 43 posto glasova. Trenutno vladajući Fine Gael dobio je najmanje glasova od 1948. godine, a prvi put se dogodilo i da aktualni premijer nije osvojio najviše glasova u svojoj izbornoj jedinici, koja je u slučaju Lea Varadkara bila zapadni Dublin.

Stranka Sinn Fein postoji i u Republici Irskoj i u Sjevernoj Irskoj, koja je dio Ujedinjenog Kraljevstva, no sve do ranih 1980-ih nije sudjelovala u izborima, smatrajući da je oružani sukob jedini mogući način za ostvarivanje ujedinjenja. To se promijenilo kada je vodstvo stranke preuzeo Gerry Adams, čovjek koji je Sinn Fein vodio od 1983. do 2018. godine i za kojega se pretpostavlja, premda on to negira, da je bio aktivan član IRA-e. U vrijeme kada je Adams počeo mijenjati smjer od politike apstiniranja na izborima, u Sjevernoj Irskoj bio je aktualan masovni štrajk glađu političkih zatvorenika, na čijem valu je Sinn Fein dobio na popularnosti, jednako kao i na antipatijama prema režimu ekonomski i politički brutalne vlade britanske premijerke Margaret Thatcher.

Za vrijeme Adamsa i tadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira, 1998. godine potpisan je mirovni Sporazum iz Belfasta, kojim je okončano višedesetljetno razdoblje nasilja u Sjevernoj Irskoj, rat niskog intenziteta između britanske vojske i irskih nacionalista odnosno republikanaca, koji su težili odcjepljenju Sjeverne Irske od Ujedinjenog Kraljevstva i njezinom pripojenju Irskoj. Sukob je bio i vjerske prirode, jer su britanski lojalisti mahom bili protestanti a republikanci katolici, a u tom periodu, poznatom pod nazivom ‘The Troubles’, ubijeno je oko 3500 ljudi, većinom civila. Procjenjuje se da je za polovicu žrtava odgovorna IRA, a za preostale britanska vojska i njima lojalne unionističke paravojne skupine. Sporazumom iz Belfasta Sjeverna Irska dobila je političku autonomiju, a on sadrži i maglovito formuliranu mogućnost ujedinjenja s Irskom, što je još jedan razlog zbog kojega se ovi izbori u toj državi smatraju mogućnom prekretnicom, jer Sinn Fein u svom manifestu eksplicitno sadrži i cilj ujedinjenja.

Ukoliko Sinn Fein uđe u buduću vladu Irske, izvjesno je da će otvoriti pitanje ujedinjenja. Mary Lou McDonald izjavila je već dan nakon izbora da se Velika Britanija treba pripremiti za ujedinjenje jer ‘ustavne promjene dolaze’

Iako je u periodu nasilja Sinn Fein predstavljao desnu struju irskog republikanizma, stranka je otad učinila značajan ideološki zaokret ulijevo, a pod vodstvom Mary Lou McDonald lišila se i stigme nasilne prošlosti. Sinn Fein je na izbore u Irskoj izašao s izrazito socijalnim, a prema nekim ocjenama i socijalističkim programom, jer su ankete pokazivale da za razliku od Brexita, koji je otvorio pitanje statusa Sjeverne Irske, većina birača najvažnijim problemima smatra zdravstvo i stanovanje. Jedno istraživanje provedeno 2016. pokazalo je da je 54 posto od 22 tisuće ispitanih osoba u dobi od 18 do 34 godine voljno sudjelovati u pobuni protiv vlade, dok je u socijalnim nemirima izrazito sklonoj Francuskoj taj postotak bio 61. Isto istraživanje pokazalo je i da velika većina mladih (89 posto) smatra da ‘banke i korporacije vladaju svijetom’, dok 88 posto ispitanih nije imalo povjerenja u vjerske institucije, a 87 posto u medije. Irska je nakon globalne financijske krize bailout banaka platila 65 milijardi eura, za čim je uslijedilo desetljeće mjera štednje, pa neki analitičari sada tvrde da je upravo uspon Sinn Feina bio vulkan na kojemu je Irska cijelo to vrijeme sjedila, umjesto uobičajenog desnog populizma kakav se najčešće pojavljuje kao posljedica rigoroznih ekonomskih mjera.

Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, Irska nema sustav besplatnog zdravstva, a problem stanovanja odnosno beskućništva toliko je uzeo maha da ta zemlja ima najveći udio u Evropskoj uniji mladih između 16 i 29 godina koji žive s roditeljima (78 posto), te oko deset tisuća beskućnika u populaciji nešto manjoj od pet milijuna. Broj beskućnika povećao se u odnosu na 2014. godinu za čak 280 posto, čemu je, dugoročnije gledajući, najviše kumovala činjenica da Irska nema politiku javnog stanovanja, što je dovelo do enormnog rasta cijena postojećih nekretnina. Prije krize 2008. u iznajmljenim stanovima živjela je jedna desetina stanovnika, a sada je taj udio dvostruko veći, pa je Sinn Fein u kampanji obećao zamrzavanje cijene najma i izgradnju 100 tisuća jeftinih stanova, kao i 1500 novih bolničkih kreveta i zapošljavanje medicinskih sestara, te smanjenje poreza za radnike koji zarađuju manje od 30 tisuća eura godišnje. Program sadrži i vraćanje dobi za umirovljenje sa 67 na 65 godina, a sve ove mjere trebale bi se financirati progresivnim porezom od poslovanja banaka i multinacionalnih korporacija. Manifest Sinn Feina sadrži i vrijednosti antimilitarizma i ideju ustavne odredbe vojne neutralnosti, što bi se trebalo realizirati izlaskom Irske iz programa Stalne strukturirane suradnje EU-a, koji je svojevrsna preteča buduće evropske vojske, kao i Partnerstva za mir NATO saveza.

S obzirom na ovakav program, ne čudi da su se dvije dosad stožerne stranke uoči izbora sveudilj ograđivale od ideje o bilo kakvoj postizbornoj suradnji, a Leo Varadkar u kampanji izjavljivao čak i da Sinn Fein ‘nije normalna stranka’, dok su vodeći mediji optuživali IRA-u i za zločine koje nije skrivila. Sve to unatoč tome što sve tri stranke imaju iste stavove o najbitnijim političkim pitanjima, uključujući Brexit odnosno ostanak u Evropskoj uniji, pa i ujedinjenje, pri čemu Fianna Fail i Fine Gael ovom posljednjem ipak pristupaju ponešto apstraktnije.

Mary Lou McDonald već je započela pregovore sa socijaldemokratima, zelenima i koalicijom socijalističke ljevice Solidarnost – Ljudi ispred profita, koja je zadržala šest mjesta u parlamentu unatoč eksplozivnom rastu Sinn Feina. Svi ovi zastupnici nisu, međutim, dovoljni za formiranje vlade, a naročito izgledne nisu ni velika koalicija Fianne Fail i Fine Gael, kao ni koalicija Sinn Feina s bilo kojom od te dvije stranke. Naime, njegovi birači obje percipiraju kao praktički iste što se tiče korupcije, politike štednje, zastupanja interesa velikih zemljoposjednika, multinacionalnih korporacija i Katoličke crkve, s tom razlikom da je bivši premijer Varadkar svoj Fine Gael pomjerio prema društvenom liberalizmu kada su u pitanju prava žena na pobačaj, koje su Irkinje izborile tek krajem 2018., te istospolni brakovi, koji su ozakonjeni 2015. godine.

Ukoliko Sinn Fein uđe u buduću vladu Irske, izvjesno je da će otvoriti pitanje ujedinjenja, s obzirom na to da je McDonald već dan nakon izbora izjavila da se Velika Britanija treba pripremiti za ujedinjenje jer ‘ustavne promjene dolaze’. Najavila je i da će se referendum o tom pitanju održati u idućih pet godina, a 57 posto ispitanih u izlaznim anketama reklo je da bi se takav referendum trebao održati. Na referendumu za izlazak iz EU-a 56 posto stanovnika Sjeverne Irske reklo je pak da želi ostati u njoj ostati, pa se upravo Brexit, očekivano, ispostavio kao katalizator za inicijativu o ujedinjenju.

Prema Sporazumu iz Belfasta, ujedinjenje se može dogoditi nakon što se i na sjeveru i na jugu provedu uspješni referendumi, no ipak je britanski državni tajnik za Sjevernu Irsku taj koji ima diskreciono pravo procijeniti jesu li se stvorili uvjeti za raspisivanje referenduma. Državni tajnik trebao bi uzeti u obzir faktore kao što je podrška većine stanovništva i na sjeveru i na jugu, ali i unionistička većina u oba parlamenta, čemu su se oba entiteta približila jer Sinn Fein u oba ima parlamentarne zastupnike u svim izbornim jedinicama. Podaci pokazuju i da u Sjevernoj Irskoj danas ima podjednako katolika i protestanata, dok je 1922. godine taj odnos bio dva naprema jedan u korist protestanata, pri čemu je 90 posto škola u Sjevernoj Irskoj još uvijek segregirano. Budući da velik dio stanovništva osjeća da im je Brexitom uskraćen evropski identitet, te da se očekuje da će uskoro i Škotska, čijih je 62 posto stanovnika glasalo protiv Brexita, ponovno raspisati referendum o osamostaljenju, za pretpostaviti je da bi sve to i Irce moglo motivirati da budu zainteresiraniji za ujedinjenje.

S druge strane, ekonomija Sjeverne Irske još uvijek osjeća posljedice vojnog sukoba i deindustrijalizacije, a vlada porezima može pokriti samo dvije trećine javne potrošnje, dok ostatak kompenzira London. Sjeverna Irska, osim toga, više izvozi u Ujedinjeno Kraljevstvo nego u Irsku, a izvjesno je i da bi u slučaju odcjepljenja Sjeverna Irska morala platiti i svoj dio britanskog javnog duga. Zbog toga se procjenjuje da irske političke i ekonomske elite u ovom trenutku neće dozvoliti da inicijativa za ujedinjenje otiđe predaleko.

1/2