>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Klasna borba među linijama

Uz sve informacije koje imamo, a po kojima moć lijevog bloka unutar Syrize raste, mi ne znamo do kraja kako stvarno funkcionira unutarstranačka demokracija. Hoće li vlada uvažavati odluke svoje baze ili će reći da je one, sada kada je izabrana, više ne obavezuju u tolikoj mjeri? Je li na djelu klasna borba među linijama?

Sada samo čekamo da nastupi ljevičarska radikalna kritika novih lijevih tendencija, pokreta i vlada u Grčkoj, a sutra i Španjolskoj, Portugalu ili Irskoj, pa da sve u zametku upropasti – tako glasi zamjerka onih koji misle da slabu biljčicu lijeve realne politike treba samo zalijevati i tepati joj. A da za kritiku ima dovoljno prostora u napadanju na desničarenje, različitog intenziteta ekstremizma, koje – hvala bogu kojega nema – Evropi ne nedostaje. No u povijesti lijevog pokreta mnogi su, i ne jednom, bili opečeni jer su odustali od kritike, slijepo slijedivši ispravnu liniju organizacije kojoj su pripadali. Pritom ne mislimo reći kako su stranačke koalicije poput Syrize, Podemosa ili njemačke Ljevice rasadnici neke nove dogmatike, koja prijeti mišljenju ili čak fizičkoj egzistenciji neistomišljenika.

U tom smislu stvari danas stoje bitno drugačije negoli u vrijeme hladnog rata, kada su čak i američki konzervativci mislili kako je socijalizam svjetski proces i opasnost koja će dokinuti njihov kapitalistički svijet. Iako i danas postoji jedna velika zemlja (Kina) i više malih (primjerice Kuba) u kojima su komunisti bez stranačke konkurencije i dalje na vlasti, dominantan oblik državnog uređenja sada je posvuda, barem na papiru, liberalna parlamentarna demokracija i njoj pripadajuća tržišna privreda. A takav oblik državnog i društvenog uređenja po defaultu favorizira stranke koje tvrde kako žele centristički jačati ono što ionako već jest vladajuće. Dakle liberalnu demokraciju i tržišnu privredu. A ne one političke sile koje se zauzimaju, u različitim stupnjevima radikalizma, za otpravljanje, odnosno nadilaženje tržišne privrede, bazirane na maksimalizaciji profita.

No tu postoji i drugi, užepolitički moment kritike, koji se drži u sjećanju. A to je odnos spram parlamentarne demokracije. Nekada bismo tome dodali pridjev – građanske. Ali sada nas vladajući naduto pitaju: a kakva bi druga demokracija mogla postojati osim ove građanske? Kao da cijelo stoljeće provođenja različito radikalnih socijalističkih alternativa nije postojalo. I kao da sve one u svome vremenu nisu bile u različitim stupnjevima uspješne! Nije samo dosjetka kada slovenski sociolog Rastko Močnik kaže da građanski parlamenti mogu barem donekle uspješno funkcionirati samo u situacijama kada u njima postoje stranke koje u svojem programu dovode u pitanje građanski parlamentarizam kao takav. A to se danas u onih koji bi da vode tzv. realnu politiku, pa i na ljevici, a koju hegemoni desničarski mainstream odmah krsti radikalnom u pejorativnom smislu, u pravilu ne događa. Svi socijalizmi 21. stoljeća sebi rado dodaju atribut demokratičnosti. Što, naravno, po sebi nije sporno. Dapače, to je nešto poput pleonazma. Jer što bi mogao biti neki pokret i poredak koji želi biti socijalističkim nego želja da se demokracija = vladavina naroda proširi i produbi na one danas realno izostavljene iz političkog odlučivanja? Samo pitanje je na koju i kakvu se demokraciju pritom misli i je li ona neograničena baš pod svojim današnjim uvjetima, koje onda suštinski ne treba mijenjati. Pa ispada da su gotovo svi narodi svijeta danas kolektivno i globalno zaglupili, zato što biraju odreda vlasti koje funkcioniraju na njihovu štetu, tj. štetu većine. Ili su tu i neke druge moći i nužnosti u igri, kada demokracija sada posvuda rađa tako zastrašujućim plodovima?

Vratimo li se problematici nove evropske ljevice, vidimo da je ona izabrala svoj okvir borbe unutar država kako su one ustavno utemeljene sada, i unutar EU-a kao zajednice takvih evropskih država. I to je dublji razlog zašto grčka Syriza neće primjerice jednostavno promijeniti svoju političku liniju od popravljanja svoga položaja unutar eurozone do zahtjeva za istupanjem iz nje (tzv. grexit). Razlozi za to pretežu više na političku negoli na ekonomsku stranu, u uvijek postojećoj međuovisnosti tih ‘područja’. A to zna i Kostas Lapavicas, grčki ekonomist i član Syrize na radu u Londonu, koji ipak nije izdržao dulje od prvih kompromisnih pregovora grčke vlade s evropskim institucijama prije dva tjedna, pa da se vrati na svoju staru poziciju zagovaranja napuštanja eura. Svaka od strana u političkoj borbi, nazvali smo ih ovdje već puno pojednostavljujući onom grčkom i onom evropskom, sigurno je duboko svjesna da oko pitanja opstanka ili propasti eurozone treba u razmatranje ozbiljno uzeti obje mogućnosti. I to se sigurno, po principu cost-benefit analize i u aparatima državnih vlasti i evropskih institucija, posebno financijskih, a ne samo u istaknutih pojedinaca, već događa. No ni Ciprasova i Varufakisova grčka vlada, ali ni ona njemačke kancelarke Angele Merkel i ministra financija Schäublea, ne žele ući u povijest kao one koje su izvukle prvu nit u mogućem budućem paranju evropske konstrukcije.

Za koga će raditi vrijeme u sljedeća četiri mjeseca, koliko ima do zaključivanja novog sporazuma oko uvjeta nove tranše zajma za otplatu grčkog duga, sada još nije jasno. No nešto drugo je sve jasnije. A to je da u samoj koaliciji stranaka i pokreta koji čine Syrizu postoje sve veća razilaženja oko prirode narednih koraka koje treba poduzeti. U velikoj mjeri to je normalno, naročito za političke koalicije. Koliko je i ograničavajuće, kako o koalicijama kao političkim subjektima sa slabim manevarskim prostorom vlada mišljenje u nas, ostaje također za vidjeti. U mjeri u kojoj informacije stižu i do nas, jasno je da su u grčku vladu ušli uglavnom Syrizini centristi, dok je lijevi blok unutar pokreta ostao opozicijskim i u samoj koaliciji i u vršenju vlasti. To ne sluti na dobro, iz jednostavnog razloga što vidimo kako unutrašnja dinamika pokreta ponavlja onu mainstreama. A po kojoj je, poslužimo se primjerima iz grčke filozofije, sasvim aristotelovski, istina sredina. Dok je radikalizam platonovskih ideja potisnut na marginu. Što je suprotno jednoj dugoj socijalističkoj tradiciji, po kojoj je istina uvijek baš u pretjerivanju. I po kojoj treba tražiti ‘nemoguće’ da bi se izborilo za novo moguće. Uz sve informacije koje imamo, a po kojima moć lijevog bloka unutar Syrize raste (pa je od prvotnih tridesetak posto sada zahvatila već polovicu članstva), mi ne znamo do kraja kako stvarno funkcionira unutarstranačka demokracija. Hoće li se i dalje sve frakcije, nakon izraženih razlika u stavovima, a po principu nekakvog demokratskog centralizma, pridržavati jedinstva u djelovanju? I jednako odsudno: hoće li vlada uvažavati odluke svoje baze ili će reći da je one, sada kada je i dok je izabrana, više ne obavezuju u tolikoj mjeri? Je li na djelu klasna borba među linijama?

Pa ako alternativa ‘izblijedjeti ili izgorjeti’, poznata iz popularne kulture, i ne pogađa u potpunosti prirodu današnjih političkih procesa, svi znamo ili barem slutimo kako su veliki ulozi u igri. Pesimizam intelekta govori nam kako se malo toga može dobiti, a puno izgubiti. Ali mnogo toga je već dobiveno, govori optimizam volje, širenjem same svijesti kako mjere stezanja ne vode rješenju. Iako ni ta vijest još nije stigla do urednika novog Dnevnika HRT-a! Pa i više od toga: sada svi koji to hoće znaju da današnji status quo na iole duži rok više nije moguć. U Grčkoj su to znanje pokazali već i glasači. A u nas bi mogli saznati na teži način, budu li i dalje birali dobrovoljne izvršioce neljudske presude nad sobom samima.

1/1