>

novosti logo

Klub Noraca

Osuđeni ratni zločinac pojavio se na obljetnici akcije Medački džep održanoj pod državnim pokroviteljstvom, a ministri Damir Krstičević i Tomo Medved tamo su ga javno rehabilitirali kao ‘ratnog zapovjednika’ koji je ‘dao svoj doprinos domovini’ i ima ‘svoje mjesto u povijesti’

Pa nećete nas ubiti, pa nećete nas valjda strijeljati – kazala je prestravljena žena dok su je izvodili iz kamiona. Neometen vapajem, zapovjednik 118. brigade Hrvatske vojske Mirko Norac postrojio je staricu s desetak civila srpske nacionalnosti, govoreći podređenima da će ‘svatko dobiti jednoga koga mora ubiti’.

Za primjer je izdvojio ženu i likvidirao je desetak metara od ostalih. Drugi civil pred streljačkim vodom nešto mu je doviknuo. Norac mu je prišao s leđa. Dok ga je preklinjao za milost, repetirao je oružje. Prvi, drugi, treći put. Pištolj je zatajio.

‘Pucaj, što se ne puca!’ uzviknuo je iznerviran, nakon čega su svi počeli pucati. Te noći stradalo je najmanje deset civila.

Događaj se odvijao sredinom listopada 1991. godine. Dan poslije smaknuća su odrađena na drugoj lokaciji. Nakon sugestije Tihomira Oreškovića, nositelja ideje o likvidacijama, Norac je naredio Stjepanu Grandiću da zatoči civile iz Gospića i Karlobaga i da ih potom pobije na lokaciji Lipova Glavica. ‘Đorđe, nemoj zajebati jer ćeš i ti popušiti metak’, rekao mu je Norac.

Norac je naredio Stjepanu Grandiću da zatoči civile iz Gospića i Karlobaga i da ih potom pobije na lokaciji Lipova Glavica. ‘Đorđe, nemoj zajebati jer ćeš i ti popušiti metak’, rekao mu je

‘Đorđe’ je, poput Norca, zapucao prvi, u trenutku kad mu je jedna žena pružila ceduljicu ili pismo nepoznatog sadržaja. Prisilio je i druge na ubijanje, jer nitko nije smio napustiti stratište neokaljan zločinom. Dio leševa bacili su na smetlište Razbojište. Grandić ih je tek kasnije otišao zakopati, nakon što mu je Norac rekao da ‘ide vidjeti što je to, jer se pronijela priča da izgleda da pas nosi jednu ruku po Perušiću’.

U pravomoćnoj presudi protiv Oreškovića, Norca i Grandića imena su 50-ak građana srpske nacionalnosti. Tih je dana nestalo više od sto stanovnika Gospića, Karlobaga i okolice. Većina počinitelja do danas nije odgovarala. Četvero djece ostalo je bez oba roditelja, pobijena je jedna cijela obitelj, baš kao i više osoba koje su dotad sudjelovale u obrani Gospića. Stradali su majka i otac čovjeka koji je u tom trenutku bio na ratištu, boreći se na hrvatskoj strani. Orešković, koji je glasio za gospodara života i smrti u Gospiću, osuđen je na 15 godina zatvora. Norac je dobio 12, a Grandić deset godina.

Rijetki svjedoci koji su Norca i Oreškovića pred istražiteljima i u medijima imenovali kao nalogodavce ubojstava hrvatskih Srba odavno su zbog nenaklonjenog društvenog ambijenta prestali pričati. Jednome od njih, Milanu Levaru, zauvijek su začepljena usta u kolovozu 2000. godine. Četiri mjeseca uoči njegovog ubojstva bombom podmetnutom pod auto, Norac je poslao priopćenje medijima u kojem stoji da je ‘Milan Levar osoba koju nitko ozbiljno ne shvaća, zbog psihičke bolesti izbačen je iz srednje vojne škole, u više navrata pokušavao je samoubojstvo, sklon je lažima, prijevarama, preuveličavanju i izmišljotinama’. Presude za ubojstva u Gospiću, koje Levar nije doživio, pokazale su da je cijelo vrijeme govorio istinu.

S druge strane, događaji koji su se u Gospiću odvijali prve godine hrvatske neovisnosti dostatni su za zaključak da je Mirko Norac bešćutni ubojica. Da je Norac bešćutan, međutim, odavno nije informacija koja šokira – opisani detalji objavljeni su u medijima prije dva desetljeća. Nije vijest ni da nema savjesti – štampa je redovno podsjećala da se za naređenje i osobno sudjelovanje u masovnom ubojstvu nikada nije pokajao. Iznenadno čuđenje je suvišno i po pitanju Norčevog negiranja bilo kakvog suučesništva. Poznato je da je do kraja suđenja za likvidacije u Gospiću i okolici odgovornost prebacivao na obične vojnike, dok im je u stvarnosti prijetio smrću ako ne ugase živote vremešnih civila koji su molili za milost.

Sve je to odavno poznato. Jedino je u ovom slučaju ostala dilema u čije je ime suorganizirao i proveo masovno ubojstvo. Na takozvanom smrtonosnom sastanku, gdje je dogovoreno ubojstvo civila iz Gospića i Karlobaga, Norac je pred 15-ak vojnika rekao da moraju obaviti ‘neke likvidacije’ u ‘ime vlade Republike Hrvatske’. Pod ‘vladom Republike Hrvatske’ mislio je prvenstveno na izvršnu vlast predvođenu Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom, koji je glasio za njegova dugogodišnjeg zaštitnika. Prvostupanjski sud objasnio je u presudi da je Norac državnu naredbu zapravo izmislio kako bi ih lakše privolio na zadatak i da vrhovno zapovjedništvo nije imalo veze sa zločinima. Međutim, ponašanje ‘vlade Republike Hrvatske’ još od 1990-ih sugerira nešto potpuno suprotno.

U akciji Medački džep likvidirana je slijepa starica od 80 godina, druga je sa sestrom zaklana u podrumu svoje kuće. Ubili su sakatog starca i njegovu ženu, drugoj su nakon ubojstva odrezali tri prsta

Izuzme li se njegovo procesuiranje, koje je posljedica vanjskih pritisaka, a ne želje ovdašnje politike da sankcionira zločine svoje strane, Republika Hrvatska od spomenutih je događaja ubojicu stavljala pod svoje okrilje. Ne samo njega, nego i njegova zlodjela. Država je u ovom slučaju najvećim dijelom HDZ, koji je kroz izvršnu vlast ili opoziciju činio sve da se Norca zaštiti. ‘U ime vlade Republike Hrvatske’ Norac je doživio strelovit uspon u vojnoj hijerarhiji voljom Tuđmana i Šuška, iako su još 1991. godine znali što radi u Gospiću. ‘U ime vlade Republike Hrvatske’ HDZ je početkom dvijetisućitih pokušao izvesti državni udar na ‘protuhrvatsku’ vlast čuvenim mitingom na splitskoj Rivi. Protiv istih ‘antihrvatskih’ elemenata ‘u ime vlade Republike Hrvatske’ zbog Norca su se bunili Crkva, branitelji, generali, alkarska društva, brojni gradovi i županije pod upravom HDZ-a, koji su mu davali nagrade za počasnog građanina ili za životno djelo. Jedan od najpoznatijih ovdašnjih aksioma – ‘Svi smo mi Mirko Norac’ – dosta je vremena predstavljao kolektivizaciju zlodjela jednog konkretnog zločinca. Katarza ili barem ograđivanje države u stvarnosti nikada nisu nastupili. Tek nakon što je poslan na odsluživanje zatvorske kazne za spomenute zločine, Norac je maknut iz javnog prostora, gdje se u miru mogao oženiti, dobiti djecu i diplomirati. Onda je u kolovozu ove godine došao na obljetnicu Oluje, da bi prošloga tjedna nazočio službenom obilježavanju akcije Medački džep.

Upitan je li primjereno da Norac dolazi na skupove pod državnim pokroviteljstvom, u ime Republike Hrvatske HDZ-ov ministar obrane Damir Krstičević rekao je da je ‘general Norac ratni zapovjednik i to je čovjek koji nosi svoj križ’. ‘Meni je drago da je on danas ovdje s nama’, odgovorio je novinarima, prilijepivši usput Norcu lažnu generalsku titulu koju ovaj zbog ratnih zločina odavno ne nosi. U ime Republike Hrvatske potom je Norčevu prisutnost na spomenutoj obljetnici komentirao HDZ-ov ministar branitelja Tomo Medved, rekavši da ‘svakome treba odati počast i poštovanje za ono što je činio u obrani domovine’. ‘Svi koji su dali doprinos obrani domovine, imaju svoje mjesto u povijesti’, zaključio je Medved.

Izjavu je dao i sam Norac, ističući da ta akcija ne vuče nikakve repove te da je obavljena prema pravilima Ženevske konvencije. ‘To što neki izmišljaju i rade od toga cirkus, to je neki drugi problem’, poručio je.

‘Izmišljotine’ i ‘cirkus’ koje Norac spominje potanko su navedeni u presudi hrvatskog suda prema kojoj je upravo on zbog akcije Medački džep osuđen na šest godina zatvora. Po zapovjednoj liniji optužen je za propuste u sankcioniranju vojnika koji su minirali kuće, pljačkali imovinu, mučili ratne zarobljenika i ubijali starije civile koji nisu željeli napustiti domove. Drugostupanjski sud prihvatio je obrazloženje presude u kojoj je dokazano da je Norac kao zapovjednik od prvog dana akcije bio svjestan navedenih zločina, ali ništa nije poduzeo da spriječi takvo ponašanje. Zbog nečinjenja je, stoji u presudi, pristao i na odgovornost za posljedice, kao i na ‘mogućnost da preostalo civilno stanovništvo srpske narodnosti zastrašeno tim događanjima napusti ta područja, što se doista i dogodilo’. U razdoblju od osam dana zabilježeno je uništenje više od 300 objekata, pljačka, palež, ubijanje, krađa stoke, zagađivanje bunara…

Preko odvjetnika Željka Olujića i Vlatka Nuića Norac je u cijelosti negirao zapovjedništvo i saznanje o zločin(c)ima. No najzanimljiviji, a ujedno i jedan od najbestidnijih pasusa u povijesti hrvatskog pravosuđa nalazi se u dijelu žalbe gdje Norac, odnosno njegovi odvjetnici tvrde kako im klijent, pored svega ostalog, ne treba zapovjedno odgovarati zbog ubojstva civila. Jer oni zapravo nisu bili civili nego suradnici okupatora. Žalitelji su istaknuli da je u ovom predmetu pravno relevantno pitanje što su zapravo civili radili na bojišnici ‘budući neprijateljstvo ne znači samo izvoditi vojničke akrobacije, nego i pomagati vojsci u spoznajama i djelatnostima važnim za njihovu borbu, a osobito na bojišnoj crti ili u partizanskom ratovanju’. Po njihovom mišljenju, ‘srpski seljaci’ svojim su ‘postupanjem’ dragovoljno odustali od zaštićenosti državnim ratnim pravom.

To ‘postupanje’ ilustrirano je slučajevima Stane i Nedeljke Krajnović, koje su bile u 70-im godinama života kad su ubijene kod Čitluka. Norčeva obrana je, naime, izrazila sumnju da su za vrijeme navodnog ubojstva bile naoružane. Štoviše, kokošinjac su, tvrde oni, držale kao paravan za skladište oružja, ali su obje sudske instance dosudile da je riječ o nevinom lokalnom stanovništvu, žrtvama zastrašujućeg ubojstva. Premda zbog stanja izgorenih leševa nije precizno utvrđen način egzekucije – pa Norac gradi obranu tezom da su možda ipak dokrajčene prirodnom smrću – pojedini zaštićeni svjedoci dali su iskaz prema kojem su ih hrvatski vojnici žive zapalili. Norčeva strana je ponudila i treći scenarij: zločine su mogli počiniti tri srpska vojnika pronađena na širem području ratnog djelovanja i tako ih napakirati hrvatskoj vojsci. Sud je odbacio i taj zaključak.

U akciji na čijoj je obljetnici obavljena svježa društvena promocija čovjeka s citiranom presudom desila su se i brojna druga ubojstva građana Republike Hrvatske koji su odlučili ostati na ognjištima. Likvidirana je slijepa starica od 80 godina, druga je sa sestrom zaklana u podrumu svoje kuće. Ubili su ‘sakatog’ starca i njegovu ženu, drugoj su nakon ubojstva odrezali tri prsta, a trećeg su muškarca, kojeg u presudi opisuju kao ‘retardiranog’, ‘vezali između dva stabla i u njega bacali noževe, da bi ga na kraju i zapalili’. U akciji ‘čišćenja terena’ na takve i slične načine stradalo je na desetke civila. Za mnoge, počinitelji su ostali nepoznati.

‘To što neki izmišljaju i rade od toga cirkus, to je neki drugi problem’, poručio je dakle Norac na prošlotjednom službenom obilježavanju spomenute akcije. ‘Svi koji su dali doprinos obrani domovine, imaju svoje mjesto u povijesti’, zaključio je ministar Medved.

Nije u ovoj priči problematičan ratni zločinac ni njegova bešćutnost. Njegova cjelokupna biografija, uostalom, provjereni je jamac izostanka autorefleksije. Problem je kad se ‘u ime vlade Republike Hrvatske’ vrši javna reafirmacija i apologija ubojice, kao što su to prošlog tjedna učinili HDZ-ovi predstavnici izvršne vlasti. To što su nakon citiranih javnih istupa Medved i Krstičević i dalje ministri pokazatelj je da je administracija Andreja Plenkovića ‘u ime vlade Republike Hrvatske’ odlučila uroniti u kolektivnu odgovornost za njihove izjave.

Tako je Norac, poput drugih ekstremista, kilera i kriminalaca za kojima državotvorna opcija poseže s vremena na vrijeme, postao simptom HDZ-ove suvremenosti. Svako novo lice Tuđmanove stranke ujedno je i dodatak na tri desetljeća povijesti odnosa njene politike prema ‘našim’ zločinima: prva dekada je označila zataškavanje, druga poistovjećivanje s njima, a tekuća javnu rehabilitaciju ljudi koji se nikada nisu pokajali za zlodjela. Nije u aktualnoj priči pritom riječ samo o simboličkom Norčevom kapitalu – koji je ionako odavno utvrđen u patriotskim krugovima – već i o kapitalu kao takvom. Iako su mu, za razliku od većine drugih generala bliskih HDZ-u, slasti hrvatske tranzicije zbog privremene odsutnosti dugo vremena bile izvan dohvata, polako sustiže konkurenciju. Prije nekoliko godina bacio se u biznis. Osnovao je zaštitarsku firmu Noky Security i zadnje dvije godine dobiva unosne poslove zaštite privatnih kompanija, ali i gradskih firmi, institucija i raznih javnih manifestacija. Malo mu je nedostajalo da prošle godine oduzme posao etabliranim zaštitarskim firmama u zagrebačkim javnim ustanovama. Natječaj je, međutim, poništen zbog neuredne pobjedničke ponude. Pojedini mediji su tada objavili da se još prije odabira pročulo da je gradonačelnik Milan Bandić ‘odlučio posao dati tvrtki osnovanoj prije godinu i pol’. Ne treba sumnjati u skoro širenje tvrtke Noky i na ministarstva, pa možda i samu vladu. Bilo bi u tome svojevrsne pravde. Republika Hrvatska štitila je razbojnike, neka sada razbojnici rade na njenoj zaštiti.

1/3