Dvadeseto stoljeće izgubilo je pa našlo Lea Perutza, njemačkog književnika židovskog podrijetla. Vrijeme zametnutog Perutza trajalo je pola stoljeća; kod nas, eto, gotovo i čitavo stoljeće. Rođen u Pragu 1882., u tadašnjoj dvojnoj monarhiji, Perutz je prvi roman napisao dok se oporavljao od rane zadobivene u ratu koji je izbrisao Austro-Ugarsku. Ključne romane napisao je u poratnom Beču i međuratnoj Austriji, iz koje je nakon Anschlussa pobjegao u Palestinu. No kultnim evropskim piscem međuratnog razdoblja učinio ga je tek interes za fantastiku i žanrovsko. Od osamdesetih Perutz je dio evropskog literarnog kanona. Britanski ‘Guardian’ u nedavnoj anketi svrstao ga je u najuži izbor njemačkih prijeratnih književnika, zajedno s Kafkom, Thomasom Mannom, Josephom Rothom i Ernstom Lotharom.
I zbilja, najednom je sve postalo logično. ‘Snijeg svetog Petra’ objavljen je 1933., u godini Hitlerova dolaska na vlast (te zabranjen iste godine u nacističkoj Njemačkoj): i sve, baš sve u romanu odjekuje tim sudbonosnim godinama. Mladi liječnik nakon prometne nesreće ući će u paralelnu stvarnost, odnosno produbljeni svijet. Jureći automobil u posljednji će trenutak izbjeći, i zatim sjesti u vlak koji će ga odvesti u malu, izoliranu zajednicu kojoj je na čelu lokalni barun. Politički cilj baruna jest politički sustav u kojem monarha ustoličuje providnost i viša volja; gdje je vjera u monarhiju dio vjere. Sumnjajući u postojanje nečega poput volje naroda, barun u svojim kemičarskim laboratorijima pokušava proizvesti psihofarmatik koji će u narodu probuditi ‘žar vjere’, opčinjenost velikim simbolima poput krune, žezla, mitre ili jabuke. Taj psihofarmatik pronalazi u zaboravljenoj žitnoj gljivici, po imenu snijeg svetog Petra. Zbog poboljšanih uvjeta uzgoja ta je žitna bolest iskorijenjena, no u srednjem vijeku ona je bila pokretač svih tadašnjih velikih vjerskih pokreta: flagelantskih procesija, progona heretika, husitskih ratova, anabaptističkog pokreta.
Paralelna stvarnost, paralelna povijest u koju će čitava Njemačka i s njom Evropa ući 1933… providnost koja ustoličuje vođu… simboli vlasti i žar vjere… Perutzov roman objašnjava ‘sve’, prošle i buduće prevrate, crvene zastave i crne uniforme, noćne bakljade i masovne histerije. Tridesetih godina, pa i četrdesetih, fašizam je još uvijek bio nepoznanica. Neki su ugledni demokrati hvalili Mussolinija jer u Italiji vlakovi više ne kasne, drugi su u Hitleru vidjeli preporoditelja Njemačke. Malo je autora, poput Reicha u svojoj ‘Masovnoj psihologiji fašizma’ ili Arendt u ‘Izvorima totalitarizma’ u realnom vremenu razgradilo kompleks fašizma. Fantastični psihološki triler Lea Perutza na njihovom je tragu.
U ‘Masovnoj psihologiji fašizma’, također objavljenoj 1933., Wilhelm Reich pokušava objasniti iracionalni pomak zbog kojeg su veliki dijelovi njemačkog društva (dio proletera, žena) glasali protiv svojih interesa i priklonili se nacistima. Perutzov odgovor na Reichovo pitanje jest: ‘lude gljive’. I taj odgovor čini se neobično kompleksnim i dalekovidnim. Na povijesnoj razini on nacizam povezuje sa srednjovjekovnim vjerskim histerijama, u realnom vremenu s industrijskom proizvodnjom metamfetamina u nacističkoj Njemačkoj, u bliskoj budućnosti sa zloslutnom eksplozijom farmaceutske industrije.