>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Baciti mobitel meduzama

Dorta Jagić, ‘Veće od kuće’ (Hena com, Zagreb 2018): Pomjereni i nerijetko psihodelični imaginarij u ovoj je knjizi uglavnom zatomljen u korist daleko transparentnije emocionalnosti i konvencionalnije estetike

Premda u književnom polju gotovo uvijek nastupa u ulozi pjesnikinje, dobitnica prošlogodišnjega Goranovog vijenca Dorta Jagić kao autorica se okušala u svim književnim rodovima. Njena najnovija knjiga, ‘Veće od kuće’, nastala je od tekstova objavljivanih u periodici i emitiranih na radiju, a koje sama autorica u popratnoj bilješci određuje kao ‘vrlo osobn[e] lirsk[e] esej[e] i prič[e]’. Doista: bez obzira na razlike u dužini, fokusu i strukturi tekstova – koje vjerojatno proizlaze i iz imanentnih razlika između medija u kojima su se prvobitno pojavili – zajednička im je prevlast prvoga lica jednine, kao i osobne, pa i intimne tematike. Borba s bolešću, osobna povijest ljubavno-erotskih razočaranja i obiteljska povijest samo su neke od tematsko-motivskih cjelina koje Jagić istražuje.

Pomjereni i nerijetko psihodelični imaginarij karakterističan za autoričin pjesnički izričaj u ovoj je knjizi uglavnom zatomljen u korist daleko transparentnije emocionalnosti, kao i konvencionalnije estetike (kao estetike lijepog). Dominiraju melankolični i kontemplativni tonovi: pišući o hotelima, kafanama, muzejima, o smjeni godišnjih doba, o nepcu, kavi i prazničnom danu u gradu, Jagić pokazuje ogromnu strast za detaljem, beskrajnu ljubav spram fragmenta svakodnevnice u njegovoj krhkosti i prolaznosti. Međutim, iza paravana trivijalnoga, gotovo kičastog imaginarija ona i dalje krije rezervu začudnih metafora i obrata, s kojima ponekad naprosto zaskoči čitatelja. Takav je slučaj u jednom od najuspjelijih eseja u knjizi, ‘Zagrebačke gorkičarnice’, koji kroz reminiscenciju na spoj (?) u slastičarnici razmatra slastičarsku kulturu u hrvatskoj prijestolnici. Tekst je izgrađen na tenziji između intimističke evokacije slastičarnice kao sigurnog prostora gastronomskog eskapizma i eksplozivne nadrealističke metaforike: ‘[…] sve je bilo maternički toplo, lica, zubi, kremšnite su drhturile, šećer je odzvanjao, odbijao se od zidove i pjevao ovo je dom, ovo je dom’; ‘ [k]ad zagrizaš u svoju golemu šampitu, erotičan si poput velike harmonike koja rasteže svoja crvena usta’.

Dva najopsežnija teksta u knjizi oblikovana su po putopisnoj matrici, po čemu ona nipošto nije usamljena u aktualnoj književnoj produkciji. Jedan od razloga za svojevrsni povratak putopisa u naše književnosti (Marko Pogačar, Dinko Telećan, Jerko Bakotin) mogli bismo naći u prekarizaciji spisateljskog poziva: književni rad postaje nerazdvojiv od festivala, rezidencija, gostovanja, dakle od putovanja i nomadskog načina bivanja, što čini i da se motivika putovanja nameće (u) tekstu. Istraživanje putopisne forme u ‘Veće od kuće’ je pak dalo podijeljene rezultate. Dok se tekst ‘Njemačkom neoromantičnom cestom, u noć’, strukturiran kroz niz vinjeta i fragmenata, unatoč mjestimičnim padovima nadaje kao dinamično i pamtljivo štivo, tekst ‘Pohvala povučenim gradovima’ zagušen je viškom faktografije i citata do te mjere da ga to čini možda i najmanje zanimljivom dionicom u knjizi.

‘Zamršene duge kose od vjetra s pramca, bacila bih najradije mobitel u tamnu, modru vodu da ga rastvore prastare i na naš svijet pravednički ljute meduze’, rečenica je koja zatvara ‘Veće od kuće’. Valja reći da ona slikovito sažima svojevrsni kulturpesimistički svjetonazor koji povezuje sve uvrštene tekstove. Pametni telefoni i društveni mediji, često implicitno a ponekad i kroz manifestnu elaboraciju, kod Jagić se pojavljuju kao latentno sukobljeni s kulturom, duhovnošću, intelektom i autentičnim življenjem uopće. Kao politička pozicija, takva optika bila bi problematična; kao poetička pozicija, međutim, rezultirala je dobrom književnošću.

1/1