>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Između zakona i prijestupnika

Javier Cercas, ‘Zakoni granice’ (sa španjolskoga prevela Silvana Roglić, Fraktura, Zagreb 2018): Roman o odvjetniku omađijanom krim-miljeom

Kada bismo tražili neki hladni, znanstveni naslov za roman Javiera Cercasa, ‘Osmoza’ bi se činila kao savršen izbor. ‘Zakoni granice’ roman su o odvjetniku od rane mladosti privrženom lokalnom delinkventu i kriminalcu te njegovoj životnoj pratiteljici. Ovako to Cercas objašnjava, riječima odvjetnika: ‘…znam da odvjetnik i prijestupnik nisu na različitim stranama zakona jer odvjetnik nije predstavnik zakona, već posrednik između zakona i prijestupnika. To nas čini sumnjivim tipovima, ljudima dvojbena morala: život provedemo družeći se s lopovima, ubojicama i psihopatima, a kako mi ljudi funkcioniramo po principu osmoze, normalno je da završimo kontaminirani moralom lopova, ubojica i psihopata.’

Dakle, osmoza. Gibanje tekućine kroz polupropusnu membranu koja dijeli dvije otopine različite koncentracije kako bi se koncentracije s obje strane membrane izjednačile. Znamo i što to znači… nagledali smo se i kod nas takvih ‘osmoza’: upadljivih navika odvjetnika da se zbliže sa svojim toksičnim klijentima, dijele njihove financijske resurse i statusnu simboliku, društvene vrijednosti i mediopatiju, istu jeftinu kazališnu prijetvornost prema kojoj su prijestupnici samo žrtve, a odvjetnici samo profesionalci.

Nominalno, ‘Zakoni granice’ inspirirani su životom Juana Morena Cuence, beznačajnog kriminalca i omanjeg selebosa u Španjolskoj osamdesetih i devedesetih godina, poznatog pod nadimkom El Vaquilla. Kao i u dosadašnjim svojim romanima (‘Salaminski vojnici’, ‘Prevarant’), Cercas poseže za romansiranom historiografijom. No središnji lik ‘Zakona granice’ nije tzv. Plavooki, koji je za neke novinare i povjesničare bio ‘simbol žudnje za slobodom’ i ‘propalih nada’ u vrijeme prelaska Španjolske iz diktature u demokraciju. Pravi junak romana je odvjetnik, cijeloga života slab na delinkventsku aureolu Plavookog. I još slabiji na subkulturnu privlačnost njegove atraktivne prijateljice Tere. S vremenom, nestat će medijske pozlate Plavookog, a javnost će ga početi gledati kao vječnog kriminalca i gadnog džankija, ‘kao mučitelja, ne kao žrtvu’. No odvjetnik će jednako biti omađijan parom s ruba društva: svojom štreberskom maštarijom karizmatičnog muškarca i fatalne žene. Cercasa vuče linija priče u kojoj odvjetnik zbog zaljubljenosti ne vidi ono što je svima jasno, uključujući i čitatelje. Kao adolescentu Tere će mu popušiti u WC-u fliperaja i od tada će odvjetnik uvijek padati na istu stvar. Ima u toj liniji priče i romantične zaljubljenosti, i ovisničkog sljepila, i štreberske tragikomičnosti, pa čak i mrvicu mizoginije spram žena koje tako ‘porobljuju’ muškarca. No zanimljiviji je širi kontekst. Fenomen ‘osmoze’.

Svojim jednostavnim, ali efektnim stilom Cercas govori o društvenoj patologiji koju svakodnevno gledamo na televizijskim ekranima. U ‘Salaminskim vojnicima’ tematizirao je patologiju pjesnika, Rafaela Sancheza Mazasa, ‘najstarijeg vođe Falange u Španjolskoj’, koji je literaturu zamijenio fašističkom koridom. U ‘Zakonima granice’ tematizira slučaj odvjetnika koji u pravnom sustavu nalazi odušak za socijalizaciju i zbližavanje s krim-miljeom. Kao kriminalac on nikada u krim-miljeu ne bi imao visok status, kao odvjetniku to mu uspijeva. Pritom Cercas ne dovodi u pitanje funkcioniranje pravnog sustava i pravo optuženih na odvjetničko zastupanje (kao onaj njemački Führer koji je rekao da uz svakog lopova ide i jedan odvjetnik). Tek ispisuje jedan fenomen koji je zbog demokratske osjetljivosti uvelike tabuiziran.

1/1