>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Kriza mašte

Tatjana Gromača, ‘Carstvo nemoći’ (2017): Tekst simptomatičan za sadašnje stanje prozne produkcije u Hrvatskoj. Naime, već je nekoliko godina na djelu stanovita kriza mašte: čini se da autori/ca/ma ponestaje i volje i želje, vremena i logističke podrške, da bi izmaštavali svjetove i likove udaljene od svog neposrednog iskustva

‘I kad odlazim u šumu pješačiti, odlazim sa sjemenom straha koje mi buja u grudima, čineći da svoj život doživljavam kao beskoristan, jer nisam učinila ništa kako bih sjeme straha spriječila da raste’, čitamo na jednom mjestu u knjizi ‘Carstvo nemoći’ (Sandorf, Zagreb) Tatjane Gromače. Citirana rečenica poprilično je reprezentativna za raspoloženje i ton koji dominiraju ovom prozom (olako proglašenom romanom, kao što to već često biva). Paralizirajući strah, osjećanje života kao poraza, tjeskoba nad vlastitim mjestom u društvu i društvenim okruženjem te zazor pred sveprisutnim konformizmom samo su neke od tema kojima se autorica, nastavljajući se na svoje knjige ‘Bolest svijeta’ (2016.) i ‘Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti’ (2014.) opsesivno vraća i u ‘Carstvu nemoći’.

Gromačina pozicija na književnoj sceni poprilično je nezahvalna. Njena zbirka poezije ‘Nešto nije u redu?’ (2000.) jedan je od tekstova koji su kodirali neorealističku (‘stvarnosnu’) poetiku u domaćoj (ne samo hrvatskoj) književnosti, dok je roman ‘Crnac’ najprije (2004.) zapažen kao književni tekst, a potom i adaptiran (2009.) u hvaljenu i popularnu predstavu riječkoga HNK-a. Dok su obje ove knjige naišle na aklamaciju književnog polja i kulturne javnosti, roman ‘Božanska dječica’ iz 2012., koji je – jer je ovjenčan nagradom Vladimir Nazor i onom Jutarnjeg lista – Gromaču i institucionalno potvrdio kao ‘etabliranu’ autoricu, ujedno je označio i prekretnicu u recepciji njenog pisanja. Naslovi koji su uslijedili u podjednakoj su mjeri zaradili pohvale na račun autoričina rafiniranog senzibiliteta i odmjerenog izraza kao i kritike na račun površnosti i repetitivnosti (valja reći da su svi odreda generirali i generiraju znatno medijsko i kritičarsko zanimanje).

I ‘Carstvo nemoći’ počiva na sličnom, ‘autofikcionalizacijskom’ prosedeu kao i prethodne dvije Gromačine knjige. Glas čije izlaganje (ne uvijek i pripovijedanje) pratimo u najvećoj je mogućoj mjeri poistovjećen s onim autoričinim, a različite opservacije, pa i esejistički pasaži koje susrećemo predstavljeni su uz minimalno literarno posredovanje, tj. uz minimalan stupanj literarizacije. Uz promociju izlagačice u ‘punopravnu’ pripovjedačicu te uvođenje elemenata književne naracije, ‘Carstvo nemoći’ moglo bi postati zanimljiva pripovjedna proza; raspisivanje esejističkog podteksta (recimo, brojnih opservacija o muzici, književnosti itd.) odvelo bi ga u smjeru potencijalno vrlo dobre nebeletrističke knjige. Međutim, autorica ostaje u limbu između dva naznačena smjera, u ispisivanju stranica i stranica o rezignaciji, apatiji i osjećanju potrošenosti svijeta koje ponekad djeluje podjednako neinspirativno kao i stanja koja se tematiziraju. U tom mi se smislu prigovori na račun ranijih Gromačinih knjiga čine primjenjivima i u slučaju ove knjige.

Šire gledano, rekao bih da ‘Carstvo nemoći’ u mnogočemu možemo uzeti kao tekst simptomatičan za sadašnje stanje prozne produkcije u Hrvatskoj. Već je nekoliko godina, naime, na djelu stanovita kriza mašte: čini se da autori/ca/ma ponestaje i volje i želje, a vjerojatno i vremena i logističke podrške, da bi izmaštavali svjetove i likove udaljene od svog neposrednog iskustva, ili pak razrađivali smjelije i razrađenije pripovjedne strukture i postupke (otud radikalna iznimka kakva je proza Luke Bekavca u danom kontekstu djeluje još upadljivije). Navedeni trendovi, dakako, nisu karakteristični samo za naše periferne književnosti i društva, ali se u lokalnim uvjetima manifestiraju s posebnim intenzitetom i na osobito ‘doslovan’ način. To je jasno uočljivo i u općem nedostatku književne obrade i razrade koji odlikuje ‘Carstvo nemoći’.

1/1