>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Manje od romana, više od priče

Radenko Vadanjel, ‘Zdravo, dragi ubojice!’ (2017): Autor se vraća temama provincijske učmalosti, propadanja i (auto)destruktivnosti, koje je u zbirci priča i proznih zapisa ‘Mišomor za rođake’ istraživao do razmjera opsesije. Ipak, ovaj put on razvija i humorne, groteskne, pa i parodijske elemente

Šumski čuvar nastanjen u samotnoj kući na rubu divljine jedne noći u vlastitoj spavaćoj sobi preživi pokušaj ubojstva sjekirom. Budući da tajanstvenog uljeza usput i ubije, o njegovim motivima ne uspije doznati ništa; nepovjerljiv spram institucija, na svoju se ruku potom rješava tijela. Suočen sa spoznajom da ga netko želi mrtvoga, i to na brutalan i ‘prisan’ način kakav je komadanje sjekirom, šumar nepoznatim neprijateljima objavljuje gerilski rat: odlazi u izvidnice, prati tragove, postavlja zamke. U međuvremenu, jedna žena nakon dugog izbivanja pristiže u svoj rodni grad, s namjerom da riješi neraščišćene račune iz prošlosti i odlučnošću da pritom poduzme sve što treba kako bi postigla svoje ciljeve. Tako izgledaju dvije fabularne linije koje se u djelu Radenka Vadanjela, intrigantnog naslova ‘Zdravo, dragi ubojice!’, ravnomjerno smjenjuju, da bi se, na koncu, očekivano susrele i ispreplele.

U ovom proznopripovjednom tekstu od stotinjak stranica, objavljenome u Sandorfovoj vizualno upečatljivoj, tematski i sadržajno iznimno raznovrsnoj biblioteci Avantura, Vadanjel se vraća temama provincijske učmalosti, propadanja i (auto)destruktivnosti, koje je u zbirci priča i proznih zapisa ‘Mišomor za rođake’ (2013) istraživao do razmjera opsesije. Ipak, ovaj put on razvija i humorne, groteskne, pa i parodijske elemente, kakvih je u prethodnoj knjizi nasušno nedostajalo, a kakvi ‘prirodno’ pristaju njegovom proznom izričaju. Također, struktura pseudo-trilera kojom je Vadanjel opremio ‘Ubojicu’ dopušta njegovoj prozi da ‘živne’, da zaintrigira čitateljicu i kod nje(ga) proizvede učinak začudnosti, izbjegavši pad u monotoniju koji je snašao većinu priča iz ‘Mišomora’. Rezultat je vrlo solidna pripovijest – no da li i uvjerljiva knjiga?

Naime, dok je ‘Ubojica’ u uredničkom blurbu opisan kao ‘kratki roman’, mislim da bi ga s obzirom na njegovu dužinu (tj. kratkoću) te fabularnu, tematsko-motivsku i dramaturšku svedenost puno preciznije bilo nazvati novelom. Dakako, žanrovsko-rodovske odrednice uvijek su stvar konvencije i društvenog ugovora; iz uredničko-izdavačkoga rakursa važno je ‘gurati’ etiketu romana kad god je to moguće, jer je posrijedi najprepoznatljivija, najlukrativnija i simbolički najprestižnija književna vrsta. Međutim, jednom kad sam zaklopio ‘Ubojicu’, ostao sam sa snažnim dojmom da je tekst koji sam prošao zaglavio u svojevrsnom limbu: više je od priče, a manje od romana. Da je raspisan i razrađen u dužu formu, vjerojatno bi znatno bolje funkcionirao kao roman; da je uknjižen uz još jednu ili dvije slične prozne cjeline, mogao bi se tu i tamo i skratiti i urednički pročistiti te bi po svoj prilici postao izvrsna novela.

U formi u kojoj Vadanjelov ‘Ubojica’ cirkulira, neki od njegovih nedostataka postaju pak znatno vidljiviji no što bi to bio slučaj da se pojavio u nekom drukčijem aranžmanu. Primjerice, premda pripovijest sadrži poprilično zanimljiv preokret, tok radnje i razvoj događaja u konačnici su pomalo predvidivi. Pozadinske veze između dvaju likova – zanimljivo, šumara pratimo iz njegova vlastitog pripovjednog očišta, dok o ženi saznajemo od sveznajućeg pripovjedača, za što postoji unutarfabularna motivacija – rastumačene su i prikazane na način koji svojom konvencionalnošću i eksplicitnošću odudara od ostatka pripovijesti. Općenito, nekoliko detalja u samoj postavci radnje možda je odveć eksplicitno prikazano, umjesto da su ostavljeni nagađanju. I cijena od 120 kuna kao da, s tržišne strane, doprinosi potencijalnoj izoliranosti ove knjižice. Šteta, jer se radi o napetom štivu uspjele atmosfere i postavke.

1/1