>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Samopomoć u stihu

Josipa Gogić, ‘Žena žutih očiju’ (Fraktura, Zaprešić, 2019): Poezija koja je na planu izraza, pa i na razini same leksike gotovo posve lišena stilskih figura

Za razliku od njenih početaka, kada je bila usredotočena uglavnom na etablirana imena prvog ešalona domaće i regionalne pjesničke proizvodnje, Frakturina je biblioteka ‘Fraktali’ u posljednjih nekoliko kola – uz dobrodošlo smanjenje formata i pojednostavnjenje opreme – otvorila prostor i najmlađim autori(ca)ma, što u načelu svakako treba pozdraviti. Izbor za tisak odabranih rukopisa, međutim, pratitelja našeg pjesničkog polja mjestimice može ostaviti zbunjenim. Riječ je ipak o jednom od naših najcjenjenijih izdavača, o maksimalno pet naslova godišnje, a sve u situaciji u kojoj se knjige najboljih naših mladih pjesnika/inja istovremeno često pojavljuju u nakladama marginalnih kuća, što im otežava ionako neizvjestan put do iole šire publike. Potonje, a knjiga osječke pjesnikinje Josipe Gogić (1985.) poslužit će kao adekvatna ilustracija teze, upućuje na potrebu intenzivnijeg uredničkog angažmana pri sondiranju predmetnog polja te strožu selekciju rukopisa, kao i samoga uknjiženog materijala.

Autorica u bibliografiji bilježi već dvije objavljenje knjige, obje kao rezultat nagradnih natječaja – onoga Pjesničkih susreta u Drenovcima i karlovačkoga ‘Zdravka Pucaka’ – koje nažalost, što je također izravna posljedica štampanja u nakladama malog dometa, nisam imao prilike čitati, i moguće da su upravo te reference kumovale uredničkoj odluci. U samom tekstu ‘Žene žutih očiju’ za to je, međutim, prilično teško pronaći uporište.

Oko 140 pjesama raspoređeno je u četiri ciklusa, naslovljena ‘Nemam samilosti prema ranjenim dušama’, ‘Od tih sam boja oslijepila’, ‘S razlogom umiru tisuće ljudi’ i ‘Dječak s ostarjelim licem’, od kojih posljednji, u jednako banalnoj književno-kritičkoj poredbi, sinegdoški izvrsno ocrtava cjelokupni poetički horizont knjige. Naslovi svih pjesama sastoje se od samo jedne riječi, među kojima je također čitav niz onih ‘velikih’, lirskim pretpranjem do neprepoznatljivosti izblijedjelih, u bespućima pjesničke zbiljnosti izgubljenih leksema poput ‘Života’, ‘Nemira’, ‘Sudbine’, ‘Žudnje’, ‘Mašte’ i ‘Vječnosti’, sve do stihovno neumoljivog ‘Beskraja’. U pitanju su kratki, mahom u nepravilnu strofiku razlomljeni sastavci uglavnom kratkog stiha, ispisani najčešće iz prvog lica, stavljajući u fokus perspektivu protagonistice. Pisanje je ovdje shvaćeno kao proces subjektivizacije, potrage za svojim ja, kako, na primjer, sugerira pjesma simptomatičnog naslova ‘Ja’: Slova spontano izbačena iz utrobe / mogu izazvati mučninu (…) Zašto mi je toliko dugo trebalo / da postanem ja? Pomalo paradoksalno, temeljno gorivo te samorealizacije za protagonisticu se ipak ne nalazi u sferi logosa, već onoj tijela i puti – upravo tijelo je središte tekstualne kozmogonije i nosilac ishodišnoga globalno-metaforičkog sklopa. Tijelo je postavljeno u binarnu opoziciju s dušom, osim kad s njom platonistički interferira, kao samo sjećanje na raj. Metaforika (koja se u ovoj knjizi općenito rijetko javlja) uposlena u pjesničko fiksiranje ove relacije također je odavno potrošena, i svodi se mahom na jednačinu duša – ptica. Ta je sveprisutna duhovnost, uzgred, vrlo kanonski reprezentirana, svedena na niz uvriježenih praznih označitelja poput raja, anđela, oltara, svetaca, svjetlosti i opet duše.

Poezija je to na planu izraza, pa i na razini same leksike, izrazito ekonomična, gotovo posve lišena stilskih figura; jednostavnih, šturih, mahom izjavnih rečenica koje se iz pjesme u pjesmu, iz stranice u stranicu nižu na način da je među njima, osim pukom materijalnošću knjige, katkada teško uočiti razliku. U uspjelijim sastavcima, poput na primjer onoga naslovljenog ‘Riječi’, apostrofirana se jednostavnost dade prevesti u pjesničku konciznost i donekle estetski realizirati. U onim manje uspjelim, na koje otpada većina ovog sveska, sve skupa previše podsjeća na stihovani self-help priručnik s tezama poput: ako se ogolim do kraja / zasigurno ću doći do prave sebe i napucima za bolji život na tragu Potrebno je maknuti / ovaj crni oblak. / Ne mogu ga više gledati. // Kap mudrosti, / dodir bezazlenosti / i postat ćemo kćeri sreće. Dominantni patrijarhalni sentiment, figura odsutnog muškarca kao nezamjenjivog oslonca te rafinirani, vjerojatno i sasvim nesvjesni antifeminizam utkan u katkad i manifestno ‘ženske’ stihove tema su nekog drugoga teksta.

Dotad ovu, a i sve brojnije slične knjige, treba promatrati prije svega kao nakladnički, a tek potom – i dugoročno zapravo manje važno – autorski promašaj.

1/1