>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Spinoza u crvenoj četvrti

Damir Šodan, ‘Unutarnji neprijatelj’ (Vuković & Runjić, Zagreb 2018): Šodanovo glavno oružje nisu snažne metafore ili jezičke vratolomije, već filmske, sirove atmosfere i čvrste priče, često pod istim krovom

Pjesnik, prevoditelj i dramski pisac Damir Šodan već niz godina predstavlja jednu od onih rijetkih a prijeko potrebnih, ažurnih, sinkronijskih spona domaćega i svjetskog pjesništva, ulažući mnogo vremena i zavidnu energiju u istraživanje, prevođenje i promoviranje suvremenih glasova u našem pjesničkom polju. Četvrt stoljeća, uostalom, živi u inostranstvu, a i po habitusu je putnik, pa mu nije strano osim pjesama poznavati i same pjesnike, a do informacija dolaziti direktno na njihovu izvoru. Generacijski, Šodan je nešto mlađi suputnik kvorumaša, koji je prvu knjigu (u istoimenoj biblioteci) objavio ipak prilično kasno, 1996. godine, te ona i poetički stoji na samom rubu kvorumaškog književnog horizonta. Daljnjim naslovima autor je nastavio trasom mimetičnijih, u ‘tekstualizam’ još manje uronjenih strategija, a taj je interes kulminirao intrigantnom i polemički dočekanom modelskom antologijom ‘stvarnosnog’ pjesništva ‘Drugom stranom’.

‘Unutarnji neprijatelj’ nalazi se na istom kolosijeku; pri čemu je odmah potrebno napomenuti da mimetizam u Šodanovom slučaju ne treba shvaćati redukcionistički: njegov primarni referentni fon, uostalom, i nije činjenica opipljivog svijeta, već upravo njegova refleksija u kulturnoj, znanstvenoj i umjetničkoj proizvodnji, ukratko – raskošna riznica njegovih interpretacija. Poetički, taj je prostor referencije formativno i dominantno, ali ne i isključivo onaj anglosaksonski, a valja ukazati i na suptilan no stalno prisutan cijep feralovskog nasljeđa, u rasponu od autora koje je Šodan za Feralovu biblioteku prevodio i uređivao, do satire i humornih oneobičavajućih strategija njegovog prijatelja i uredničkog suborca Predraga Lucića.

Četiri naslovljena ciklusa sadrže po devet pjesama, čemu je, na dvadesetak stranica, pridodana poema ‘Povijest pišu bijednici’. Snažan i otvoren pečat kanona jasno je naznačen otpočetka: u knjigu nas uvodi citat iz Shakespeareovog ‘Richarda III.’, dok su ‘skrbnici’ pojedinih ciklusa redom Charles Simic, Wolf Wondratschek, Enric Casasses, Heiner Müller i već spomenuti Predrag Lucić, i ti ‘likovi’ – upravo njihov autorski habitus, kombinacija stava, svjetonazora, i ‘uopćene poetike’ više nego individualni pjesnički glasovi – prilično precizno sondiraju njezin teren. U pitanju su uglavnom dulje, narativne pjesme, uticanje biografiji, putopisne i mikrodogađajne vedute koje se nastoje zaokružiti poantom koja univerzalizira i retroaktivno simbolizira, pridajući prikazanome ‘usputni’ okus parabole. Pjesnik-promatrač kroz lirski je subjekt uposlen u ponešto melankoličnu lirsku refleksiju unutar po prevladavajućem nervu epske evidencije ‘širokog svijeta’, prizivajući bitničku mitologiju ceste, rasutu od nikaragvanskih plaža, preko ulica američkih gradova do kineskih visočja i oštarija Baskije. Dakle, autorovim riječima, valja ‘pisati od življenja’; no za jednog pjesnika i blues gitarista taj život se, osim na cesti, nalazi prije svega u knjigama Franka O’Hare, ili Artauda, na pločama Lou Reeda i koncertima Buddyja Guya. Ne izostaje ni topos pjesničkoga prijateljstva i zajedničkih avantura, a posvete Šodan ispisuje prerano preminulim kolegama: Alešu Debeljaku, Igoru Isakovskom, Tomažu Šalamunu.

‘Povijest pišu bijednici’ ginzbergovska je, ‘oralna’ poema dugoga stiha, u koju nas uvodi Joyceov redak – ‘povijest je noćna mora iz koje se želim probuditi’. Zvučna igra koja dovodi do efektnog semantičkog izvrtanja izdvojena je kao refren koji se ponavlja između svakog pojedinog stiha, čiji materijal postmodernistički šara supermarketom globalne povijesti, kulture i umjetnosti te nepreglednim deponijem masmedijalnoga smeća, njegovim naplavinama kojima je sve teže i teže izmaći. Ovo nizanje u otegnutoj, saksofonistički sinkopiranoj frazi završava varijacijom poznatog stiha Nicanora Parrepovlačim sve što sam rekao, a ti? Apsolutna relativizacija na samom je kraju, indirektno, ipak još jednom osporena: pjesnik ispisuje pismo sinu, otvoren iskaz očinske ljubavi, no kod Šodana ni to ne može biti posve odvojeno od pjesništva – njegov sin se, naime, zove Hank, po alter-egu Bukowskog.

Šodanovo glavno oružje nisu snažne metafore ili jezičke vratolomije, već filmske, sirove atmosfere i čvrste priče, često pod istim krovom. A tom pjesničkom trasom autor korača suvereno.

1/1