>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Stranci koje smo voljeli

Ludwig Bauer, ‘Šoferi’ (Fraktura, Zagreb 2017): Roman o ljudima koji u ratom razrovanoj Hrvatskoj rade kao vozači za snage Ujedinjenih naroda

Dvije godine djetinjstva proveo sam u jednom od bosanskih gradića koji su se, kao mjesta od ‘posebnog strateškog značaja’, u ratu nalazila u potpunoj blokadi. U uvjetima svakodnevne izolacije, uz to i bez struje i televizije, priliv UNPROFOR-aca, humanitaraca i ostalih stranaca s vremenom je dobivao na važnosti kao vitalna spona s ostatkom svijeta. Ne samo da je sve veći dio stanovništva nastojao u ovom ili onom obliku surađivati s posjetiteljima, nego je i njihovo prisustvo u kolektivnoj svijesti malo-pomalo poprimalo mitske razmjere. Živo se sjećam urbane legende koja je kružila među djecom, a koja se ticala nekakvih markica s brojevima koje su se mogle naći s unutarnje strane omota HB cigareta: tko sakupi određen broj ili kombinaciju tih papirića i odnese ih UNPROFOR-cima, kružila je fama, zauzvrat dobiva dobre pare. Eto samo jednog od bezbroj bizarnih oblika koje je poprimala mitologija o strancima.

Autobiografskim ekskursom želim ilustrirati pozadinu i dubinu svog zanimanja za roman ‘Šoferi’ Ludwiga Bauera. Ovaj, naime, pripovijeda o ljudima koji u ratom razrovanoj Hrvatskoj rade kao vozači za snage Ujedinjenih naroda. Šoferski posao Bauerove protagoniste dovodi u središte najrazličitijih intriga – političke igre, švercerske malverzacije i ljubavne spletke podjednako su zastupljene – a pritom im na izvjestan način u svim tim turbulencijama omogućuje i privilegiranu insajdersku poziciju. U ‘Šoferima’ pobliže pratimo avanture trojice među njima: Hrvoja zvanoga Herwoy, tranzicijskog pseudopoduzetnika čiji pokušaji da dođe do lake love svaki put poprimaju sve fantastičnije oblike, mladog i nabusitog Tomislava zvanog Tommy, jedinog kojem je vožnja i strast a ne samo način zarade, te vazdan diplomatski nastrojenog Rudolfa Geigera zvanoga Profesor, intelektualca među vozačima koji ujedno i neskriveno figurira kao autorov alter ego. Hrvoje i Tomislav noseće su ličnosti po jedne dionice pripovijesti, dok Profesoru pripadaju čak tri: jedna duža, ispripovijedana dominantno u prvome licu, te dvije kraće, koje prate njegove dogodovštine pri UN-u nakon šoferske karijere. Roman zatvara bilješka, naslovljena kao ‘Uvod’, koja nam Profesora razotkriva (i) kao autora teksta koji čitamo, ili barem jednoga njegovog dijela.

U postjugoslavenskom kontekstu Bauerov roman upisuje se u niz humorističkih romana ‘tranzicijske’ tematike kakvih, od ‘Sahiba’ Nenada Veličkovića naovamo, ne nedostaje u našim književnostima (urednički blurb koji tvrdi da roman ‘kroz dosad neviđenu optiku gleda našu nedavnu prošlost’ otud valja uzeti s rezervom). Treba reći da je posrijedi vrlo zabavno štivo, te pripovijest koja odaje iskusnog i domišljatog prozaista s izraženim osjećajem za gradaciju i dramski sukob. ‘Šoferima’ svakako možemo spočitati ponešto šlampavo strukturiranje cjeline – uključujući i cjelokupnu konstrukciju s Profesorom kao unutardijagetičkim autorom romana – kojim ih je autor vjerojatno opremio kako ne bi djelovali tek kao goli zbir triju pripovijesti. Također, Bauerovo šmiranje u humornim razmjenama katkad može iritirati (opet, ponajviše uslijed njegove zaljubljenosti u svoj literarni alter ego). Ipak, rekao bih da su ove mane ipak od sekundarne važnosti u odnosu na cjelinu ‘Šofera’.

‘Šoferi’ nisu sljedeći ‘veliki roman’, no oni vjerojatno ni ne pretendiraju na takav status, koji se danas nastoji nalijepiti svakom dužem i složenijem proznom tekstu. U svakom slučaju, vjerujem da Bauerov humor i pripovjedačko umijeće čine njegov romansirani pogled na recentnu i traumatičnu prošlost zanimljivim i zabavnim i za one koji nisu iz prve ruke upoznali užase naše rane ‘tranzicije’, sa svim bliskim susretima koje nam je donijela.

1/1