Jensa Bjørneboea smo prepoznali isprve, već od prvih stranica ‘Trenutka slobode’. Narator koji živi u nekoj alpskoj dolini, radi kao sudski poslužnik i mrzi svijet zbog svega što se dogodilo tokom rata - pa to ne može biti slučajno. Norveški klasik Jens Bjørneboe (1920-1976) jest austrijski klasik Thomas Bernhard (1931-1989). I Bernhard je živio u Alpama, radio na sudu i mrzio svijet, pogotovo onaj mali, koji ga je okruživao i koji je bio pogonsko gorivo nacizma… Jedino se godine posve ne poklapaju. Bjørneboe je bio Bernhard nešto prije Bernharda. Rođen je desetak godina ranije, desetak godina ranije je počeo objavljivati. ‘Trenutak slobode’, prvi dio trilogije ‘Povijest bestijalnosti’, izlazi mu već 1966. No po svemu, Bjørneboe je brat kojeg Bernhard nikad nije imao. Jednojajčani.
‘Barutana’ (1969) drugi je dio ‘Povijesti bestijalnosti’. Narator je sada u pastoralnom krajoliku Alzasa, u ludnici za privilegirane ubojice, poput američkog generala koji je silovao i ubio ‘obojenu’ sluškinju ili ruske ambasadorice koja svake noći zavija poput sibirskog vuka i pokušava silovati bilo koga tko naiđe. U toj ladanjskoj idili, nastanjenoj probranim primjercima čovječanstva, lamentacija o povijesti i svijetu se nastavlja. Živimo na tankom sloju Kore. Ispod nas je beskraj užarene magme, pakao tekućih rastaljenih metala – iznad nas beskraj mrtvog svemira sa svoja minus 273 stupnja. A na tankom zelenom pojasu života, sićušnom rajskom vrtu s travom i cvijećem, ljudi si međusobno gule kožu, ubijaju se, kolju, sakate, peku i kuhaju… Predivan je to nihilizam. Protiv svijeta Bjørneboe se borio alkoholom (piti je počeo u dvanaestoj, očevu kolonjsku vodu), pokušajima samoubojstva (naposljetku je uspio u 56. godini života) i najdramatičnije – pisanjem.
Jasno je u čemu leži strukturna greška njegova nihilizma. Nema ljubavi. Bjørneboe ne može prihvatiti svijet nakon španjolske inkvizicije, progona vještica, Auschwitza i Hirošime. Ali ljubav je preživjela Hirošimu. Takva je. Samoživa, površna, frivolna. Briga nju za Auschwitz. Dovoljno je proljeće, vrtloženje hormona, i ona bukti. Bjørneboe u ‘Trenutku slobode’ piše kako je mrtav-pijan tri dana vozio do Italije, a onda ravno s ceste otišao u bordel, gdje su mu, kao dragom gostu iz Norveške – originalnom Roaldu Amundsenu! - svi predložili Biancu. Bianca, reče madam. Bianca, potvrdi taksist. Bianca, kimne naš Bjørneboe… Lijepa priča. Ali o Bianci nema ni riječi. Niti kako je izgledala, koliko je bila stara, je li bila vrijedna preporuke; niti što su pričali i kako su se, naposljetku, jedan Roald Amundsen iz Norveške i jedna Bianca sa Sicilije – zavoljeli.
No u ‘Barutani’ Bjørneboe ipak reterira. U večernjoj noći primjećuje ježa pa se pita - što li je Bog mislio s ježom? A onda se pojavi još jedan jež. Sada su par: u noći za ljubav! I naratoru se pojavi noćna družica. Medicinska sestra, rodom iz Alzasa, u bijeloj uniformi ispod koje ništa ne nosi. I gle čuda, svijet nakratko postane smislen, predivan, prelijep u noći s ježevima i Kristinom, s američkim generalom i ruskom ambasadoricom, s Torquemadom i Lenjinom, i svima onima koji su sakatili, pekli i kuhali ljude. Da skratimo, osmijeh ne silazi s lica dok čitamo ‘Barutanu’. Bjørneboe ispisuje najgore o svijetu i čovjeku, pišući tako da se ‘svaka riječ može upotrijebiti protiv njega…’, a čitatelj uživa, u tekstu, literaturi, nihilizmu, sarkastičnom humoru, u ljetnoj noći s ježevima. Ma još od Bernharda nije na hrvatski preveden mračnjak koji nas je tako zabavio!
