Među čađavim zidovima, u potpunom mraku, u štali od 16 kvadratnih metara iz dva dijela, predugo samuje 91-godišnji Jovan Korolija. Njegova nastamba u selu Ivoševci, u općini Kistanje, nije dostojna ni za obitavanje domaćih životinja, kamoli za čovjeka u dubokoj starosti. Korolija, inače kronični astmatičar, ovaj životni prostor bez sanitarnog čvora dijeli sa svojih pet ovaca.

Vjerojatno se ništa ne bi promijenilo da gerontodomaćica Nada Tišma, zaposlena u udruzi "Žene kosovske doline" iz Biskupije, u terenskom obilasku nije nabasala do Jovanove kuće. Šokirana zatečenim stanjem, proširila je nekoliko fotografija i apel za pomoć na društvenim mrežama. Tako protekla dva mjeseca traje intenzivno zbrinjavanje Korolije. U njegovoj izbi nije bilo kreveta ni vrata, ni peći na drva. Iako živi odsječen od svijeta, u malom mjestu kao što je Kistanje, većina ljudi je morala znati u kakvoj bijedi Jovan živi. Međutim, u ovom slabo naseljenom predjelu nema više jake zajednice koja može podupirati one najsiromašnije.

Radmila Berić, predsjednica udruge "Žene kosovske doline", za Novosti govori da nju i njene kolegice, terenske radnice, žalosti što Jovanu još prije 20 godina nije pružena pomoć. A njemu, tvrdi, uopće nije potrebno puno. Žene su se na Nadin poziv organizirale, nabavile odjeću, obuću, deke, pokrivače i hranu koja dugo može stajati. Korolija je sve donedavno ležao na kamenu i daskama pa je bilo nužno donijeti madrac i krevet. Dopremljeni su mu peć na drva, jedna stolica i stol.

- Ljutim se na sve dionike društva, kako fizičke, tako pravne, lokalne, političke, kako god hoćete. Ni ono najmanje mu nije pruženo. On ne želi živjeti na drugom mjestu. Sretan je s jednom sijalicom, šporetom, pripremljenim drvima i postavljenim vratima. Ko zna koliko je još Jovana po našim selima i općinama. To je ona tužna i ružna strana koju svi vide, ali se prave da ne vide. Prije nas su trebali reagirati drugi. Sretni smo što smo pomogli, ali ujedno smo i utučeni jer je prošlo puno vremena. Ovo nije bio veliki angažman, mi svakodnevno imamo situacije gdje se pokazuje ljudskost i kolektivizam na djelu - govori Berić. Jovanu je prije mjesec dana osiguran i jedan topli obrok dnevno. Inače, on je jeo na žlicu sve dok je njegov susjed bio u snazi da kuha za obojicu. Otkako se taj susjed razbolio, za Jovana više nije bilo ručka.

Članice udruge iz Biskupije i ljudi koji su se odazvali na društvenim mrežama, Koroliji su nabavili i solarni modul. U njegovom domu sada se može upaliti svjetlo.

- Jovan je gorštak koje se srodio sa svojom kućicom. Kad smo mu stavili solar, pokazali smo mu kako se pali svjetlo. On je upalio i odmah ugasio jer je mislio da to troši struju i da će morati platiti. Kažu ljudi: dok je bio mlađi, radio je i svima pomagao u selu. Svima je bio dobar, a sad kad njemu treba podrške, to izostaje. Nije ništa novo biti zaboravljen od bližnjih. Nije se on samo odjednom pojavio - priča Berić. Na stranicama Općine Kistanje objavljeno je priopćenje vezano za Korolijinu situaciju. Obavljeni su razgovori s nadležnim Centrom za socijalnu skrb, s Crvenim križem, s udrugom "Žene kosovske doline", a s njegovim slučajem upoznat je i Stožer civilne zaštite Općine Kistanje, navedeno je.

- Moramo reći radi javnosti, da smo u više navrata u zadnjih 10 godina pokušali uspostaviti komunikaciju s Jovanom, ali bez većeg uspjeha, jer isti nije htio surađivati. Ovdje se radi o čovjeku koji živi na svoj način, po osobnom izboru i koji ne želi napustiti mjesto u kojem trenutno boravi. Isto tako ne želi se vratiti u svoju obiteljsku kuću koju ima u selu - navedeno je u priopćenju. No prema informacijama koje smo dobili s terena, Jovan u svom vlasništvu nema nikakvu obiteljsku kuću, već samo oronulu malu prostoriju u kojoj živi. Centar za socijalnu skrb mu je ponudio smještaj, no on je odbio napustiti svoje blago i kućni prag. Božo Šuša iz Kistanja svakodnevno ga obilazi. Govori nam da ga put do njegove kuće uvijek podsjeća na "Ježevu kućicu" Branka Ćopića.

- Palato divna drvenog svoda, kolijevko meka lisnatog poda, uvijek ću vjeran ostati tebi, nizašto te ja mijenjao ne bi'. Stalno imam tu sliku pred očima, Ježeva kućica me asocira na njegov ubogi dom. Jovanu je trebalo napraviti dobre životne uvjete tamo, a ne smještati ga u dom, što mu je bilo ponuđeno. On je to odbio. Sad ipak ima nešto. Ima i sijena za ovce, a u dvorištu je veliki spremnik za vodu. Znate, on teško prihvata da je sve što je dobio besplatno. Stalno me pita koliko treba platiti - prepričava Božo.

Već je postalo normalno da socijalne usluge u manjim mjestima predvode neprofitne udruge na ograničenom, projektnom financiranju. Pitanje je da li bi se za ovaj slučaj saznalo da udruga iz Biskupije ne provodi program "Pomoć u kući". Radmila Berić govori da svaki projekt ima početak i kraj, a da patnja starijih ne prestaje. Pored toga, Žene kosovske doline su ušle i u projekt "Zaželi" 3, ali samo na šest mjeseci, točnije do 1. juna 2023.

- Civilni sektor je preuzeo važnu ulogu da rješava velike socijalne probleme. Imamo 30 zaposlenih žena preko "Zaželi" i 180 korisnika. U Udruzi je ukupno zaposleno 45 osoba jer već deset godina radimo pomoć u kući – obavljanje kućanskih poslova, dostavu toplog obroka te vodimo brigu o okućnici. Sve skupa imamo 293 korisnika. "Zaželi" provodimo na području Knina i Biskupije, a "Pomoć u kući" u Biskupiji, Kistanjama i Erveniku. To je veliko područje. U Bukovici ima nepristupačnih sela s velikim brojem samačkih domaćinstava. Biskupija je nekako kompaktnija - objašnjava Berić i dodaje da je svakim danom sve teže raditi ovaj posao.

Naša sugovornica smatra da bi program "Zaželi" trebao biti trajni poziv. Program je fantastično zamišljen, smatra ona, ali nije dobro da socijalne usluge provode oni koji s tim nemaju dodirnih točaka. Za primjer navodi biciklističke i auto-moto klubove.

- Socijalne usluge pružamo najugroženijim kategorijama. Zato bi trebalo uvesti reda i imati jasne kriterije. A ne, "idemo svi pa ko god se javi na natječaj". Institucije bi trebale uvažiti poruke s terena, a ne sjediti u uredima i nemati doticaja sa stvarnošću. Mi smo postali prepoznatljivi u našoj zajednici. Ali tu je puno neizvjesnosti, pitanje je dokad ćemo raditi. Što kad se "Zaželi" završi? Što je najavljivanim trogodišnjim programom? To su sve obećanja - zaključuje Radmila Berić.