>

novosti logo

Kronika Kronika

Snaha i svekrva u borbi za život

U zaselku kraj Kistanja jedna svekrva i jedna snaha složno dijele čemer, monotoniju i tugu nakon gubitka najbližih muškaraca. Poštivale smo se od prvog dana, kažu Sava i Ljubica Krneta, a da je više zdravlja, život bi nam bio bar malo lakši. Svakodnevnicu im donekle olakšava gerontodomaćica Milena Bjelanović

Odnos snahe i svekrve tradicionalna je tema je mnogih zadirkivanja, doskočica, i pošalica pri kojima se u pravilu izmjenjuju sve moguće emocije. Ipak, u zaselku Bjelanovići, tri kilometra od Kistanja, dvije hrabre žene, skoro devedesetogodišnja Sava i njezina snaha Ljubica Krneta, u dubokoj crnini i još dubljoj tuzi zajedno valjaju dan za danom. Iako sve manje iščekuju da naleti štogod što bi ih obradovalo i unijelo tračak svjetla u turoban i monoton život bar na trenutak, drže se skupa.

Par godina poslije povratka iz progonstva u Kistanje, Savin muž Pantelija teško se razbolio, pa se sin Milan zajedno sa suprugom odlučio vratiti u zavičaj da bi bio pri ruci roditeljima, premda su u Subotici već bili započeli novi život. Prolazile su godine, Panteliji se stanje pogoršavalo sve dok 2005. nije umro, a mlađi par nastavio živjeti i pomagati sve vremešnijoj majci i svekrvi. No lani je Krnete zadesila nova nevolja – Milan je obolio i nedugo potom preminuo, ostavljajući dvije žene da same dijele čemernu svakodnevnicu.

Srce me boli kad za nužno potreban lijek Ljubica i Sava moraju dati i po dvije stotine kuna: zar ljude u takvom stanju ne bismo morali osloboditi takvih davanja? To bi bio neki minimum društvene pristojnosti - kaže gerontodomaćica Milena Bjelanović

- U ovu sam kuću došla prije ravno 70 godina, kad sam se kao sedamnaestogodišnja cura udala za svog Panteliju. On je bio zaposlen na željeznici, ja sam čuvala ovce, kuhala i spremala i mogu reći da smo sva ta desetljeća lijepo živjeli, ne možda u velikom obilju, ali svega je bilo taman koliko treba, kako za nas, tako i za našu djecu, sina i kćer. A onda je došao onaj nesretni rat, poslije kojeg više nikada ništa nije bilo isto. U općem kolovoškom metežu 1995. završili smo u Subotici, gdje smo živjeli od humanitarne pomoći i tuđe dobrote, a to nam je nama, naviklima živjeti od svoga rada, teško padalo - priča nam Sava.

Tri su duge i preduge godine trebale proći da supružnici srede papirologiju i vrate se u rodno Kistanje, gdje im kuća, doduše, nije bila zapaljena, samo opljačkana i devastirana do temelja. Zahvaljujući jednoj norveškoj fondaciji, uspjeli su je urediti do mjere da bude pogodna za useljenje, a kad su dobili najosnovnije kućanske uređaje i sanitarnu opremu, život se mogao nastaviti. No onda su zaredale nevolje, Pantelijina duga i teška bolest, pa smrt, zatim i Milanov odlazak prije nepunih dvanaest mjeseci. Svekrva i snaha sada brinu tek jedna o drugoj, prkoseći zajedno nevoljama koje nosi život u opustjelim krajevima ove zemlje.

- Pod ovaj sam krov prispjela čim sam se 1983. udala za svog Milana i od tada, a prošlo je punih 37 godina, nisam sa svekrvom izmijenila grubu riječ: poštovale smo se od prvoga dana i još se poštujemo. Nakon Oluje, skrasili smo se u Subotici, gdje smo dobili dvojicu sinova, Željka i Dragana, koji i danas žive u Srbiji sa svojim obiteljima. A Milica, sestra mog pokojnog supruga, odselila je u Australiju davno prije sukoba devedesetih - kaže nam Ljubica Krneta.

Da je zdravlja, život dviju usamljenih žene bio bi zasigurno bar ponešto lakši. Naime, baka Sava više ni sama ne zna od čega sve boluje, a pritom je prije par mjeseci slomila kost ruke koja vrlo sporo zacjeljuje. I Ljubica je prije nekoliko godina slomila nogu, pa bila operirana nekoliko puta; kako su joj u koljeno ugrađeni ‘šarafi’ i pločice, otežano joj je kretanje, a muče je i povremeni srčani zastoji. Iz tih razloga ni jedna ni druga ne mogu učinkovito obavljati sve osnovne kućanske poslove. Zato iz Centra za socijalnu skrb nadležnog za kistanjsku općinu redovito dolazi gerontodomaćica, ne bi li im bar djelomice ublažila neku od brojnih nevolja. Kad smo prije nekoliko dana svratili u njihov zaselak, i sami smo kod njih zatekli gerontodomaćicu Milenu Bjelanović.

- Gotovo svaki dan obiđem Ljubicu i Savu, češće nego druge korisnike ovog oblika pomoći. Nasreću, živim svega stotinjak metara dalje od njih, pa im mogu biti na usluzi i mino radnog vremena; ako im nešto hitno zatreba, samo me zvrcnu telefonom i ja sam kod njih za tili čas. Mogu vam reći da im doista nije lako i divim im se kako prolaze kroz sve te nevolje. Baka Sava ima 2.500 kuna mirovine, a Ljubica dobiva 800 kuna socijalne pomoći i naknade, pa to raspoređuju kako znaju i umiju. Kad plate režije i lijekove, malo im preostane. Srce me boli kad za nužno potreban lijek moraju dati i po dvije stotine kuna: zar ljude u takvom stanju ne bismo morali osloboditi takvih davanja? To bi bio neki minimum društvene pristojnosti - kaže mlada gerontodomaćica.

- Da nije ove naše Milene, ne znam kako bismo preživjele. Kako ni ja ni svekrva nismo u stanju otići do centra Kistanja, ona nam plaća račune, vadi kojekakve potvrde, podiže novac i lijekove, piše zamolbe, nabavlja hranu, naručuje nas na preglede i još nam svako malo pospremi kuću. Zato su nam njezini posjeti od presudne važnosti – tumači nam Ljubica.

Najveća radost za Savu i Ljubicu predstavljaju dani kad ih posjete sinovi i unuci Željko i Dragan sa svojima. Cijele godine stoga strpljivo čekaju ljeto, kako bi u desetak dana druženja s najmilijima zaboravile na sve nedaće te napunile srca i duše za mjesece osamljenosti koji će doći s prvim žešćim naletima dalmatinske bure.

1/1