>

novosti logo

Kultura Kultura

Koliko kapitalizma?

Rastko Močnik, ‘Spisi o suvremenom kapitalizmu’: Močnikovi ‘Spisi o suvremenom kapitalizmu’ donose pet tematskih blokova, a svaki može biti uvod u zasebnu raspravu o globalizaciji, fašizmu i postfašizmu, statusu historiografskog diskursa, funkciji tolerancije u kapitalističkim društvima i granicama civilnog društva

Nakon različitih izdanja Močnikovih studija i članaka napisanih tokom devedesetih i upisanih u onaj arsenal kritičke literature koji je omogućio lakši proboj kroz učinke tranzicijskih ideologija, u posljednjoj zbirci objavljenoj 2016. (sa slovenskog preveo Srećko Pulig; tekst ‘Fašizmi: historijski, neo- i post-’ sa engleskog prevela Vesna Arsovski, Arkzin i SNV, Zagreb) nalazimo radove uglavnom napisane i objavljene tokom dvijetisućitih. Iako je dakle zbirka objavljena prije tri godine, ona nije dobila primjerenu recepciju, dijelom zato što u Hrvatskoj postoji duboko ukorijenjen običaj izbjegavanja kritičke recepcije koji se ogleda ili u pisanju jednoznačnih pohvalnica ili u ignoriranju. Drugi aspekt dosadašnjeg izostanka rasprave o ovoj knjizi vjerojatno se može pripisati dojmu da smo Močnika, autora toliko dugo prisutnog u intelektualnom polju, već pročitali. Sve je to, bez sumnje, šteta jer ‘Spisi o suvremenom kapitalizmu’ donose pet tematskih blokova, od kojih svaki može biti uvod u zasebnu raspravu o globalizaciji, fašizmu i postfašizmu, statusu historiografskog diskursa, funkciji tolerancije u kapitalističkim društvima i granicama civilnog društva. Zato ovdje nećemo iscrpno popratiti sve pravce koje ‘Spisi’ otvaraju, nego se usredotočiti na one koje držimo posebno zanimljivim, odnosno važnim u svjetlu fenomena suvremenog kapitalizma s kojima se susrećemo.

Prvi blok otvara tekst posvećen teorijskim osnovama za analizu globalizacije, u kojem Močnik predstavlja posebne teorijske škole djelatne u domeni komparativne političke ekonomije. Tu ponajprije imamo prikaz takozvane francuske regulacijske škole, zatim teorije svjetskog sistema inspirirane istraživanjima Immanuela Wallersteina, te na koncu specifične izdanke rasprava o historijskom razvoju kapitalizma gdje prepoznajemo intervencije Giovannija Arrighija i Andrea Gundera Franka. Sve spomenuto je izuzetno značajno ako ono što želimo reći o kapitalizmu i globalizaciji, čak u perspektivi dugog trajanja, treba biti empirijski utemeljeno i diferencirano prema kriterijima geografije i razvojne dinamike. Nasuprot široko prihvaćenom shvaćanju globalizacije usidrenom oko zapadnog modela razvoja kojem sve zemlje u razvoju navodno teže, Močnik predstavlja, ponekad gotovo udžbenički, pristupe koji pokazuju važnost institucija, načina regulacije, geopolitičke smještenosti i prijeđenog puta. Ono na što Močnik pritom cilja jesu upravo postsocijalističke zemlje i njihova razvojna putanja.

Ako uzmemo razvijeni analitički aparat predstavljen u prvom tematskom bloku ‘Spisa’, jednostavno se i uvjerljivo pokazuju izvori ‘ideologije o neuspješnim modernizacijama’, pri čemu se neuspjesi pripisuju ‘kulturno-civilizacijskim svojstvima područja ili čak svojstvima njegovih stanovnika: ‘zna se’ kakav je Balkan i kakvi su Balkanci, kako je s Afrikancima i Azijatima, što su Meksikanci i Indijanci, da o Rusiji, Kini i orijentalnom despotizmu uopće i ne govorimo’ (‘Spisi’, str. 55). Močnik će zaključiti ne samo da neoliberalna verzija globalizacije nema nužnost, nego njezina politička provedba i njezino utjelovljenje u institucijama i režimima akumulacije imaju svoju, poprilično visoku cijenu. I upravo je ta cijena ono o čemu Močnik raspravlja u analizi mehanizama rata protiv terorizma, posljednjem eseju prvog bloka, te u cijelom trećem bloku posvećenom suvremenom fašizmu i fašistoidnim politikama. Ono što Močnika zanima jest kako prepoznati i primjereno interpretirati fašističke fenomene i fašistoidne politike koje se ne uklapaju – ili barem na prvi pogled nije očito kako se uklapaju – u obrasce povijesnog fašizma.

Njegova hipoteza je sljedeća: prvo, potrebno je razlikovati romantični kulturni fašizam i realističku tehnokratsku ne-politiku. Prvi nalazi svoju osnovu u ideologiji nacionalizma 19. stoljeća (ali bez liberalnih dimenzija), dok se tehnokratska ne-politika temelji na ideji upravljanja, štoviše, ekspertnog upravljanja uz neizostavnu retoriku postpolitike (uvijek se radi naprosto o rješavanju problema prema kriterijima stručnjaka, a ne o ideološkim raspravama). Močnik drži da je ideologija takve ne-politike, njezin prikriveni sadržaj zapravo klasični liberalizam: sloboda, jednakost, tolerancija i multikulturalizam. Ovdje Močnik za potrebe teksta (pre)brzo prelazi preko proturječne povijesti liberalizma, ako pratimo njegovo dugo trajanje od 18. do 21. stoljeća. Naime, ključni neoliberalni autori već tokom tridesetih godina prošlog stoljeća pokušavaju ukazati na, iz njihove perspektive, nedostatke klasičnog liberalizma i laisser-faire politike. Friedrich Hayek, primjerice, posvećuje mnogo prostora kritici klasičnog liberalizma, odnosno prefiks neo- u neoliberalizmu označava, ako pažljivo pratimo rasprave u 20. stoljeću, sasvim novu konceptualizaciju slobode, tržišta i društvenih pravila. Sumnjičavost prema demokraciji i preferiranje tehnokratskih rješenja od samih su početaka prisutni u neoliberalnom diskursu; Močnik je u pravu kada navodi da je stil tehnokratske politike autoritaran, da se temelji na preziru prema narodu te da u praksi uvodi diskriminatorne politike posebno prema migrantskim radnicama i radnicima, nedržavljankama i nedržavljanima, ali i prekarnoj radnoj snazi uz danas već prepoznatljive učinke segmentiranja tržišta rada i stvaranja novih klasnih frakcija. Možemo u tom pogledu slijediti Močnikova pitanja – a) zašto i kako može doći do te vrste ‘antipolitike’? i b) zašto je ta ‘antipolitika’ toliko popularna? – no prije toga je potrebno odgovoriti na temeljnija pitanja. Prvo, da li je ‘romantični kulturni fašizam’ doista ‘antipolitika’ ili radije jedan oblik politizacije koji može biti anakron ili neprihvatljiv zbog različitih razloga, ali je još uvijek riječ o politici? Drugo, kada govorimo o ‘tehnokratskoj ne-politici’, da li je doista riječ o fašistoidnom ili čak fašističkom fenomenu?

Ovo pitanje treba postaviti upravo zato što je očito potrebno napraviti razliku između neoliberalizma i fašizma. Između njih se teško može staviti znak jednakosti, usprkos dojmu srodnosti između neoliberalne fraze ‘nema alternative’ i fašističke ‘ni lijevo, ni desno’. Dolazak do nešto preciznijeg određenja njihovog odnosa po svoj prilici traži dodatne uvide, primjerice kroz nedavno prevedenu knjigu Ishaya Lande ‘Šegrtov čarobnjak: liberalna tradicija i fašizam’. Nadalje, bilo bi uputno još jednom promisliti da li se razne inačice romantičnog kulturnog fašizma s početka tranzicije doista javljaju kao učinak ‘nemoći i rasapa samoupravnog sistema pod pritiskom svjetske krize i globalne neoliberalne revolucije’ ili je riječ o obliku političke identifikacije koji je dugo i na više razina tavorio u socijalističkom sustavu. Upravo u tom smjeru Močnik razrađuje fenomen fašizma u eseju ‘Fašizmi: historijski, post- i neo-‘, navodeći da je dezintegracija Jugoslavije započela još ranih osamdesetih te da su u konačnici lokalne vladajuće koalicije odlučile zadržati vlast tako da ponovno uvedu kapitalizam pod zastavom nacionalnog suvereniteta, što je onda otvorilo put za fašistoidne politike (str. 172). Postoje mnoge sličnosti historijskog fašizma i njegovih suvremenih izvedenica no, zaključuje Močnik, razlike barem kada su u pitanju postsocijalističke zemlje leže u tome što suvremene izvedenice ne spašavaju postojeću klasnu dominaciju, već uvode novu, a povrh toga, one ne ruše buržoasku demokraciju, već je uspostavljaju. Riječ je svakako o zaključcima o kojima bismo mogli dugo raspravljati, barem utoliko što ciljaju na predmet koji je dinamičan, te je moguće naći argumente za, odnosno protiv ovisno o točkama tranzicije koje promatramo. U svakom slučaju, ako postoji ‘elegantno recikliranje fašističkih elemenata’ unutar politika koje ne crpe svoju legitimaciju i uvjerenje iz historijskog fašizma, možda koncept postfašizma kojim Močnik pokušava obuhvatiti prisutnost fašističkih elemenata u kapitalizmu nije loše rješenje.

Nakon razvrstavanja fašizma i postfašizma u drugom tematskom bloku, Močnik se okreće fenomenima tolerancije i pomirbe – možemo ih gledati kao sredstva zataškavanja društvenog sukoba u postsocijalističkim društvima. Pozivanje na toleranciju se prvotno javlja u kontekstu novovjekovnih humanističkih pokušaja odnošenja prema hereticima koje se ne temelji na izopćenju, progonu i kazni. Ono što je pak u središtu Močnikovog interesa je druga vrsta tolerancije, naime ona koja se javlja u kampanjama za zaštitu različitih manjina, odnosno manjinskih prava. Kada govorimo o rodnim, etničkim i sličnim identitetima, u liberalno-demokratskim porecima diskurs tolerancije pojavljuje se kao suplement za stvarnu jednakost. Prema riječima filozofkinje Wendy Brown, tolerancija se u suvremenom kontekstu javlja kao operacija koja adresira problem politički marginaliziranih skupina uklapajući ih u društvo bez preispitivanja samih normi na osnovu kojih su te skupine marginalizirane. Na taj način tolerancija klasificira one kojima navodno pokušava pomoći i normalizira poredak unutar kojeg obećanje jednakosti nije ostvareno. Močnik u svojoj analizi uzima taj paradoks tolerancije i pokušava ga polemički povezati s netolerancijom klasnog društva, pri čemu ostavlja otvorenim pitanje mogu li se klasni odnosi odrediti kao odnosi ‘fundamentalne netrpeljivosti’.

‘Spisi’ se zaključuju, nakon rasprava o toleranciji i ideologiji pomirbe, petim blokom, možda najraznovrsnijim po tematskoj širini. On započinje izvrsnim esejom ‘Utopizam onkraj utopije’, Močnikovim čitanjem ideologije putem koncepta spektakla kako se pojavljuje kod Guyja Deborda. Rasprava samo o tom tekstu zahtijevala bi sasvim novi format, tako da ćemo na kraju zaključiti s napomenom da ‘Spisi’ ne bi vidjeli svjetlo dana bez prevodilačkog i uredničkog rada Srećka Puliga, novinara i urednika koji nam i ovoga puta dostavlja prijeko potrebnu građu za dubinsko čitanje ideoloških fenomena kapitalizma na periferiji.

1/1