Činilo mi se logičnim da knjigu koja govori o mami potražim na njenim policama. Pogledom sam prelazio preko romana iz edicija kiosk izdanja: Manna, Prousta, Hemingwaya... Mamine knjige osobno sam naslijedio još kad smo živjeli u zajedničkom kućanstvu. Kao dječak sve sam ih preselio u svoju sobu. A onda sam se s njima i odselio.

Sada su na drugoj adresi od one na kojoj sam ja. Nisu više moje knjige. Nisu ni mamine. Njene knjige sada su nizovi jeftinih izdanja koja su sredinom nultih na kioscima prodavale novinske kuće; i uz njih moji vlastiti recenzentski primjerci, koje sam odredio skladištiti kod nje kao u nekoj sekundarnoj biblioteci, dok su brojevi takozvanih biblioteka još imali nekog smisla.

Nije mi Krleža odmah zapeo za oko. Dva puta sam prešao preko njega. Kad sam iz niza sivo-zelenih klasika izvukao "Na rubu pameti", učinio sam to tek toliko, da zaposlim ruku. Tek kad sam roman ponio sa sobom, u platnenoj vrećici zajedno s plastičnom posudom hermetički zatvorenog čušpajza graha, učinilo mi se da se ipak povezujem s knjigom.

Komunizam, to mi je od mame. Nisam katolik, vjernik, nacionalist. Nikad nisam naučio vezati kravatu. Iz političkog hrvatstva sam se ispisao. Nisam Jugoslaven, panslaven, niti vegetarijanac, monfortanac, ikeanac, budist, nudist ili lidulist – komunist sam; kao i moja mama. Ima u tome nešto što me čini, i što me slama.

Ne mogu se sjetiti kad mi je postalo jasno da smo mi doma svi komunisti. Nema tog trenutka. U pitanju je proces. Ne vjerujemo u Boga, ne idemo u crkvu, ne mislimo da su u Americi svi bogati. Mi smo trojac komunista. Mama, tata i ja. Baka to nije, ona je na drugoj strani. Ima u obitelji još tih koji su na drugoj strani. Ali mi smo čvrsta vojska od troje. Army of three. Red army.

Na moje pitanje zašto je Amerika tako bogata, sva u kristalu, sjajnim automobilima i vrtoglavim petljama, mama je odgovarala da u Americi ima puno siromašnih. I to je onda bio naš stav. Imali smo svoje odgovore. Na sve smo imali svoj odgovor. Pritom pravu težinu imalo je ovo "svoj" i "naš", ne "odgovor". Važnije od svih odgovora bilo jest to da su to naši odgovori.

Jednog dana mama je kući donijela komplet Krležinih knjiga, malih crvenih knjiga u izdanju Zore. Ideja je bila da ih čitam. Ja, koji sam tada raskupusao dječju enciklopediju "Svijet oko nas" i zašarao ilustriranu povijest Drugog svjetskog rata. Taj ja sada je umjesto bojica i velikih, ilustriranih knjiga dobio Krležu. Onog koji je napisao sve naše odgovore.

Nisam znao što bih s tim knjigama, ali shvatio sam da je to nešto jako važno. Krleža je važan. Mama je važna. Crvena edicija je prevažna. Čini mi se da sam je odmah, u kompletu, prenio u svoju dječju sobu na police gdje još nije bilo ni gramofona ni ploča. Znam da knjige nisu stajale u dnevnoj sobi, tamo nije bilo polica. Ne vidim ih ni u hodniku, gdje je stajala stalaža s nebitnijim knjigama, prigodnim monografijama, partijskom literaturom, nizovima časopisa "Kaj" i uz sve to općom enciklopedijom JLZ-a na prvoj polici. Ali vidim ih u svojoj dječjoj sobi, tamo gdje su bile sve važne knjige. Malo, crveno, dječje izdanje Krleže: za dječju sobu svakog malog komunista.

Ne sjećam se dana kad je umro Krleža, samo vijesti na televiziji. Ali sjećam se dana kad je umro Tito, i dobro se sjećam Krležinog nekrologa. Dane žalosti proveo sam u stanu. Teško mi je to palo. Čim bih se vratio iz škole izlazio sam "van". Otvorio bih vrata, ubacio torbu u stan, pa zalupio vrata i otišao van na terasu, u park, na gradilište. Kući bih se vraćao dok bismo se igrali "lopova i pandura", samo da kao "lopov" nešto na brzinu pojedem.

Ali nisam se bunio kad je mama rekla da dane žalosti moram provesti doma; kao što se nisam bunio ni kad sam zbog krađe u dućanu u trećem razredu dobio sedam dana kazne neizlaženja.

To smo bili mi. Tročlana obitelj u žalosti, plus mala sestra koja je tada imala tri i pol godine i nije još bila spremna za žalovanje.

Najveća izdaja koju sam mogao napraviti bila je da ne volim Tita, da ne vjerujem u socijalnu jednakost i pravdu, i uz to da ne volim/vjerujem u federativnu Jugoslaviju. Sjedio sam doma, pratio ceremonije oproštaja i pokopa, i poput gaze natopljene kloroformom stavljao pod nos i suzne oči Krležine riječi o Romaniji i mrtvim divizijama, Titu i poljanama narodne pjesme s kojih je došao.

Nakon što je Dinamo 1982. osvojio prvenstvo, prvi put sam otišao na sjevernu tribinu. Utakmicu kojom je osvojio prvenstvo gledao sam sa zapadne tribine, više promatrajući navijače u plavom na sjeveru nego igrače u plavom na terenu. Na zapad sam odlazio s tatom, sedamdesetih je bilo tako. Sada sam otišao na sjever, s dečkima. Bio je kraj ljeta i našao sam se na nisko položenoj tribini među uzbibanom masom od pet, deset tisuća klinaca u bijelim startasicama i s plavim zastavama zavezanima oko vrata. Igrala se utakmica s Portom ili Benficom, u Kupu evropskih prvaka. Na poluvremenu sam bez riječi otišao kući.

Nikad nisam dečkima objasnio zašto. Do mene na tribini stajala su trojica starijih ustaša iz Like ili Slavonije, naglasak im nije bio zagrebački, bio mi je stran. Lica ozarenih atmosferom zaljuljane mase pjevali su pjesme o klanju Srba i komunista. Kad mi je palo na pamet što bi učinili mojoj mami, okrenuo sam se i napustio stadion dugo se proguravajući kroz gužvu na tribini, sve dok nisam odahnuo na polupraznoj Maksimirskoj.

Mogao sam ostati, biti glasniji od ostalih, i tako prikriti da sam komunist. Ili sam ih mogao vidjeti kao neprijatelje.

Šezdesetih je mama radila kao radnica u tvornici Tvorpam, današnjoj galeriji Lauba. Sedamdesetih je studirala i magistrirala ekonomiju. Osamdesetih smo postali crvena buržoazija; godinu simo, godinu tamo.

Jednog dana mama je kući donijela komplet Krležinih knjiga, malih crvenih knjiga u izdanju Zore. Ideja je bila da ih čitam. Ja, koji sam tada raskupusao dječju enciklopediju "Svijet oko nas" i zašarao ilustriranu povijest Drugog svjetskog rata

Krleža je bio mrtav. U knjižarama se pojavila knjiga "Zbogom, dragi Krleža". Mrzio sam taj naslov. Vrdoljak je snimio "Glembajeve". Priznao je da do tada nije čitao lektiru. U toj novopročitanoj lektiri iz 1988. Glembajevi su postali nacionalna buržoazija na koju smo mi Hrvati trebali biti ponosni, na kojoj su nam opančarski Srbi trebali biti zavidni.

Bio je to raspadajući svijet za komunizam. I ideološki i biološki. U Moskvi je umro Brežnjev, pa Andropov, pa Černjenko. Takvim nekim redoslijedom. U kinima su igrala "Polja smrti". Na vijestima je bila Poljska, i druge nuklearne katastrofe. Nije postojao više niti jedan razlog da se bude komunist: ni ideološki, ni povijesni, ni modni. Ali nije se moglo samo tako natrag. More se povuklo, a alge su ostale na suhom.

Gadile su mi se partijske vladajuće strukture, gotovo odreda buduće nacionalističke elite. Majice s Che Guevarom bile su mi odbojne koliko i hipijevske isusovke, koliko i šekaste traperice BBB-a. Pa je s lošeg otišlo na još gore.

Krajem osamdesetih Maleš je napisao: "Vani pada komunizam." I to je bio razlog za slavlje. Umjesto snijega u sivoj zimi padao je komunizam. Glumci HNK-a otkrivali su Bibliju, redatelji i pisci otkrivali su nacionalnu povijest, svi su iščekivali demokraciju, svi su se veselili Božiću bez komunizma. Samo se neka mlada Talijanka, dok se raspadala talijanska komunistička partija, legendarni PCI, na televiziji u suzama zapitala: Što ćemo sada? Što ćemo sada s idealima naših očeva? Hoćemo li ih samo tako ostaviti iza sebe?

Sjećam se kako me iznerviralo kad je mama negdje na zagorskoj magistrali rekla da u našem sustavu štrajk ne postoji, a tada je već pola zemlje bilo u štrajku. No svijet koji je propadao, njen svijet, bio je i moj svijet. Tokom naših svađa njoj sam predbacivao nemoć sistema da se reformira. Ali bili smo na istoj strani. I tada, i onda kad je rat počeo.

Kod nas je rat stigao kad se na drvenoj vješalici u hodniku pojavio mamin kalašnjikov. Sa svojim položajem iz starog represivnog aparata dobila je damski njemački Walther, elegantnu talijansku Berettu i na kraju maskirnu uniformu i rusku automatsku pušku s redenikom municije. Pravi obiteljski arsenal. U predvečerje smo sjedili na lođi za okruglim metalnim stolom i žmirećki rastavljali i sastavljali pištolje.

Nasmijavao nas je taj kalašnjikov koji je visio tamo između moje traper jakne i sestrinog kaputića ili nečeg sličnog. Ne znam kako ga je donijela kući. Mora da je bilo neobično parkirati auto pred zgradom, a onda sa stražnjeg sjedala uzeti vrećice iz dućana i kalašnjikov, vrećice uzeti u jednu ruku, kalašnjikov u drugu i tako ući u haustor: dobar dan – dobar dan.

Ne znam ni kad je otišao, ali znam da nije dugo bio na vješalici. Godinama kasnije među starom robom našao sam maminu vojnu kapu s hrvatskim grbom, vojnički remen koji se nosi preko gornjeg dijela uniforme i maskirnu majicu. Majicu sam uzeo za trčanje. Vojnički remen držim u svom ormaru. Zadržao sam ga jer mi se činilo da bi mogao poslužiti na planinarenju.

Krleža mi je tih mjeseci postao jako aktualan. U "Deset krvavih godina" kao da su se nalazili svi odgovori. Krleža mrtav, a vidi sve. Devedesetu, devedeset i prvu... i još dalje, vidi rat, vidi Canjugu koji nam govori da je Tuđman mrtav time što vraća ime Dinamu, vidi tu čitavu fantazmagoriju: bijele medvjede u Vidoševićevom podrumu. U malenim crvenim knjižicama sve je bilo zapisano. Čitao sam Krležu, ali doma više nismo bili komunisti. Kućna crvena armija je raspuštena. Valjda zato da ne bismo svi zajedno poludjeli.

Jedna teta postala je predana vjernica; kako je godinu-dvije prije bila predana komunistkinja. Stari partizani pokapali su se s križem, ali bez svećenika, jer nam nisu htjeli doći na sprovod. Oni najgori među nama govorili su nam – "govorili smo vam". Baš tako. I mi smo trebali prešutno potvrđivati to što nam govore: da ne poludimo od onoga, nego od ovoga.

Knjiga onoga koji je napisao sve naše odgovore

Čitam kako je poludio apotekarski zet u "Na rubu pameti". Kako su se svi oko njega pravili ludi. Pa njega proglasili ludim. Čitav taj agramerski građanski panoptikum: "Sandineta i Pipa, Boby i Roby, Muki i Kuki, Buki i Cuki, Tedy i Medi, Baby i Lady, Tekla i Mimi, Dagmar Varagonska sa starom Aquacurti-Sarvaš-Daljskom", Hugo Hugo s Otom Otom..., "u jednu riječ, elita", šta ćeš, ironičan je K.

Znam te stupove društva: gospodina generalnog direktora Domaćinskog, predsjednika industrijskog gremija, tvorničara plehnatih škafova, krijumčara, ratnog liferanta, odbornika golf-kluba, ubojicu i uzor-rodoljuba, predsjednika i člana utemeljitelja nekoliko stotina društava; Zvonka Tihomira Pavlasa, siromašnog pjesnika, plaćenog konfidenta i vlasnika huškačkog tabloida "Gazeta"; gospodina doktora Atilu plemenitog Rugvaya, suca, čiji je otac Arpad Rugvay ustrijelio dvadeset i sedam izbornika u Banskoj Jarugi pa se sučeva karijera, "osobna sreća, takoreći uspon čitave familije temeljio na masovnom umorstvu".

Čitava promenada Krležinih likova ravno je iz knjiga prošla kroz naš život. Svi ti Ivići Pašalići, Todorići, Jurline, Canjuge, Jure Radići, Kutle, Mutle i Tutle, Šuški, Norci, Merčepi i Glavaši, Kordići, Bobani, Koradei, Željko Maglovi i Marinko Božići, Domazeti, Rojsovi, Thompsoni, Vidoševići, Horvatinčići, Bandići, Sanaderi, Jandrokovići, Slavko Lozine i Josipe Rimci, Bujanci i Borasi.

Čitava ta nevjerojatna gužva, koja se gura da prođe kroz naš život, cijelim putem od ulaznih vrata prema izlaznima, gazeći jedni drugima po cipelama – izašla je ravno iz krležijanskog nacionalnog purgatorija.

MK forever! K-Circus forever! (zajedno s Krležinim kućnim prijateljem)

Kako ne poludjeti od toga?

Kod nas je rat stigao kad se na drvenoj vješalici u hodniku pojavio mamin kalašnjikov. Sa svojim položajem iz starog represivnog aparata dobila je damski njemački Walther, elegantnu talijansku Berettu i na kraju maskirnu uniformu i rusku automatsku pušku

Kako da te oni koji te čine ludim ne proglase ludim?

Počinjalo je tatino vrijeme.

Od komercijalista i direktora u socijalističkom poduzeću tata je postao tranzicijski kapitalist, a mama od mlade snage socijalističkog sistema, pristigle ravno iz baze društva – kapitalistova supruga. Ja sam i dalje bio komunist. Nisam mijenjao ime, nisam mijenjao svoju kozmičku partiju.

Novu životnu ulogu mama je prihvatila s jednostavnim riječima: ljudi nisu željeli socijalizam pa nek' sada imaju ono što žele. Naši politički stavovi tada su bili isti, poklapali su se u gledanju na Tuđmana, nacionalističke ratove, demokratski deficit autokratskog režima, na povijesni revizionizam. Svoje političke stavove dobio sam od mame. Ali malo me ovo zateklo. Bili smo isti, ali više i ne baš toliko isti.

OK, glavno je bilo ne poludjeti. To kužim. I dalje smo komunisti, samo netko više, netko manje. Ja u svakom slučaju najviše. Mlad i tako to. Sve je OK. Sve ostaje isto. Samo ne smijemo puno okolo govoriti, ne daj bože pisati o tome.

Tata ne smije ni zucnuti pred svojim partnerima da je komunist, mada bi onim stranim partnerima to moglo biti i zabavno. Mami hadezeovci već ionako govore da je komunjara, ona njima jednako uzvraća, odgovarajući da su i oni to još nedavno bili. Meni je dovoljno da budem Dragan, ne trebam i više od toga stršati.

Tako nas je tata spasio. Prikrili smo se, prerušili u buržuje i otišli u ilegalu. Kad se promijene historijsko-materijalistički odnosi, vraćamo se natrag. Stotine tisuća komunističkih obitelji izvelo je takvu, ili sličnu, mimikriju. Neki su se maskirali u nacionaliste, u hadezeovce, neki u buržuje i kapitaliste, neki jednostavno u idiote.

Devedesetih su se dečki počeli tetovirati. Smrt u kabanici, s kosom u jednoj ruci i klepsidrom u drugoj, i slične stvari. Nije mi padalo na pamet takvo samosakaćenje. Deset godina kasnije, u vrijeme tim bildinga, autsorsanja i seksi kapitalizma, sreo sam kuhara iz Zagreba sa srpom i čekićem iznad srca. E, to je bila opasna tetovaža. Ni Anthony Kiedis ni Iggy Pop nisu imali takvu.

Biti komunistom nije više bilo toliko pogibeljno. Niti je toliko slamalo. Osamdesete i devedesete ostale su iza nas. Novi kapitalizam vraćao nas je marksizmu. Studenti su štrajkali protiv komercijalizacije obrazovanja, pariški boboi pisali su protiv sve većih nejednakosti u društvu, Žižek bi napunio Evropu svaki put kad bi došao u Zagreb, a u modu se vratio i socijalistički modernizam, Murtić i hoteli iz šezdesetih.

S povijesnim odmakom moglo se odahnuti od pritiska Kobe Groznog, Mao Ce-tunga, Pol Pota, čitavog tog niza historijskih komunističkih satrapa, i biti bliži onom idealnom, kozmičkom komunizmu.

Mnogi su mi postavljali pitanje kako to da nikad nisam radio u tatinoj firmi. Pitali su me to tatini šoferi kombija, tatini dečki iz skladišta, vlasnici IT start-apova, vlastita baka. Svima sam odgovarao isto: nisam mogao jer sam komunist. Nije bilo baš lako biti komunist ni u EPH-u, a kamoli u tatinoj firmi. Vlasnici IT start-apova smijali su se tom fashion statementu, dečki iz skladišta mislili su da ih provociram, a baka je bjesnila. Tako smo na kraju preživjeli demokraciju, and even laughed, kako se kaže.

Čitam sada Krležu, gledam da li vidi dvadeset i prvu, dvadeset i drugu... drži li i dalje sve odgovore.

Mamu dugo nisam zvao "mama". Za dečke bila je "stara". S rođenjem prve kćeri postala je "baka". Tako sam je zvao pred djecom, tako sam je zvao pred obitelji, prijateljima. Tako sam je zvao i pred svojom bakom, spominjući baki – baku. Sestru je to zbunjivalo. Često nije znala na koga mislim. Još više ju je zbunjivalo što sam se tako lako odrekao "mame".

Nije to imalo veze s komunizmom, niti samo s komunizmom. Odvajali smo se i stvarali nove uloge. Požurio sam biti tata, prestati biti mamin sin. Odgovarala mi je ta nova uloga. Uloga sina prestala mi je biti lagodnom. Pazio sam da joj se ne obraćam s "mama" i da je pred drugima ne zovem "mama". Duga je to priča. Ima previše toga u njoj.

Sada je opet mama. Ide mi to uz komunističko autanje.