U dubokoj sjeni pravosudnih, političkih i gospodarskih aspekata slučaja Agrokor, ili slučaja Todorić, nepravedno i nezasluženo izgubilo se ovih dana 55. plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije, tijela koje okuplja sve lokalne nadbiskupe i biskupe te odlučuje o najvažnijim pitanjima za promicanje vjere i za odnos Crkve prema društvenim i političkim okolnostima u kojima djeluje. Na sesiji održanoj u Zagrebu prije dva tjedna Crkva je, naime, i službeno preuzela odgovornost za poticanje i orkestriranje ultrakonzervativno-nacionalističke kampanje čiji su krajnji smisao – formalno ili neformalno, svejedno – dokidanje sekularnosti u Hrvatskoj, destrukcija manjinskih, ženskih i općenito ljudskih prava, afirmacija politike nezainteresiranosti za ishod Drugog svjetskog rata i za smjer kojim Crkvu pokušava voditi papa Franjo, kao i za čitav svijet oko sebe, te pretvaranje pravednog i bezgrešnog Domovinskog rata i borbenog antikomunizma, koji podrazumijeva i suštinsku kompromitaciju antifašizma, u temeljne točke hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Biskupi, koje će još pet godina predvoditi zadarski nadbiskup Želimir Puljić, učinili su to gotovo pa izrijekom u opširnom saopćenju nakon zasjedanja, ali još efektnije u tom pogledu jest postavljanje sisačkog biskupa Vlade Košića na funkciju predsjednika HBK-ova Vijeća za nauk vjere.
Papa Franjo zamijenio je na čelu Kongregacije za nauk vjere tvrdog kardinala Müllera znatno liberalnijim kardinalom Ferrerom, no hrvatski biskupi ne haju za te signale
Tako svojevrsnom kaptolskom tradicijom postaje to da doktrinarno najvažnijim organom Crkve u Hrvatskoj – zaduženim za pitanja pravovjerja i cjelovitosti katoličkog učenja – predsjeda politički najmilitantniji biskup: prije Košića, predsjednik je bio Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački, koji je u svibnju ove godine umirovljen zbog narušenog zdravlja. Pozaić je upamćen po zaključku da je ‘Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu’ i po tome što je 2015. godine, skupa s kolegom Košićem i drugim nacionalnim uglednicima koji njeguju nostalgiju spram NDH, potpisao peticiju upućenu predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i tadašnjem šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku sa zahtjevom da se ‘Za dom spremni’ uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Košićevih kardinalnih političkih ispada bilo je pak već nebrojeno mnogo, jer je otkrio Facebook: od kletvi na račun predsjednika Mosta Bože Petrova zbog kratkotrajne nakane da koalira s Milanovićevim SDP-om, preko veličanja lika i djela ratnog zločinca Darija Kordića i druženja s odbjeglim optuženikom za ratne zločine u Bosni i Hercegovini Zlatanom Mijom Jelićem, do bijesnih prosvjeda zbog skidanja HOS-ove ploče s uklesanim ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu i izljeva neskrivenog antisrpstva. Bit će da je upravo Facebook-opus – obilježen filoustaštvom, nacionalnom isključivošću, moralnom devijantnošću i zloupotrebom vjere za konkretnu političku agitaciju – kvalificirao sisačkog biskupa da zauzme položaj glavnog idejnog komesara Crkve u Hrvatskoj. Papa Franjo zamijenio je nedavno na čelu Kongregacije za nauk vjere tvrdog kardinala Müllera znatno liberalnijim kardinalom Ferrerom, no hrvatski biskupi ne haju za signale iz Vatikana: da su na upražnjeno Pozaićevo mjesto mogli postaviti ikog još ekstremnijeg od Košića, oni bi to učinili, ali eto nisu imali nikoga.
Košić je pritom povučen s mjesta predsjednika HBK-ovog Vijeća za ekumenizam i dijalog, što čitavo vrijeme i nije bilo ništa drugo nego provokacija, ali je ostao u članstvu biskupske Komisije za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom, važne ponajprije zbog unutrašnjih političkih razloga i vatikanskog opreza kad je riječ o beatifikaciji blaženog Alojzija Stepinca. Taj manevar s Košićem, više od ičeg drugog u posljednje vrijeme, lijepo razotkriva logiku političkog pozicioniranja i funkcioniranja Crkve u današnjem hrvatskom društvu, kao i odnose političkih snaga unutar biskupskog kruga. Kadrovska i organizacijska struktura te idejna orijentacija ciljaju prema tome da se kvalitetno pokrije, to jest pragmatično zadovolji cijeli raspon unutar desnog, dominantno HDZ-ovog biračkog tijela: od desnog centra do ekstremne desnice. Antun Škvorčević, biskup požeški, tako je, umjesto Košića, postavljen na čelo Vijeća za ekumenizam i dijalog, jer je riječ o politički umjerenijem čovjeku. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, koji također slovi za svećenika širih pogleda, imenovan je predsjednikom Komisije Iustitia et pax, umjesto Vjekoslava Huzjaka, bjelovarsko-križevačkog biskupa, veoma bliskog Vladi Košiću i njegovim proustaškim stavovima o partizanima, Srbima i Jugoslaviji.
Plenković je ustuknuo pred crkvenom ofenzivom te je odlučio sačekati da voda donese tijela poraženih u tom sukobu, e da bi se on svrstao na pobjedničku stranu
Draženu Kutleši, biskupu porečko-pulskom, koji se ne ističe političkim istupima i koji uživa veliki ugled u aktualnoj vatikanskoj administraciji, povjeren je izuzetno važni segment odnosa Crkve s državom, kao i pravni poslovi Biskupske konferencije. Kutleša, kao i riječki nadbiskup Ivan Devčić i još dva-tri relativno nedavno imenovana biskupa (vojni ordinarij Jure Bogdan, krčki biskup Ivica Petanjak, gospićki biskup Zdenko Križić), uvjetno rečeno, spadaju u srednju struju unutar desnog klerikalnog spektra i drže se svojih područja djelovanja, ne ulazeći odviše u političko-ideološki prostor u kojem, uz biskupa Košića, operiraju nadbiskup Želimir Puljić i nadbiskup Josip Bozanić, članovi Stalnog vijeća HBK-a, nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić, predsjednik Komisije za dijalog sa SPC-om i Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja, pa biskup Huzjak, predsjednik Vijeća za kler, te pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško, predsjednik Vijeća za liturgiju. Usto, dvojica najvećih autoriteta u HBK-u – nadbiskupi Puljić i Bozanić – skloniji su Košićevim stavovima nego, primjerice, stavovima dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, pa utoliko vode računa da se u generalnoj orijentaciji Crkve i u rasporedu snaga unutar HBK ne osjeti odlazak biskupa koji su bili otvoreni nacionalisti i propagandisti HDZ-a, poput Mile Bogovića, Ante Ivasa, Jurja Jezerinca, Valtera Župana i spomenutog Pozaića.
Pored promaknuća Vlade Košića, čovjeka koji dakle i ne pokušava sakriti svoju želju da se Hrvatska pretvori u nešto umiveniju verziju Nezavisne Države Hrvatske s elementima katoličke diktature, u prilog ozbiljnom i organiziranom pohodu Crkve na sekularizam i civilizacijska dostignuća svjedoče i dvije središnje teme posljednjeg plenarnog zasjedanja HBK-a i stavovi koje su biskupi zauzeli o tim temama. Prva je bila Istanbulska konvencija, odnosno Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. ‘Biskupi ne podržavaju konvenciju koja uz plemenite nakane obrane od nasilja ‘implementira’ u sadržaj zakonskoga akta terminologiju ‘rodne ideologije’, za koju je papa Benedikt XVI. svojevremeno govorio da ‘vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca’. (…) Europa, kao i Hrvatska, stoljećima je imala svoju filozofiju, antropologiju i etiku na koju se oslanjala politika i društveno djelovanje’, saopćili su biskupi. Izbjegli su, naravno, iznijeti što ih konkretno smeta, ali to je jasno nakon što se pročita tekst rečene konvencije: ‘rodna ideologija’ – šifra katoličkih aktivista i velikodostojnika za uvođenje ‘neprirodnih’ odnosa između muškaraca i žena – samo je alibi za nastojanje da se, po svaku cijenu, održe tradicionalni odnosi i zakoni u području braka i obitelji te da se unedogled produži stanje muško-ženske neravnopravnosti, koja je ugrađena u srž nauka Katoličke crkve.
Druga tema donekle se nadovezala na prvu i ticala se tekućeg procesa reforme obrazovnog kurikuluma. ‘Osobiti interes biskupa vezan je uz katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. U tom vidu očekuje se od stručne radne skupine za katolički vjeronauk da u zadanim rokovima, nakon što odgovore na pristigla mišljenja i komentare, dovrše rad na planu i programu katoličkoga vjeronauka kako bi se, zajedno s drugim predmetima, prema uputama Ministarstva, moglo pristupiti recenziji učinjenoga. Budući da je odgoj i obrazovanje projekt koji bi trebao biti ugrađivan u temelje novoga društva i njegove budućnosti, biskupi očekuju transparentan izbor stručnih i znanstvenih radnika na različitim područjima, posebice kad je riječ o predmetima unutar sustava odgoja i obrazovanja koji sustav čine hrvatskim, odnosno daju mu njegovu vlastitost. Naravno, riječ je najprije o hrvatskom jeziku, povijesti te onim predmetima koji na bilo koji način štite i razvijaju sve ono dobro postignuto u davnoj i novijoj povijesti našega naroda i domovine’, piše u izjavi HBK-a. U prijevodu, Crkva očekuje da domoljublje i katoličanstvo budu nosivi stupovi odgoja i obrazovanja, a pod domoljubljem se, ponovimo, podrazumijeva neupitnost Domovinskog rata i slijepi antikomunizam u funkciji relativizacije ustaškog zločina i karaktera NDH.
Katolička crkva zaposjela je rovove na jasno povučenoj liniji fronte prema ženskoj ravnopravnosti, širenju prava manjinskih društvenih grupacija, jačanju ljudskih sloboda, demilitarizaciji javnog života i eventualnom odstranjenju vjeronauka iz obrazovnog sistema. U prvim redovima su crkveni diverzanti poput pripadnika udruga Vigilare i U ime obitelji, leđa im čuvaju brojni biskupi i nadbiskupi, gvardijani i župnici, političari i medijski trudbenici te vjerničko mnoštvo, a uskoro će tu biti i Hrvatska katolička mreža, koja će objediniti Hrvatski katolički radio, Informativnu katoličku agenciju i ostale medijske ustanove Crkve te se proširiti na područje ‘novih digitalnih medija’. S druge strane fronte nema ni rovova ni organizirane obrane: ondje glavinjaju razbijene opozicijske skupine, rijetki mediji, dijelovi nevladine aktivističke scene, nekolicina nezavisnih intelektualaca i intelektualki. Vlada Andreja Plenkovića i njegov HDZ zasad ne izlaze na bojno bolje i odjednom šute kao zaliveni o ratifikaciji Istanbulske konvencije, premda je premijer prije nekoliko mjeseci bio najavio da će i Hrvatska, ipak, usvojiti taj dokument. Ustuknuo je pred crkvenom ofenzivom, koju podržava i dobar dio njegove partije, pa sjeo na obalu rijeke i odlučio sačekati da voda donese tijela onih koji će biti poraženi u tom sukobu, e da bi se on svrstao na pobjedničku stranu. Ako bude dovoljno dugo sjedio i čekao, moglo bi se dogoditi da mu rijeka pod nos donese leš Republike.
