>

novosti logo

Društvo Društvo

Kosovo under construction

Kosovu prijeti opasnost da završi u limbu, sa statusom neke vrste nezavisnog entiteta, ali ne i države. Učvršćivanje međunarodnog legitimiteta sve više ovisi o dijalogu sa Srbijom, a imidža protektorata zapadnih sila teško se riješiti. Tridesetak posto Kosovara, koliko je i nezaposlenih, danas živi ispod crte siromaštva. Srbi su pak uvjereni da budućnost ne ovisi o njima…

Hodajući šetalištem uz Bistricu u smjeru prizrenske mahale Maraš, gdje se glumac Bekim Fehmiu pedesetih godina – ovdje zapamćenih po Rankovićevoj represiji – hvatao s curama albanske, srpske i ostalih nacionalnosti, nailazi se na bistu, kako piše, narodnoga heroja ('Hero i Kombit') Muse Shehzade. Iznad nje, albanska zastava: Shehzade je naime posvetio život borbi protiv narodnih heroja, barem onih koje mi poznajemo pod tim imenom – bio je balist, pripadnik organizacije koja se tijekom Drugoga svjetskog rata borila za Veliku Albaniju, kolaborirajući s fašistima, progoneći i ubijajući srpsko stanovništvo, ali i albanske partizane.

- Većina ljudi na Kosovu svrstala se uz Nijemce i Talijane uslijed izuzetno žestoke međuratne represije srpskih vlasti - kaže politolog Shkelzen Gashi.

Dok se jedni spomenici grade, ruše se oni jugoslavenskim komunistima, koji su 1945. ubili Shehzadu. U prištinskom Gradskom parku decenijama su stajale biste slavnih heroja NOB-a Bore i Ramiza, simbolizirajući srpsko-albansko drugarstvo. Danas je Ramiz usamljen; pojedina su partizanska obilježja na Kosovu preživjela, ali je njihov pokret, slično kao i u Hrvatskoj, retroaktivno etnički očišćen. S nekadašnjeg Sportskog centra 'Boro i Ramiz' grad gleda golemi poster bradatog Adema Jasharija, osnivača OVK-a ubijenog u Prekazu, zvanog i 'albanski Che Guevara'. Njegov je lik, u obliku biste, plakata ili postera, na Kosovu doslovce sveprisutan, baš kao i albanske zastave. Nekoliko stotina metara dalje, impozantni, modernistički spomenik bratstvu i jedinstvu – Bashkim dhe Vëllazërim – čeka rušenje: na njegovu će mjestu niknuti park, kako pišu mediji, s Jasharijevim imenom. U međuvremenu su likovi u njegovom podnožju prebojani u boje zastava zemalja NATO-a.

- U povijesnim udžbenicima danas su balisti i partizani predstavljeni kao dijelovi nacionalnog pokreta sa zajedničkim ciljem, a sukobi među njima uopće se ne spominju, kao ni zločini OVK-a. Broj Albanaca koje su ubile srpske snage bitno se preuveličava, a u udžbenicima u Srbiji ne spominje se nijedan od više od deset tisuća albanskih civila ubijenih u posljednjem ratu - objašnjava Gashi, koji je napisao analizu udžbenika u Srbiji, Albaniji i na Kosovu.

Na zadnjim izborima u Srbiji Kosovo nije bilo ni među top-deset tema, niti to više zanima ljude na ulici. Nemam nikakve dileme da će se kosovska zastava zavijoriti na našoj ambasadi u centru Beograda još u ovoj dekadi – uvjeren je zamjenik ministra vanjskih poslova Petrit Selimi

Tvrdi i da su udžbenici bili bolji u školskim danima sadašnjeg inoministra Srbije Ivice Dačića, rođenoga u Prizrenu, i premijera Kosova Hashima Thaçija – u njima barem nije bilo govora mržnje, kaže taj politolog.

Po kosovskim su gradovima danas posijane valjda stotine spomenika OVK-ovcima: gotovo po jedan u svakoj ulici. Šest i pol godina nakon proglašenja nezavisnosti, Kosovo je priznalo 110 od 193 članice UN-a. No zemlja je suočena s fantastično golemim problemima. Prema analizama prištinskog think thanka KIPRED, Kosovu prijeti opasnost da završi u limbu, sa statusom neke vrste nezavisnog entiteta, ali ne i države. Sponzori nezavisnosti Kosova umorili su se, a učvršćivanje međunarodnog legitimiteta sve više ovisi o dijalogu sa Srbijom. Dakle i o političkoj volji Beograda, barem dok Srbija ne stupi na sam prag Europske unije. Država se istovremeno ne može riješiti imidža protektorata zapadnih sila. Parlament je u travnju, pod vanjskim pritiskom, izglasao osnivanje Specijalnog suda za ratne zločine sa sjedištem u Bruxellesu, koji bi trebao procesuirati zločine OVK-a, uz ostalo i navode o trgovini organima ubijenih nealbanaca i Albanaca nesklonih OVK-u iz nalaza izvjestitelja Vijeća Europe Dicka Martyja. Osnivanje Suda, prema Thaçiju, bivšem komandantu OVK-a, znači 'najveću uvredu za Kosovo'. No potkraj srpnja, nekoliko tjedana prije našeg posjeta Kosovu, specijalni izvjestitelj EU-a Clint Williamson potvrdio je neke Martyjeve navode.

Unatoč svemu, zamjenik kosovskog ministra vanjskih poslova Petrit Selimi je optimist.

- Priznalo nas je više od pola članica UN-a, šta je vrlo dobar rezultat ako znamo da Rusija nije podržala Aahtisarijev plan. Srbija je, sporazumom sa Kosovom, priznala da je jedino Vlada Kosova suverena na celoj teritoriji Republike Kosovo - tumači nam 36-godišnji Selimi tijekom razgovora u pomalo hipsterskom baru 'Strip Depot', smještenom nedaleko Ulice Majke Tereze, bivše Titove, u središtu Prištine.

Razgovaramo na srpskohrvatskom koji se, za razliku od prije desetak godina, slobodno priča na ulicama kosovskih gradova, a koriste ga i mnogi Albanci. Osporava interpretacije da je Srbija prošlogodišnjim Briselskim sporazumom, koji predviđa uspostavljanje Zajednice srpskih opština, izborila nekakvu mini Republiku Srpsku. Predstavnici ZSO-a moći će primjerice odlučivati o izboru regionalnog zapovjednika policije.

- Ustav Kosova već predviđa mogućnost asocijacije opština. Ovo će biti samo još jedna, ali bez zakonodavne ili egzekutivne moći. Više je reč o saradnji opština koje recimo žele nešto zajedno da grade i tako uštede novac. Prema sporazumu, jedini ustav, policija, dokumenti i automobilske tablice važeći na severu Kosova su oni Republike Kosovo - kaže Selimi.

Po njemu, ne samo da članstvo u UN-u ne ovisi o stavu Srbije, nego 'konačna rehabilitacija Srbije ovisi o priznanju Kosova' – Srbija neće prije toga moći postati članicom EU-a.

- Na zadnjim izborima u Srbiji Kosovo nije bilo ni među top-deset tema, niti to više zanima ljude na ulici. Nemam nikakve dileme da će se kosovska zastava zavijoriti na našoj ambasadi u centru Beograda, i to još u ovoj dekadi - zaključuje samouvjereno.

Međunarodna pitanja nisu ni izdaleka jedine teškoće. Nezaposlenost, po statistikama Svjetske banke i državne statističke agencije, iznosi približno trideset posto (nekad se tvrdilo i da je oko pedeset posto), a otprilike jednako toliko Kosovara preživljava ispod crte siromaštva. Prosječna plaća iznosi oko 350 eura, a u privatnom sektoru, prema sindikalnim podacima, od 150 do 200 eura, dok potrošačka košarica doseže 600 eura. Mjesečni izvoz prosječno pokriva mizernih 11 do 12 posto uvoza. Ali Selimi i ovdje izdvaja pozitivne elemente i uspjehe.

- Jedina smo država u ovom delu Evrope čiji BDP raste prosečno 4,5 odsto poslednjih sedam godina, a poslednjih pet imamo dvocifreni rast budžetskih prihoda. U redu, počeli smo od nule, pa su ti rezultati lakši. Ali građenje nacije ovde protiče impresivno ako ga uporedimo sa primerima širom sveta, od Libije do Avganistana. Nezaposlenost nije mnogo veća od one u Španiji ili Grčkoj. Gotov je ogroman projekt autoputa za Albaniju. Od 2007. izgradili smo više cesta, 1.550 kilometara, nego između 1946. i 2007. godine! Parafirali smo Ugovor o stabilizaciji i asocijaciji s EU-om. Državni dug iznosi svega šest odsto BDP-a, a mnogo više ljudi ulazi u radni odnos nego šta ide u penziju - nabraja Selimi.

Kosovo je najmlađa država Europe: gotovo 55 posto stanovništva mlađe je od 30 godina, a oko 65 posto njih je nezaposleno; ipak, Selimi vjeruje da budućnost ekonomije, uz energetiku, leži u informacijskim tehnologijama i uslužnim djelatnostima, poput call centara otvorenih outsourcingom iz razvijenijih zemalja.

Svega petnaestak minuta vožnje od 'Strip Depota', realnost izgleda posve drugačije. Plaća se dinarima, zastave su srpske, a šef države, sudeći po natpisima, zove se Tomislav Nikolić.

- Živimo pod okupacijom - kaže nam Radmila Todić Vulićević, autorica više knjiga o Prištini.

Sreli smo je u manastirskom dućanu u Gračanici, najvećoj enklavi Srba južno od Ibra, zapravo selu u koje je Beograd uložio mnogo novca stvarajući svojevrsni glavni grad.

- Zbog redukcija struje porođaji se obavljaju pod svetlima mobitela, a deca ustaju u pet ujutru da stignu u izmeštene škole - nastavlja rezignirano.

Na pitanje o Miloševićevom masovnom otpuštanju Albanaca s posla, u maniri aparthejda, tvrdi da su se 'oni sami povukli'.

- Budućnost ne zavisi od nas, a pravda je onde - kaže sjetno i s vjerom pokazujući prema manastiru ograđenom bodljikavom žicom.

Na rubu Gračanice, već godinama na ivici egzistencije, u kontejnerima životare izbjeglice.

Kuća mi je zapaljena 1999. i od tada sam se selila devet puta. Niko ne brine o nama. Ljudi umiru, a nemamo gde ni da ih izložimo. Dolazio je Velimir Ilić, otvarao stanove: presrela sam ga, donela rakije, obećao je da će pomoći. Šest godina i ništa – priča Olgica Subotić

- Kuća mi je zapaljena 1999. i od tada sam se selila devet puta. Niko ne brine o nama. Kao da smo stoka, iskopajte raku pa nas zakopajte. Ljudi umiru, a nemamo gde ni da ih izložimo. Dolazio je Velimir Ilić, otvarao stanove: presrela sam ga, donela rakije, obećao je da će pomoći. Šest godina i ništa - priča Olgica Subotić iz Obilića, satrvenim, posve beznadnim glasom. Potom brizne u plač za preminulom kćeri…

Titovog vremena danas se naši sugovornici sjećaju kao blagoslovljenog.

- Zamena teza je da Srbi žive loše jer ne prihvataju realnost državnosti Kosova, žive loše jer su sistemski diskriminisani. Ljudi su getoizirani i normalno im je da ne idu u Prištinu - govori Nenad Maksimović, osnivač Alternativnoga kulturnog centra, u kojem je samo prošle godine održano 65 koncerata i izložbi.

- Dolaze ljudi iz Prištine, i gejevi, svi normalni su dobrodošli. Ovde podršku možeš da dobiješ samo ako pljuješ po Srbima ili po Albancima, ako si samo normalan, niko te ne jebe - nastavlja Maksimović koji je, kao i dobar dio stanovništva Gračanice, zapravo Prištinac.

Kaže da vlada permanentna fizička nesigurnost, etnička distanca se ne smanjuje, a premda i Thaçi osobno i mediji reagiraju na incidente, naš sugovornik tvrdi da nema nijedne albanske udruge koja bi iskreno, a ne zbog međunarodne zajednice, stala u obranu Srba.

- Ovde nema Vedrane Rudan. Ne postoji ni kosovski Žarko Puhovski. Za Srbe na Kosovu nema previše budućnosti - ogorčen je Maksimović.

- Briselski sporazum predviđa gašenje beogradskih institucija. Dobiti posao biće naučna fantastika, a diplome Univerziteta u Mitrovici nisu priznate. Svi koji imaju izraženije potrebe napuštaju Kosovo. Ostaćemo bez publike - kaže.

Za Briselski sporazum lijepe riječi nema ni Nenad Rašić, ministar rada i socijalne zaštite u Vladi Kosova. Bivši dužnosnik Srpske liberalne stranke je, zbog sudjelovanja u institucijama Kosova, slovio kao jedan od 'Thaçijevih Srba'; nedavno je osnovao novu stranku, kako je najavio, 'umjerenih Srba'.

- Sporazum je najveći neprijatelj Srba. Dvadeset do dvadeset i dve hiljade ljudi koji su radili u beogradskim institucijama trebalo bi biti integrisano u kosovske. Jedno je sigurno: u njima mesta nema. Najgore je šta će to opet da potakne iseljavanje, a nikakav plan koji bi to amortizovao ne postoji - kaže Rašić, koji je jako skeptičan prema ZSO-u. Uglavnom potvrđuje Selimijeve tvrdnje da ta institucija prave moći neće imati, ni izvršne ni ekonomske.

- ZSO nije Nokia, pa da zaposli sve te ljude. Još jednom ćemo biti obmanuti od našeg najvećeg strateškog i emotivnog partnera, Beograda, te iskorišteni za jačanje njegove pozicije u Briselu - priča ministar, koji za razliku od većine svojih sunarodnjaka u politici govori i albanski.

Politiku Beograda prema kosovskim Srbima, još i prije Ivice Dačića i Aleksandra Vučića, ocjenjuje lošom, osim ekonomske pomoći, za koju smatra da je od životne važnosti.

- Ne vidim da iko od predstavnika Beograda ima plan za ostanak Srba na Kosovu, kojih je nekad samo u Prištini bilo četrdeset hiljada. Verbalni patriotizam u smislu 'nećemo dozvoliti otcepljenje' neće nas nikamo dovesti. Vidio sam mnoge iz Beograda koji su sledili samo svoje interese, a komunikacija je uvek bila jednosmerna, govorilo nam se šta da radimo. Autentični predstavnik Srba može biti samo političar odavde, i to sa juga Kosova, a ne neko ko dođe, održi monolog i ode kući. Dešavalo se da se puca na kuće povratnika. Retoričko pozivanje na nacionalni interes tako dovodi do iseljavanja. Dok god se ne pouzdamo u sebe, bićemo u procepu između Beograda i Prištine i podložni manipulisanju. U suprotnom, Srbi će padati sve niže i niže - kaže on.

Rašić sigurnosnu situaciju Srba na terenu, osim u malim sredinama gdje je i sloboda kretanja još uvijek problem, ocjenjuje bitno boljom nego prije. Njegove riječi potvrđuje i Bekim Blakaj, šef Fonda za humanitarno pravo Kosovo.

- Posljednjih godina incidenti su opali, a kad se i dese, često su razlozi imovinski, a ne etnički. Na zapadnom Kosovu, u općini Klina, ima slučajeva kamenovanja kuća i dan-danas - govori.

Između zajednica su iskopani duboki rovovi nepovjerenja, a gotovo svi Srbi s kojima smo pričali s jezom spominju 'martovske događaje', val nasilja u kojem su uništene stotine srpskih kuća i desetina crkava, a tisuću Srba je napustilo domove. Psihoza je tim veća što Srbi godinama nisu dolazili u veće gradove. Negiranje kojim se određene teme dočekuju pokazuje i sljedeći slučaj: jedan Prizrenac albanske nacionalnosti 'martovske događaje' objasnio nam je kao 'namještaljku KFOR-a'. Rezultati te 'namještaljke' i danas su vidljivi: uništena srpska četvrt u kojoj smo se zatekli i, doslovce, par šutljivih, utučenih i rezigniranih ljudi u njoj.

Blakajeva suradnica u FHP-u, koordinatorica projekta praćenja suđenja za ratne zločine Anka Kurteši-Hajdari, kaže da kosovsko pravosuđe i pored postojećih kapaciteta nije adekvatno pripremljeno za procesuiranje tih slučajeva.

- Ne radi se o tome da domaći suci nisu profesionalni. Problemi su pritisci na njih i nedovoljna zaštita svjedoka, koji ne dolaze na suđenja ili iz straha ili iz njima poznatih okolnosti te drastično mijenjaju iskaze iz prvotnih faza postupaka - kaže Anka Kurteši-Hajdari.

Ističe primjer suđenja pripadnicima OVK-a za ubojstvo osmorice srpskih vojnika i policajaca te jednog civila u selu Klečki, tijekom kojeg se potkraj 2011. ubio zaštićeni svjedok Agim Zogaj. Osim toga, tek treba vidjeti kako će suđenja izgledati sada, kada će, nakon promjene statusa misije Europske unije EULEX, većinu u sudskim vijećima činiti lokalni suci, što je dogovoreno prilikom posljednjeg produženja EULEX-ova mandata u svibnju ove godine.

Neospornu nespremnost pokazuje i osnivanje Specijalnog suda, od kojeg Anka Kurteši-Hajdari nema velika očekivanja. Ostaju problemi sa svjedocima: trebalo bi izmjestiti čitave šire porodice, što će državi već i materijalno biti neprihvatljivo. Kosovo je, uz to, vrlo mala zemlja. Do sada je, inače, pred kosovskim sudovima za ratne zločine pravomoćno osuđeno osamnaest Albanaca. Veliku buku podigao je Williamsonov izvještaj, naročito zato što bi se pred sudom moglo naći više premijerovih bliskih suradnika iz partije PDK, ako ne i on sam. Izvještaj naime tvrdi da otmice, ubojstva, nestanci i progoni iz domova poslije lipnja 1999. nisu bili djela 'pojedinaca koji su izmakli kontroli, nego da su bila odobrena od visoko pozicioniranih vođa bivšeg OVK-a'; zapravo se radilo o etničkom čišćenju i progonu Srba, Roma i drugog manjinskog stanovništva, te Albanaca političkih protivnika, sumirano je na internetskim stranicama FHP-a. Trgovine organima, prema izvještaju, bilo je samo u izoliranim slučajevima.

Ugledni kosovski novinar Enver Robelli, dopisnik švicarskog lista 'Tagesanzeiger', kaže da većina ljudi zna da su vodeći političari iznimno korumpirani, pa bi vrlo malen broj izašao na ulice da netko od njih bude optužen.

- Podatak da više apsolutno nitko od opozicijskih partija ne želi u koaliciju s Thaçijem, koji je na vlasti od 2008., govori dovoljno. Njegova grupa nije donijela ništa dobro ovom društvu, a provedena je privatizacija koja nema nikakve veze ni s ekonomijom ni sa socijalnom pravdom. Društvo nije što je bilo 2001., napretka ima i ljudima je jasno da se za zločine nad civilima mora odgovarati - kaže Robelli.

Inače, Kosovo još od izbora u lipnju nema vladu i zapravo je u svojevrsnoj ustavnoj krizi, nakon što je Ustavni sud poništio izbor predsjednika opozicijskog LDK-a Ise Mustafe za šefa parlamenta premda je imao većinu glasova, zbog čega su zapeli i pregovori sa Srbijom.

Vlada permanentna fizička nesigurnost, etnička distanca se ne smanjuje i nema nijedne albanske udruge koja bi iskreno, a ne zbog međunarodne zajednice, stala u obranu Srba. Ovde nema Vedrane Rudan. Ne postoji ni kosovski Žarko Puhovski - govori Nenad Maksimović, osnivač Alternativnoga kulturnog centra

Autocestu do Tirane, na koju je Selimi tako ponosan, pompozno nazvanu 'Cesta nacije', gradio je američki Bechtel i to za 700 milijuna eura godišnje, a godišnji proračun Kosova iznosi 1,1 milijardu. Natječaj je Bechtel dobio zahvaljujući angažmanu američkog veleposlanika Christophera Della, za kojeg je Robelli napisao da se ponaša više kao kolonijalni guverner nego kao diplomatski predstavnik. I inače je utjecaj veleposlanika pet zapadnih sila, čuvene Kvinte, golem.

- S ovom garniturom političara Kosovo će se teško ikada emancipirati - kaže Robelli.

Kao i mnogi, i on smatra da su vodeći kadrovi zapravo ucijenjeni od strane Zapada svojom mogućom kriminalnom prošlošću te su stoga prisiljeni potpisati sve što se pred njih stavi.

Sindikalist Gani Rexa jedan je od onih posve razočaranih kosovskim poratnim društvom i naročito tretmanom radnika.

- Samo u Prizrenu ne radi tridesetak nekad poznatih tekstilnih i obućarskih fabrika. Moja tri sina borila su se u OVK-u, ali ne osjećam da je ovo moja država - priznaje Rexa.

Bilo bi arogantno i naivno očekivati da kosovsko društvo neće upasti u iste zamke kao i sva druga postjugoslavenska društva. Ipak, posjetitelju iz Hrvatske mnogo se toga – od srpskih izbjeglica u Sjevernoj Mitrovici pod posterom Miloševića (koji ih je i bacio u sadašnju bijedu), preko njihovih albanskih susjeda koji sa sjetom pričaju o Titu (ograđujući se ipak time da je Kosovo trebalo biti republika), ekonomskoj sigurnosti, Hajduku i Partizanu, do revizionizma, korupcije, pljačke i reuspostave klasnog društva – čini kao neki depresivni déjà vu. Umjesto bratstva i jedinstva (koje se, rekao nam je već spomenuti Prizrenac, na Kosovu pod Miloševićevom represijom ispostavilo kao 'bratstvo i ubistvo'), političari danas dobar tretman manjina reklamiraju kao nacionalni interes. Na Kosovu naime, kaže nam poznati dramski pisac i nekadašnji direktor Prištinskog narodnog pozorišta Jeton Neziraj, integrirani Srbi znače 'ulaznicu za Europu'.

Nenad Rašić: Priznanje Kosova da, ali uz uvjete

Nenadu Rašiću je zamislivo da lokalni Srbi prihvate nezavisnost Kosova.

- Prije primanja u EU neko će Srbiji da postaviti pitanje: Koje su vaše granice? Zabluda je negirati da Beograd nema ingerencije nad Kosovom. Ali Kosovo mora da učini puno više. Bilo bi dobro da napravimo listu tehničkih – ne političkih – zahteva, u smislu: ako hoćete da budete demokratsko društvo, da Srbi, kao najslabija karika, ostanu na Kosovu... Jer, imamo toliko nezaposlenih, socijalnih slučajeva, infrastruktura nedostaje... Ako bi oni preuzeli konkretne obaveze u konkretnom periodu, ako bi se tako stvorili uslovi za ostanak Srba na Kosovu, biću prvi koji će formalno priznati Republiku Kosovo - kaže Rašić.

I po pitanju osnivanja vojske ministar rada i socijalne zaštite u Vladi Kosova rezonira realno:

- Zaposlilo bi se 800 Srba. Uostalom, kome bi ta mala vojska predstavljala pretnju? Kad stojimo po strani, sve se i tako izglasa, samo bez nas. Tako ni na šta ne možemo da utičemo.

Nacionalizam je još dominantan narativ

Kao alternativa u razočaranom i dinamičnom mladom društvu predstavlja se Vetëvendosje (Samoodređenje), aktivistički lijevo-nacionalistički pokret bivšeg studentskog vođe Albina Kurtija koji – zahvaljujući živopisnom uličnom aktivizmu (što je uključivalo i barikade napravljene od preokrenutih automobila), stavovima poput prekida pregovora sa Srbijom, emancipacije od međunarodnog patroniziranja, zagovaranja ujedinjenja s Albanijom i zalaganja za besplatno školstvo, zdravstvo i otpor privatizaciji – u općenito desnom kosovskom političkom spektru djeluje egzotično. Na lipanjskim izborima partija je osvojila 13,6 posto glasova.

Prisutan je i vjerski radikalizam: u kolovozu je uhapšeno četrdeset ljudi pod sumnjom da imaju veze s islamističkim skupinama u Iraku i Siriji te da su planirali napad na prizrenski filmski festival Dokufest, prilikom čega je Thaçi na Facebooku ostavio status o 'euroatlantskim vrijednostima građana Kosova'. Treba napomenuti da na prvi pogled kosovsko društvo djeluje sekularnije od hrvatskoga: vjeronauka u školama nema. Gashi tvrdi da možda deset posto ljudi spada u aktivne vjernike, a svi naši sugovornici slažu se da religija nema utjecaja na politički život.

- Identitet Kosova, razapet između općealbanskog i posebnog kosovskog identiteta, može se opisati kao veliki nered, ukratko kao under construction - kaže Jeton Neziraj.

- Izgradnja prave transetničke, antinacionalističke i antikapitalističke ljevice je imperativ. Još uvijek je ovdje skandal reći da ste lijevo, jer se to identificira s Jugoslavijom, dakle srpskom okupacijom, i antiamerikanizmom, što znači da ste protiv osloboditelja. Ovdje stranku ne možete ni osnovati bez da je registrirate kao srpsku ili kao albansku. Nacionalizam je još dominantan narativ - kaže dugogodišnji lijevi aktivist Yill Rugova.

- Za probleme Srba vlada gotovo potpuno sljepilo, a i u umjetnosti je dominantna pozicija da su Albanci žrtve, uz važne iskorake, poput članaka i pjesama Arbena Idrizija - dodaje Neziraj.

1/4