Novosti

Društvo

Kralj polusvjetla

In memoriam Milan Mićo Carić (1947. – 2021.): Previše puta padao je i dizao se, a i bio je pravoslavac, Srbin, što ranih devedesetih nije bilo ugodno, jer su ulice, uglovi i šankovi koje je znao bolje od svog stana, mimo njegovog utjecaja i doprinosa, odjednom postali minsko polje, brisani prostor

Large mico caric

Život Milana Carića, koji se ugasio u petak, 11. lipnja 2021., u velikoj je mjeri alternativna povijest Zagreba u proteklih pedesetak godina – autentičnija i uvjerljivija povijest od one koju podučavaju u školama i prodaju s javnih govornica – ali ta će historija ostati uglavnom neispričana, jer Mićo nikad nije htio postati javna ličnost: staromodno je vjerovao da je to za obrazovane i disciplinirane ljude nesklone porocima i plesanju po rubu, a on je sebe smatrao ili samotitulirao uličnom džukelom i boemom, dakle, nedostojnim da nekome možda bude uzor.

Njemu su od javnih uloga oduvijek draži bili šankovi po užem centru grada, kao i zadimljeni stanovi, prigradske garaže i tajni restoranski separei u kojima su se na pokeru i barbutu u jednoj noći gubila i dobivala bogatstva, a u kasnijoj fazi razvoja, onoj poslije 2000. godine, kupovala i prenamjenjivala atraktivna zemljišta i mešetarilo različitim vrstama nekretnina. To su bile poluosvijetljene pozornice njegovog malog velikog životnog teatra koji je, poput malo čega, bio iskonski zagrebački, jer Miću u životu, u dubljem smislu, nije zanimalo ništa izvan prostora omeđenog Kvaternikovim trgom na istoku, Britancem na zapadu, Esplanadom na jugu i Okrugljakom na sjeveru.

Ostat će, rekoh, neispričana ta alternativna povijest, premda, naravno, u ovom gradu još ima živih ljudi koji su sa Zagrebom intimni jednako dugo i snažno kao što je bio Mićo i na način donekle sličan njegovom. Sigurno takvih ljudi ima mnogo više, ali ja znam dvojicu i obojica su bili Mićini prijatelji. Jedan je Martin Arbanas, čuveni gradski krojač s vječnom cigaretom u ruci i jedan od boljih usmenih pripovjedača koje sam ikad slušao. A družio se s Bernardom Vukasom: kakve su to pripovijesti! Drugi je Albert Papo, najpoznatiji gradski ugostitelj, mudri i diskretni gospar čarobnog osmijeha. (Sad shvatih da nijedan od njih trojice nije rođen u Zagrebu: Mićo u Dvoru na Uni, Arbanas u Zadru, Papo u Dubrovniku.)

Ali Mićina priča je dramatičnija i kompleksnija, pa možda i sveobuhvatnija, zbog toga što su ga kocka i ugostiteljski posao, a zatim i mešetarski biznis s nekretninama, vodili duboko u različite društvene slojeve i u društvo neobičnih i svakakvih ljudi, kakav je bio i sam, veoma često i onih koji su živjeli s druge strane zakona. Previše puta padao je i dizao se, a i bio je pravoslavac, Srbin, što ranih devedesetih nije bilo ugodno, jer su ulice, uglovi i šankovi koje je znao bolje od svog stana, mimo njegovog utjecaja i doprinosa, odjednom postali minsko polje, brisani prostor.

Njegovo iskustvo Zagreba bilo je po intenzitetu – naravno, ne po umjetničkoj interpretaciji, intelektualnoj dubini ili bilo čemu sličnom – usporedivo s iskustvima Rade Šerbedžije, Arsena Dedića, Sime Mraovića, Boška Petrovića, Jovana Ličine, Đorđa Rapajića, Žike Stojanovića. Nikad Milan Carić, kao ni ovi nabrojani, nije baš držao do svog srpstva, a pogotovo mu nije bilo stalo do pravoslavlja, ali nikad to nije pokušavao zatajiti, i to samo zato što mu je bilo ispod časti da skriva ili zaobilazi taj podatak. Nije se uklapalo u njegovo poimanje samog sebe. A najednom se sve svelo isključivo na to: Hrvat – Srbin. Nestalo je mjesta za one kojima su neke druge odrednice bile bliže od nacionalnih: da se pitalo Miću, on bi prvo bio Zagrepčanin, pa onda sve ostalo.

Premda nije volio pričati o tome, jednom mi je rekao da je jedan hrvatski akademik, inače pjesnik i profesor na Filozofskom fakultetu, otvoreno tražio od njega 1991. godine deset tisuća maraka da mu spasi srpsku glavu. Pjesnik, kojeg je dotad poznavao s gradskih šankova, postao je utjecajni pripadnik državotvorne intelektualne elite i kanio je nekako materijalizirati moć koje se iznenada domogao.

"Samo sam se okrenuo i otišao, ali bila je to jedna od najvećih uvreda koje sam ikad doživio. Strašno poniženje, ali pomoglo mi je da shvatim da se sve promijenilo, da je došlo novo vrijeme i nova stvarnost, nova pravila na ulici i u krčmi", kazao je.

Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća – Mićo Carić rođen je 1947. – bile su najdugotrajnije razdoblje napretka i razvoja Zagreba u čitavoj njegovoj povijesti, neovisno o jednopartijskom sistemu i politički ograničenoj slobodi. Naročito osamdesete: tih godina Zagreb je bio europski relevantan i ozbiljan grad. Najednom se imalo nešto više para, ekonomija je modernizirana, socijalizam i državna stega počeli su slabiti poslije Titove smrti pa se sve više svijeta usuđivalo upustiti u varanje države, što je također značilo više novca u optjecaju, sve se više putovalo u inozemstvo, sve su brže stizali zapadni utjecaji u svim sferama života, umjetnička kreativnost i kulturni život dostizali su vrhunce, u grad su dolazile svjetske zvijezde u rasponu od nobelovaca za matematiku do višestrukih oskarovaca, stvoren je ambijent nalik onom u europskim metropolama, ali ne kao blijeda kopija, nego kao nešto autentično, punokrvno i svoje, mada manje blještavo i manje samouvjereno te skromnije u materijalnom pogledu.

Mićin skučeni podrumski restoran-klub Tiffany, na uglu Gundulićeve i Hebrangove ulice, bio je jedno od centralnih mjesta društvenog života pripadnika boljestojećih slojeva u drugoj polovici osamdesetih. Prije toga, držao je kafić „Romantika“ i otud nadimak Mićo Romantika pod kojim su ga znali mnogi iz tog vremena. 

"Nije ta neka opća opuštenost i kreativnost trajala dugo, možda svega dvije-tri-četiri godine, a Tiffany je bio izlog te bezbrižnosti i pozitivne energije u svim oblastima života, jer su gosti bili i glumci, i redatelji, i muzičari, i gradski obrtnici, i direktori velikih državnih firmi, i pisci, i obični kockari, balerine, različiti šarmantni prevaranti... Najveći gospodin i najpametniji među svima njima bio je pjesnik Jure Kaštelan. Svi su nešto radili, svi su dobro pili i jeli, družili se, ljubili se, smijali. Proveli smo noći i noći ondje. Objektivno, bilo je toliko dobro i lijepo da nije ni moglo duže potrajati", pričao je Mićo.

"A kad se 1990. i 1991. sve obrnulo i izokrenulo, shvatio sam da moram naći svog povratnika iz emigracije da bih opstao na cesti. Morao sam spašavati svoj način života više nego sam život", objasnio mi je jednom kako mu se dogodio Zlatko Bagarić, koji je u Zagreb stigao iz Frankfurta 1990. s titulom kuma Ljube Magaša Zemunca, šefa frankfurtske jugomafije, ubijenog 1986. godine.

Ni Mićo, ni gotovo itko drugi osim Zlatka Bagarića, tada nije znao ono što je javnost saznala više od četvrt stoljeća kasnije: Vladimir Šeks, jedan od autora prvog Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine, dolazio je 1974. u kuću Bagarićevih u Valpovu, a potom u osječkoj ispostavi Udbe, odnosno Službe državne sigurnosti, referirao što je doznao u razgovorima sa Smiljom Bagarić i njezinim osamnaestogodišnjim sinom Zlatkom. Šeks je tada bio odvjetnik Pere Bagarića, Smiljinog muža i Zlatkovog oca, koji je bio optužen za pronevjeru pa u međuvremenu emigrirao u Njemačku i počeo se kretati u krugovima radikalnijih hrvatskih političkih aktivista. I Zlatko je uskoro otišao za ocem u Njemačku.

"Šeks je u tom trenutku vjerojatno zaključio da se prilično ''jeftino' iz svega izvukao – jer ne treba smetnuti s uma da se već najmanje godinu nalazio pod nadzorom (tj. kao neprijatelj poretka izložen prethodnoj operativnoj obradi) – ali SDS očito nije bio takva mišljenja, tj. tajna policija je, držeći i njega i krug ljudi u kojem se kretao neprijateljima poretka uglavnom s pozicija 'hrvatskog nacionalizma', očekivala još. Prekid dodira sa SDS-om bi ga, pak, ponovno mogao dovesti u nevolje pa je Šeks odlučio s tajnom policijom održavati odnos neiskrene suradnje (tako sam ga definirao u nedavno objavljenoj političkoj biografiji Šeksa i kod te ocjene ostajem i nakon što su se u medijima pojavili novi podaci), odnosno u dodirima sa SDS-om iznositi podatke koji su tajnoj policiji bili ili poznati ili bez posebne operativne vrijednosti“, napisao je Ivica Miškulin, Šeksov biograf, u "Vijencu" u ožujku 2018. godine.

Bagarić i dva-tri njegova najbliža drugara donijeli su u Zagreb druge običaje i drukčija pravila: bili su okrutni, nemilosrdni, nosili su pištolje i nisu prezali ni pred čime. Bili su svjesni da uživaju političku zaštitu i da im policija ne može ništa, i tako su se i ponašali. Nije to bio svijet Miće Romantike, ali bio je uvjeren da nema izbora ako želi opstati. Tako je Carić postao "kontroverzni poduzetnik" i to je ostao do kraja života. Na mjestu Tiffanyja Mićo i Zlatko otvorili su kockarnicu Joker: dok je uokolo trajao metež rata i krvavog poroda jedne konfuzne države, odnosno propasti jedne neodržive, dolje – u Mićinom i Zlatkovom podrumu na uglu Hebrangove i Gundulićeve – iz noći u noć ljudi su ostajali bez desetaka ili stotina hiljada maraka, bez imanja, auta i satova, ili izlazili jednokratno bogati, a vani je ljudski život vrijedio nekoliko stotina ili nekoliko hiljada maraka, zavisno ponajprije o etničkoj pripadnosti konkretnog života. Dva univerzuma koji su dodirivali samo sporadično: jedan je živio noću, drugi danju.

Nakon tri-četiri godine, Mićo je gledao kako izići s partnerstva s Bagarićem, premda se dobro radilo i dobro zarađivalo. Mjesecima je skupljao hrabrost da mu kaže da je donio odluku da se povuče iz zajedničkog biznisa. Plašio se njegove reakcije, Zlatko je bio sumnjičav i nepredvidiv čovjek.

"Nije to bilo za mene. On je bio ozbiljan i ozbiljno zajeban frajer, i znao je šta hoće, a ja sam bio kockar i pjesnik", govorio je Mićo. "Nije se posebno naljutio kad sam mu rekao. Samo je tražio da mu nađem nekog tko će voditi posao u kasinu, jer Zlatka nije zanimalo da se bavi računima i da pazi potkrada li ga neki od konobara. Našao sam mu čovjeka i izišao sam."

Izišao je iz suvlasništva u Jokeru, ali ipak nije izišao iz tog miljea. Kocka je bila kamen o njegovoj nozi koji ga je uporno vukao dolje.

Bagarić je ubijen u ljeto 1998. na parkiralištu ispred prigradske birtije u kojoj je cijelu noć maltretirao vlasnike, janjevačku doseljeničku braću Rodić: ostao je ležati u krvi pored svog luksuznog mercedesa. Dvojica braće zapucali su na šefa mafije i njegovu pratnju kad su u zoru konačno odlučili otići na spavanje. Bagarića više nije bilo, ali ostali su ljudi koji su u tih šest-sedam godina stasali uz njega i kojima nije padalo na pamet da se okrenu mirnijem životu i poslovima koji ne podliježu Kaznenom zakonu. Mići u to vrijeme nije išlo dovoljno dobro da bi se mogao sasvim odmaknuti od tih ljudi i od života na rubu. Pojavio se kao svjedok u propalom procesu protiv "zločinačke organizacije s Knežije" čijim je vođama Državno odvjetništvo bilo označilo Nikicu Jelavića i Zorana Pripuza, navodne nasljednike Zlatka Bagarića. U sudnici nije izgovorio ništa naročito važno i pamtljivo. Nije mu bilo drago što su se njegovo ime i fotografija pojavili u javnosti u kontekstu tog sudskog procesa.

Počelo je kao subotnje prijepodnevno druženje grupice novinara i odvjetnika među kojima sam bio i ja. Nalazili smo se u Buldogu u Bogovićevoj ulici, kod Alberta Pape. Onda nam se jedne subote u proljeće 2006. priključio Carić, jer sam ga nekoliko dana ranije bio uzgred dokačio u nekom tekstu u "Feralu" koji se primarno bavio gradonačelnikom Milanom Bandićem. Već poslije dva-tri tjedna za našim se stolom subotom redovito počelo skupljati šaroliko i poširoko društvo novinara, poduzetnika, pisaca, odvjetnika, filmaša, galerista, izdavača...

Potrajalo je to tri-četiri godine, i to ponajviše zahvaljujući Mići, koji je stalno okupljao, dozivao, spajao, posredovao, povezivao, koji je pazio da se svi osjećaju dobro i da se u društvu ne zapodjene kakva žešća politička ili privatna kavga, a ta prijetnja stalno je kružila nad tim dugačkim stolom. Bilo je to drugo Mićino zlatno doba, nakon onog osamdesetih godina.

Posao s nekretninama, u kojem mu je glavni partner bio odvjetnik Anto Nobilo, doslovno je cvjetao, obrtali su se deseci milijuna, nosili se satovi od pedeset tisuća eura pa naviše, plovilo se na jahtama, a jedna od ključnih karika bila je Mićina povezanost s gradonačelnikom Bandićem, Bandićevom desnom rukom Slobodanom Ljubičićem i još nekolicinom važnih ljudi iz tog kruga. Te interesne povezanosti ticalo se i spominjanje Carića, "lažnog boema s podzemne scene", u onom mom tekstu u "Feralu". Nekretnine su, ispostavit će se, također bile neka vrsta kockanja, premda su rizici bili znatno manji ili se tako barem činilo do 2009. godine.

Kad se, uslijed globalne financijske krize, urušilo tržište nekretnina, kad su se najednom cijene survale i banke počele panično spašavati svoje ugrožene plasmane u poslove s građevinskim i stambenim kvadratima, završila je druga Mićina zlatna era. Problemi s biznisom, dugotrajno hrvanje s bolešću pa i s vlastitim demonima – time je bilo obilježeno posljednjih nekoliko godina njegovog života. Nije više bilo ničeg lijepog, romantičnog, šarmantnog. Samo muka, grč i bitka s nadmoćnijim protivnicima, uz rijetke proplamsaja starog sjaja.

Viđao sam Miću Carića u gradu u svakakvim raspoloženjima. I kad bi na ono glumačko lice pala sjena zabrinutosti, i kad bi se zamračilo od srdžbe, i kad se promuklo obraćao konobarima s narudžbom "daj svima sve", i kad se od njega nisu odvajali viđeniji gradski kamatari, i kad je bezobzirno htio poraziti druge u nekoj poslovnoj utrci, i kad je bio slab, i kad je uživao u glasu koji ga prati, i kad je bio zadovoljan i opušten, ogorčen i napet. Bio je i mangup i "žmigavac", i širokogrudan i sitničav, i duhovit i otrovan, i tašt i autoironičan, i drčan i smjeran, hrabar i strašljiv. Ne znam odgovor na pitanje je li bio pozitivac ili negativac, dobar ili loš, je li živio s one strane pa samo povremeno ekscesno preskakao na ovu, ili je bilo obrnuto, je li više ljudi ojadio ili oraspoložio, je li se većem broju ljudi zamjerio ili im nekako pomogao.

Unatoč tome što nikad nije ozbiljnije sudski kažnjen, za normalno i pristojno građanstvo on će zauvijek biti "kontroverzni poduzetnik" i polusvijet, ali ovo nije moralno ili bilo kakvo drugo sudište, ovo nije ni pohvala ni pokuda, nije poziv nikome da se ugleda na Milana Carića, niti da ikome njegov život bude svojevrsna opomena. Ovo je samo subjektivni zapis o jednoj neobičnoj životnoj putanji jedne nesvakidašnje ličnosti zbog koje se Zagreb promatraču katkad mogao učiniti većim i uzbudljivijim nego što je uistinu bio.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više