Riječki pank bend Krešo & Kisele kiše osvojio je prvo mjesto u trećoj sezoni HRT-ovog projekta HR demo klub. Na iznenađenje mnogih, izveli su uvjerljiv šou i još jednom dokazali da pank nije mrtav i da ne planira uskoro odapeti.

U samom finalu ovogodišnje sezone HR demo kluba doista ste bili jedan od najuvjerljivijih bendova. Jeste li se nadali pobjedi? Mogao se steći dojam da ste bili prilično iznenađeni pobjedom…

Na taj festival nismo došli u natjecateljskom duhu. Nikada međusobno nismo pričali što tko misli, koji ćemo biti i kako će sve to skupa proći. Stvarno smo došli neopterećeni, bilo nam je samo važno da što bolje odsviramo i da, kako uvijek kažemo, energija leti iz nas. Po pitanju iznenađenja, moram priznati da smo iznenađeni još i sada. Svi bendovi su stvarno bili odlični, pa ovom prilikom šaljemo čestitke i pozdrave svima. Želimo im zaista puno sreće, zdravlja i dobrih svirki.

Puštanje srca na terenu

Kako glasi kratka povijest Kreše i kiselih kiša od postanka do danas?

Stvarno duga priča, pa ću probati što više skratit. Dakle, okupljamo se 1999. godine kao bend Bjuti centar. Uz jednogodišnju stanku, sve se raspalo 2005. Tada smo više sličili na kakve pijane pastire nego na bend, ali nekima smo čak bili i simpatični. Većini ne. Nakon tri godine apstinencije, krajem 2008. opet okupljam gotovo istu ekipu. Mijenjamo ime, ali vučemo hipoteku Bjuti centra. Ljeta Gospodnjega 2009. ulazimo u studio i snimamo prvi album ‘Još ti nije kasno’. Ekipa u Rijeci je dobro prihvatila album, pa su zaredale svirke po cijeloj Hrvatskoj, a i nekoliko koncerata u Sloveniji. Nakon nekoliko mjeseci u bend dolazi trubač koji ga dodatno uzdiže. Pored koncerata počinju se i raditi stvari za novi album, a aranžmani se prilagođavaju trubi. Godine 2012. ulazimo u studio i počinje snimanje albuma ‘Još ti nije jasno da ti nije kasno’. Sve se dosta odužilo, tako da album izlazi u sedmom mjesecu 2013. U devetom mjesecu održavamo njegovu promociju, na kojoj nam se pridružuje i trombonist, te ga hapsimo sve do danas. Nakon promocije napuštaju nas tri člana benda, što zbog obiteljskih, što zbog poslovnih obaveza, a jedan i zbog učestalog zavirivanja. U roku od dva tjedna nalazimo zamjene, kreću opake probe, pokazivanje karaktera i puštanje srca na terenu. I evo nas danas, tu gdje jesmo.

Prva dva albuma objavili ste za nezavisnu etiketu Fat Brek koja se ujedno brine i za vaš buking i promociju. Zašto oni?

Fat Brek čini naš prijatelj Vanja Kauzlarić koji je malo parodirao na Fat Wreck, a mi smo parodirali na sve. Kada nekome kažeš da si izdao za Fat Brek, a u biti nisi ništa izdao, to sve zvuči jako ozbiljno. Vanja je inače imao najbolje rakije u svemiru, pa mislim da je to odgovor zašto baš Fat Brek. Inače, naš prijatelj Vanja je veliki gurman i ljubitelj dobre kapljice, ali i veliki entuzijast koji je okupio poveći broj riječkih demo bendova kojima pomaže i koje promovira. Od srca ga preporučamo svima i ovim putem mu se zahvaljujemo za sve što je do sada napravio za nas, a napravio je zaista puno.

Album ‘Još ti nije jasno da ti nije kasno’ sadrži čak 28 pjesama. U čemu je tajna?

Tajna je u tome što je prvobitna ideja bila da se snimi trostruki album, ali smo tijekom snimanja shvatili da za to nemamo ni vremena ni novca, a i da bismo se mogli propiti u studiju, tako da je sve ipak ostalo na duplom albumu. Nismo imali namjeru radit hiperprodukciju, već nam se činilo fora izbaciti nešto što malo koji demo bend radi, a s tim smo i godinu dana na miru, tako da ne moramo neko vrijeme u studio.

Dan mi je prekratak

U posljednjih nekoliko godina hrvatska pank scena prilično je ojačala (Mašinko, Diskurz…), a tu su i dugogodišnji puleni kao što su Motus, Debeli precjednik, Gužva u 16-ercu… Kakav je status Kreše i Kiselih kiša u današnjem domaćem pank društvu?

Hrvatska pank scena opako je ojačala. Ima sve više pank bendova i to stvarno jako dobrih. Uz navedene, još su mi dragi The Shaiones, Šank, Alarm, Š.T.B.K, Biciklić. Gledajući političko-gospodarsku situaciju, mislim da će ih uskoro biti još i više. Teško je govoriti o nekom statusu. Vidimo da gdje god sviramo bude pank štala i da nas ljudi dobro prihvaćaju. Sa svim ljudima iz navedenih bendova smo u korektnim odnosima, a smatram da svi više-manje plivamo u istoj bari, čekajući bolje dane.

Pank nije mrtav, pank je umoran ili je pank ipak mrtav?

Joj, opet bi trebalo filozofirati o panku. Pank je pank. Dok god bude i jednog pankeriste, bit će i panka. Po meni, pank je vječan.

Čime se bavite i od čega živite kada niste sa svojim Kiselim kišama na pozornici?

Radim u špediciji, živim kao podstanar, sviram po kafanama s antigaža trio bendom Destruktori, pišem scenarij za film o bijelom zecu, kada imam slobodan vikend lovim ribe (većinom ga nemam), prije posla se rekreiram na bazenu, poslije posla zavirujem. Ima tu još svega, ali jedino što vidim jest da mi je dan prekratak. Trebalo bi nekako smisliti da dan traje 72 sata.

Vidite li se do kraja godine kao jedan od bendova u obitelji neke od hrvatskih diskografskih kuća i sa singlom na HR top 40 gdje se borite za poziciju s Oliverom, Masimom i Jelenom Rozgom ili planirate ostati dosljedni svom dosadašnjem radu?

Teško je o tome pričati. Ne vidimo ni što će biti sutra, a kamoli za godinu dana. Definitivno ostajemo dosljedni sebi, a vrijeme će pokazati kakav rezultat dosljednost nosi. Nama je ovako stvarno lijepo, uživamo u tome što radimo, družimo se na probama i izvan njih, putujemo po koncertima i osjećamo se k’o prave tehno vjeverice na maturalnom putovanju. Dok god bude tako, ni o čemu drugome nećemo razmišljati.