Šest-sedam dana trebalo je premijeru Andreju Plenkoviću i njegovim suradnicima da odluče koje će zakonske i operativne mehanizme aktivirati u nošenju s najdirektnijim posljedicama stravičnog potresa koji je 29. prosinca 2020. razorio šire područje Petrinje, Gline i Siska, i u kojem je smrtno stradalo sedmero ljudi. Isprva je centralna uloga, valjda po inerciji, povjerena Ravnateljstvu civilne zaštite, tijelu koje djeluje u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova i kojem je na čelu Damir Trut, bezlični zamjenik sivog Davora Božinovića u Nacionalnom stožeru Civilne zaštite, ad hoc sklepanom organu za upravljanje koronakrizom. Rezultat toga bio je totalni kaos koji je zavladao na pogođenom području dva-tri sata nakon potresa i koji je ondje potrajao idućih nekoliko dana. Civilna zaštita naprosto nije dobro izgrađen mehanizam ni u organizacijskom, ni u materijalnom, ni u kadrovskom pogledu: takvo stanje nije od jučer i to je jasno svakome iole upućenom, kao što je jasno i to da Hrvatska već tridesetak godina ne zna što bi s tom formacijom, pa se loptalo s njezinim pozicioniranjem unutar državnog sigurnosno-spasilačkog sistema i doživljavalo je se zaostatkom Jugoslavije i socijalizma. Kad se uvidjelo da Civilna zaštita i Trut nisu dorasli zadatku, pribjeglo se formiranju Stožera za otklanjanje posljedica potresa: premda je zakonsko uporište za osnivanje tog stožera pronađeno u Zakonu o sustavu civilne zaštite, za šefa nije postavljen prezaposleni Božinović, ministar policije i potpredsjednik Vlade u čijem je resoru Civilna zaštita, nego Tomo Medved, ministar branitelja i potpredsjednik Vlade nadležan za nacionalnu sigurnost. Damir Trut, šef Civilne zaštite i Božinovićev pomoćnik u MUP-u, postao je pak samo jedan od mnogobrojnih članova novog operativnog štaba.
Ako zanemarimo dežurne izlike Plenkovićeve vlasti da je lako biti general poslije bitke i da je lako kritizirati iz naslonjača, mora se konstatirati da je ustvari nevjerojatno ono što se događalo u prvih nekoliko sati, pa onda i prvih nekoliko dana poslije banijsko-kordunskog zemljotresa magnitude 6,2 po Richteru. Zašto policija nije smjesta blokirala sve prilaze ugroženom području i zašto nisu propuštani isključivo pripadnici državnih spasilačkih službi, službi koje su oficijelno pozvane u pomoć i koje je netko ovlašten poslao na točno definiranu intervenciju u porušenom kraju? Što bi bilo da je pod onim ruševinama, poslije nekoliko sati, pronađeno više preživjelih, ali teško ozlijeđenih ljudi? Kako bi izgledalo spašavanje tih ljudi u uvjetima zakrčenih cesta, a oštećene ceste i mostovi bili su zakrčeni jer su građani pohitali da pomognu unesrećenima, da obiđu rodbinu ili svoju imovinu? Zašto nije odmah uspostavljeno štićeno područje koje se može napustiti, ali u koje ne može ući nitko mimo policije, vojske, vatrogasaca, Gorske službe spašavanja, medicinskih ekipa, Crvenog križa, inženjera iz oblasti statike te pripadnika Civilne zaštite? Zašto se, uostalom, nije smjesta pristupilo privremenoj evakuaciji stanovnika iz srušenih ili teško oštećenih kuća i zgrada u čvrste i relativno sigurne objekte? Ako je bio problem s građanima koji se nisu htjeli udaljiti od svojih razorenih kuća uglavnom radi brige o domaćim životinjama koje im znače egzistenciju, vojska i Civilna zaštita samo su trebale primijeniti protokole za zbrinjavanje stoke u okolnostima prirodnih katastrofa ili rata, naročito ako se zna da nije riječ o bogznakako brojnom stočnom fondu. Otkud ideja da se ljude ostavi da noće na kiši i hladnoći u blizini srušenih kuća dok tlo i dalje ozbiljno podrhtava, bez obzira na to što žele sami ti ljudi? Gdje su procedure, protokoli i priručnici koji sugeriraju takav odnos prema pogođenom stanovništvu?
Zašto se volontere nije uključivalo organizirano i ciljano preko Civilne zaštite i Crvenog križa, nego su stvari prepuštene višednevnoj stihiji u kojoj se "veliko srce hrvatskog naroda" forsiralo i slavilo nauštrb profesionalizma i elementarnih pravila postupanja neposredno nakon teškog potresa? S obzirom na to da kontrola nad prostorom i situacijom nije uspostavljena u prvih nekoliko sati, više nije bilo moguće uvesti kakav-takav red, pa se odlučilo da će se od toga napraviti prigodna PR-pričica o ljudskoj solidarnosti i zajedništvu u nesreći. Naravno da su dobrovoljci – pristigli iz raznih krajeva Hrvatske – puno pomogli unesrećenim ljudima izlažući se opasnosti, no time je definitivno, uz izostanak jasne i konkretne komunikacije, među građanima posijano sjeme nepovjerenja u sposobnost, poštenje i zainteresiranost države i njezinih službi. Time je nanesena veća šteta nego korist, ali nitko politički moćan nema dovoljno profesionalnog integriteta da to saopći hrabrim i dobronamjernim pripadnicima navijačkih skupina i drugom svijetu što je pohitao pružiti pomoć ljudima koji su za petnaestak sekundi izgubili više-manje sve što su imali. Isplativije je govoriti o nekakvoj sinergiji požrtvovnog naroda i narodne vlasti, nego priznati da su se dogodili teški propusti koji se ne bi smjeli događati uređenoj i funkcionalnoj državi. Ozbiljna država ne smije dopustiti da zbog samoinicijativnih volonterskih akcija čišćenja dvorišta, privatnog dovoženja mobilnih kućica i dijeljenja hrane budu paralizirane prometnice u trenucima dok nije poznato ima li još ljudi pod ruševinama. Uređena i organizirana država zna što su prioriteti i koji je redoslijed postupaka kad se dogodi katastrofalni potres, a Hrvatska je u prvih šest-sedam dana poslije banijskog potresa pokazala da je prioritet sve čega se sjeti netko dobronamjeran i dovoljno odlučan da ostvari svoj naum. To nikome razumnom ne može ulijevati sigurnost.
Nesretna 2020. godina pokazala je da Hrvatska nema izgrađen sustav zaštite i spašavanja i nema jasne mehanizme koji se automatski aktiviraju u slučaju katastrofa, velikih nesreća, izvanrednih i kriznih situacija. Civilna zaštita i Zakon o sustavu Civilne zaštite uglavnom služe kao priručni pravni paravan ili formalna organizacijska podloga za poduzimanje državnih intervencija u nevoljama ili krizama većih razmjera. Da je tome tako, svjedoče obje prošlogodišnje velike krize – i ona epidemijska, i ona vezana uz potres na Baniji. I u jednom i u drugom slučaju Civilna zaštita ubrzo se ispostavila sporednim akterom operacija koje su poduzete pod formalnim okriljem Zakona o sustavu Civilne zaštite, a ispostavila se sporednim akterom zbog toga što je slabo opremljena, slabo popunjena i neujednačeno organizirana kad je se gleda na razini cijele Hrvatske. Dodatni element zbunjivanja proizlazi iz postojanja Zakona o sustavu domovinske sigurnosti. Nije, naime, razumljivo u kojim bi to situacijama država trebala djelovati na temelju tog zakona, ako ni epidemija koronavirusa ni katastrofalni potresi nisu bili dovoljni da Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti preuzme središnju upravljačku ulogu u krizi.
Po kojoj je logici Bezukov napad zaslužio sjednicu Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, a potres na Baniji i Kordunu nije?
"Ovim se Zakonom, radi sustavnog upravljanja sigurnosnim rizicima od važnosti za nacionalnu sigurnost i djelovanja u krizama, uspostavlja sustav domovinske sigurnosti. Ovim se Zakonom uređuje koordinirano djelovanje tijela sustava domovinske sigurnosti te provedba aktivnosti i zadaća iz nadležnosti tijela sustava domovinske sigurnosti koje proizlaze iz ovoga Zakona, a odnose se na upravljanje sigurnosnim rizicima i djelovanje u krizama", piše u članku 1. zakona o kojemu je riječ, a zatim se definira što se to smatra krizom: "'Kriza' znači događaj ili stanje koje ugrožava nacionalnu sigurnost, zdravlje i život građana, znatno narušava okoliš ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, a odgovor na takav događaj ili stanje zahtijeva koordiniranu akciju više državnih tijela te usklađenu primjenu mjera iz nadležnosti tih tijela." Zar se i epidemija i potresi ne uklapaju u ovu definiciju, osim što se uklapaju i u Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i u Zakon o sustavu civilne zaštite? Zašto se Tomu Medveda, koji je po funkciji predsjednik Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti i potpredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, postavilo za šefa nekakvog podstožera unutar Civilne zaštite? Što bi se izgubilo da je Medvedov stožer ustrojen pod kapom Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti?
Samoorganizirani volonteri zamijenili su državu – pomoć hokejaša Baniji (FOTO Marko Prpić/PIXSELL)
Iz nekih premijerovih objašnjenja može se zaključiti da je sustav domovinske sigurnosti, prema njegovom tumačenju, namijenjen djelovanju samo u okolnostima ugroženosti državne granice i terorističkog napada bilo koje vrste. No osim što tako ne piše u zakonu, valja se podsjetiti na to kad je i zbog čega Andrej Plenković – jedan jedini put – bio uveo u javni i politički prostor Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti, koja postoji od kraja 2017. godine: to se dogodilo sredinom listopada 2020. u povodu oružanog napada dvadeset dvogodišnjeg Danijela Bezuka na Banske dvore i teškog ranjavanja jednog policajca iz osiguranja sjedišta Vlade. Je li pucnjava iz kalašnjikova radikaliziranog ili samoradikaliziranog mladića, koji je potom počinio samoubojstvo, doista zahtijevala "koordiniranu akciju više državnih tijela te usklađenu primjenu mjera iz nadležnosti tih tijela" ili je to bio obični posao za kriminalističku policiju uz asistiranje Sigurnosno-obavještajne agencije? Po kojoj je logici Bezukov napad zaslužio sjednicu Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, a potres na Baniji i Kordunu nije? Iz tih nelogičnosti i nejasnoća proizlazi konfuzija kakvu smo vidjeli u Petrinji, Sisku i Glini.
Premijer Plenković odlučio se držati one da je napad najbolja obrana od kritika. U utorak je izjavio da svjedočimo "pokušajima demontiranja države", a te pokušaje, prema njegovom mišljenju, poduzimaju svi koji dovode u pitanje ispravnost i pravovremenost reakcije državnih službi na zemljotres. Prije će, međutim, biti da "demontiranju države" više doprinose najmoćnije političke ličnosti koje se prave da je normalno da Torcida, BBB i drugi samoorganizirani volonteri zamjenjuju državu, ličnosti koje nam žele prodati priču da je njihov dolazak u Petrinju "unutar jednog sata od potresa" dokaz neviđene hrabrosti, povijesne važnosti i perfektne efikasnosti državnog aparata.
