Lekcija koju je Hrvatska prije samo stotinjak dana navodno konačno naučila zaboravljena je doslovno preko noći. U jeku prvog vala korona-krize svi su uglas tvrdili kako se sad pokazalo koliko je štetna ovisnost o uvozu hrane i da hitno treba obnoviti domaću proizvodnju. Tu su mantru, kao neko posebno otkriće, ponavljali svi, od estradnih ekonomista do ministara, premijera, pa i guvernera Hrvatske narodne banke. Tada se činilo da to ne treba posebno obrazlagati, a nitko nije pitao ni zašto je Hrvatska postala toliko ovisna o uvozu, niti kako će se obnoviti domaća proizvodnja. Samo se ponavljalo: ne smijemo…, nikad više…, moramo… itd. Usprkos tome, samo je povrća uvezeno čak za trećinu više nego u istom prošlogodišnjem razdoblju, a domaći proizvođači imaju dobar urod koji nemaju kome prodati.

Uzrok je sjajno objasnio dobrohotni direktor jednog trgovačkog lanca. Ako domaći i strani proizvod imaju istu cijenu, ja ću se uvijek odlučiti za domaći, rekao je on, utvrđujući tako i realnu granicu domoljublja. Usprkos svemu, usprkos navodno naučenoj lekciji i velikom hrvatstvu, on mora preživjeti na tržištu. Između desnog dlana i srca nalazi se lisnica. A domaći proizvođači kažu da njima cijene po kojima prodaju stranci donose čisti gubitak. Zar Hrvati, zaista, ne znaju profitabilno proizvoditi ni mrkvice, luk i tikvice? Pitanje se, međutim, može postaviti i drukčije. Ne znaju li Hrvati, nego znaju li u Hrvatskoj proizvoditi čak i legendarno efikasni Nijemci. Upravo oni zatvaraju ovih dana osječku mljekaru Meggle, sasvim sigurno ne zato što tu ostvaruju zadovoljavajuću dobit.

Njemačka tvrtka Meggle kupila je staru mljekaru (osnovanu u Osijeku poslije Drugog svjetskog rata), treću po veličini u zemlji, u kojoj danas radi 160 ljudi, a ima ugovore i s 300 malih proizvođača mlijeka. Poslovanje zapinje, a umjesto da razvijaju tvrtku, Nijemci uvoze gotove proizvode iz svojih pogona u Srbiji i Bosni i, kako kažu, već nekoliko godina razmišljaju o napuštanju proizvodnje u Hrvatskoj. Posebno je zanimljiv trenutak u kojem su donijeli konačnu odluku. Hrvatska je ušla u europski tečajni mehanizam, koji je predsoblje eurozone, a oni umjesto da vrište od zadovoljstva, kupe svoje krpice. Zar im taj ulazak ne olakšava proizvodnju i investicije (kao što tvrdi ministar Zdravko Marić) i čini poslovanje barem toliko rentabilnim kao u susjednim zemljama? Očito ne, jer sada najavljuju da će njihovi proizvodi ostati na hrvatskom tržištu, ali da će se uvoziti iz Njemačke. (Vjerojatnije je da će im, kao i dosad, prava zemlja porijekla uglavnom biti Srbija i Bosna.) Zadržat će i 30 zaposlenih, koji će se umjesto proizvodnjom baviti uvozom.

Nije nikakva novost da se Hrvatska nalazi na pragu eurozone i da su sve političke odluke o tome već donesene. Ali nešto je ipak definirano, potpisano i zapečaćeno tek sad. Riječ je o tečaju po kojem će se kune pretvarati u eure i koji se odsad više ne smije mijenjati jer bi se u suprotnom vrata eurozone opet zalupila. To je tih famoznih 7,5 kuna za jedan euro, plus nekoliko decimala koje u Hrvatskoj narodnoj banci smatraju posebno važnima. Taj tečaj stoji čvrsto i stabilno kano klisurina i to već više od četvrt stoljeća, čime se također hvale u istoj ustanovi. Zahvaljujući tome, rok konačnog ulaska mogao bi biti samo koji mjesec duži od minimalne dvije godine.

Ali je li istina da je tečaj isti još od godine 1994? Nije! Točnije, to je samo poluistina. Isti je nominalno i to još od početka 1994., kad je uspostavljen, i to suprotno analizama kojima se ušlo u rušenje inflacije, odnosno kad je umjesto 4,4 jedna marka počela vrijediti 3,7 (tada još HRD-a koji su se uskoro pretvorili u kunu). U proteklih četvrt stoljeća cijene su ipak rasle, jer bez toga ekonomija ne bi mogla funkcionirati. Koliko je danas sve skuplje, pa i poslovanje u Hrvatskoj, nego prije 25 godina? Svatko tko je dovoljno star to zna metodom vlastite kože (točnije džepa), a službeni podatak će teško pronaći. Ne želimo li pogriješiti, ostat ćemo na konstataciji da je sada život barem duplo skuplji. Jedino kuna košta isto. To, zapravo, znači da je kuna u istom razdoblju toliko ojačala, odnosno revalvirala. I da je realni tečaj drukčiji nego prije.

‘Točno je da smo često kritizirali politiku tečaja i smatrali da je ona jedan od krivaca za loš položaj hrvatskih izvoznika u odnosu na međunarodnu konkurenciju’, kaže predsjednik udruge Hrvatski izvoznici Darinko Bago, komentirajući ulazak u tečajni mehanizam. ‘Ali još prije dvije godine donijeli smo deklaraciju kojom se zalažemo za ulazak u eurozonu, zbog smanjivanja valutnih rizika, jeftinijeg zaduživanja i transakcijskog troška. A na tečaj su se hrvatski izvoznici već naviknuli.’

Doslovno tako. Naviknuli. Kao kad je neki čovjek odlučio da navikne svog magarca da prestane jesti. I uspio je, kaže dalje ta narodna skaska, ali baš kad se navikao, magarac je uginuo. Isto se dogodilo i našim magarcima, pa je nastupilo razdoblje velike nezaposlenosti, a onda egzodusa. Inflatorne i ratne godine 1993., kad je već tutnjala i pljačkaška privatizacija, hrvatski je robni izvoz bio još uvijek veći od uvoza. Nakon 1994., kad je uspostavljen sadašnji tečaj, to se više nikad nije dogodilo. Od tada se prerađivačka industrija postupno gasila, a isto se događalo i s ostatkom ekonomije. Vrijednost izvoza spala je na manje od polovice uvoza. Za izostanak investicija, posebno stranih, optuživala se spora, neefikasna i korumpirana administracija. Ali strance ona nije smetala da preuzmu sve banke, sagrade sve šoping-centre koje su željeli i pokupuju tvrtke koje su radile samo za domaće tržište. Na primjer, pivovare. Golemi inozemni krediti potrošeni su na golo preživljavanje i na održavanje prejake kune. Hrvatska je sve više postajala slična karipskim zemljama, odnosno turističkim monokulturama. I također, kao i karipske zemlje, osuđena na siromaštvo.

Pa ipak, nastavlja se politika navikavanja magarca. Ekonomisti su tome dali ljepše ime i teoretske temelje. To se sada zove unutrašnja devalvacija. Nitko, zapravo, ne spori da je kuna prejaka, da se zemlja deindustrijalizirala, da uvoz i trgovina imaju apsolutnu prednost pred proizvodnjom i izvozom i da je, prema tome, neophodna devalvacija. Ali ne vanjska, dakle ne devalvacija kune, već unutrašnja. A to je smanjivanje domaćih troškova. Dakle, daljnje navikavanje magarca.

Bez realnog tečaja nijedna cijena u zemlji nije realna, jer je tečaj jedini parametar za usporedbu s vanjskim tržištem. Samo po njemu može se usporediti domaća i strana produktivnost. Bez realnih cijena i cijela nacionalna ekonomija prestaje biti realna, a to je stanje koje ne može potrajati, pogotovo u maloj i otvorenoj zemlji. Nije ni u bivšem SSSR-u. Ako se tečaj ne prilagođava privredi, onda se privreda prilagođava tečaju. Meggle je samo krenuo putem kojim su već otišla brojna osječka i hrvatska poduzeća, a Hrvatska na samo dno Europske unije. Potpisom na europski tečajni mehanizam s tečajem od 7,5 plus decimale sudbina magarca je zapečaćena.