>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet

Kurdi u milosti Moskve

Otkad je Donald Trump poručio da SAD napušta Siriju, svjetski mediji pišu kako je izdao Kurde. Stiješnjeni između Turske i Asadovog režima, sirijski Kurdi mogli bi se pokoriti režimu i tako pasti u ovisnost o milosti Irana i Rusije

‘Uvijek se iznova igra nova igra i Kurdi su zapravo pijuni. Impresivna postignuća sirijskih Kurda, koji su pokazali neizmjernu hrabrost i ratnu vještinu, vjerojatno ne bi bila moguća bez potpore Sjedinjenih Država. Kurdi su tijekom povijesti bili zavedeni obećanjima velesila. No one se vode isključivo interesima. Ako im to u određenom trenutku bude odgovaralo, ostavit će na cjedilu bilo koga. A Kurdi su, jer su slabi, bili žrtve tih ciničnih interesa velesila i dobili su mnogo gorkih lekcija. Bojim se da se taj brutalni obrazac neće mijenjati. Mislim da će se sirijski Kurdi na kraju naći uhvaćeni između Turske i sirijske vlade Bašara al-Asada, koja će ponovno uspostaviti kontrolu krajem građanskog rata.’ Ovo mračno viđenje intrigantne avanture u kojoj su se našli sirijski Kurdi pod vodstvom stranke PYD, sirijske filijale Radničke partije Kurdistana (PKK), autoru ovog teksta i njegovom kolegi iznio je David McDowall još u veljači 2016. godine. Situacija u Siriji bila je daleko od trenutačne, no pisac ‘Suvremene povijesti Kurda’ precizno je predvidio događaje.

Zbog direktno-demokratskog uređenja, naglaska na emancipaciji žena, multietničkih principa i antikapitalizma, kurdska Rožava je postala objekt fascinacije svjetske ljevice

Otkad je Donald Trump 19. prosinca putem Twittera poručio da je takozvana Islamska država (ISIL) poražena i da Amerikanci napuštaju Siriju, svjetski mediji pišu kako je SAD izdao Kurde. Na iznenađenje suradnika, Trump je naglu odluku navodno donio tijekom telefonskog razgovora s turskim vlastodršcem Erdoğanom. Zbog neslaganja s povlačenjem iz Sirije ostavku je podnio američki ministar obrane James Mattis, naglašavajući kako vjeruje da je nužno stajati uz saveznike. Neobično savezništvo Kurda pod vodstvom PYD-a, odnosno PKK-a, koji se pod crvenom zvijezdom bore za libertarijansko-socijalističko društvo, i kapitalističke supersile skovano je tijekom mandata Baracka Obame i dramatične bitke za Kobane. U tom su sirijskom gradu Kurdi uz pomoć američke avijacije u jesen 2014. porazili do tada nezaustavljivu ISIL-ovu morbidnu mašinu. U naredne tri godine su kurdske Narodne obrambene postrojbe (YPG) oslobodile od ISIL-a čitav sjeveroistok, više od četvrtine Sirije, na kojem su uvele svoju samoupravu. Autonomni teritorij nadaleko je poznat kao Rožava – kurdska je to riječ za zapad, odnosno Zapadni Kurdistan. Zbog stvarnog ili makar proklamiranog direktno-demokratskog uređenja, naglaska na emancipaciji žena – ustrojena je čitava ženska armija (YPJ) – sekularizma, multietničkih principa i antikapitalizma, Rožava je postala objekt fascinacije svjetske ljevice. Dok su mnogi ljevičari u Rožavi vidjeli novu Španiju iz 1936., kritičari su vidjeli autoritarnu paradržavicu pod diktaturom PKK-a, i to pod američkim patronatom. Važnu ulogu u kurdskim uspjesima imala je američka avijacija, a stiglo je i nekoliko tisuća američkih specijalaca. Upravo je Amerika sprečavala Tursku da uništi Rožavu te su zbog američke potpore YPG-u odnosi dviju najsnažnijih članica NATO-a došli na rub oružanog sukoba. No kurdsko-američkoj mezalijansi sada je došao kraj.

Američka je odluka u Ankari dočekana pljeskom. Erdoğan je javno iznosio namjeru da njegova vojska napadne Rožavu. Sirijske Kurde – koji u zemlji čine desetak posto stanovništva, odnosno oko dva milijuna ljudi – obučavaju i vode veteranski kadrovi PKK-a. Ta organizacija od 1984. vodi borbu za samoodređenje turskih Kurda, u kojoj je do danas ubijeno više od 40.000 ljudi. Iz perspektive Ankare, autonomija sirijskih Kurda raspirivat će težnje za autonomijom 15 milijuna Kurda u Turskoj, gdje su brutalno ugnjetavani gotovo čitavo stoljeće. Politika je to koju najbolje opisuje deviza pripisana Erdoğanu, prema kojoj će se ‘boriti protiv Kurdistana makar on bio i u Argentini’. Tim više to vrijedi za entitet kojim vlada PKK i koji je, zahvaljujući vojnim uspjesima, zapalio fantazije tridesetak milijuna bliskoistočnih Kurda. Već početkom 2018. Turska je zauzela Afrin – kurdsku enklavu na sjeverozapadu Sirije – koja je, za razliku od većine Rožave, bila u ruskoj zoni utjecaja.

Dva su najveća dobitnika ovakvog razvoja događaja. Prvi je režim Bašara al-Asada, s kojim Kurdi, pragmatično, nikad nisu posve prekinuli odnose. Prije turske okupacije Afrina, Moskva je Kurdima navodno ponudila zaštitu pred Turskom, pod uvjetom da se podčine Damasku. Imajući u vidu brutalnu pedesetogodišnju diktaturu arapsko-nacionalističke Asadove stranke Baas, Kurdi su to odbili. Rusija je na to dopustila tursku operaciju. Poučeni tim iskustvom, PYD i YPG sada su pozvali Asadovu sirijsku vojsku na područja pod svojom kontrolom. Ukoliko se taj scenarij ostvari, Asad će ponovno kontrolirati preko 90 posto Sirije. Istovremeno su arapske države, koje su bile usmjerene na rušenje Asada, počele normalizirati odnose s Damaskom, a spominje se i ponovno primanje Sirije u Arapsku ligu. Dakle, Asad iz osmogodišnjeg rata izlazi kao apsolutni pobjednik, barem na prvi pogled.

Drugi dobitnik je Moskva. Vladimir Putin je ostvario većinu ciljeva zacrtanih kada je u rujnu 2015. započeo intervenciju. Ruska avijacija i iranske trupe odigrale su presudnu ulogu u Asadovoj pobjedi. Došlo je do raskola između Turske i SAD-a, radikalni islamisti su – mimo još postojećeg džepa kod Idliba – uništeni, a satrta je i svaka umjerena opozicija Asadu. Ruski politički i vojni prestiž je snažno porastao. Nakon povlačenja SAD-a Moskva ostaje jedina svjetska sila koja pregovara sa svim bliskoistočnim akterima te oblikuje novu Siriju i širu regiju. Dobitnik je i Iran. Zagovornici američkog ostanka u Siriji kao važan argument koristili su nužnost obuzdavanja Teherana, čije se područje utjecaja sad prostire do Mediterana, zbog čega prijeti novi sukob iranskih milicija i Izraela na jugu Sirije. Kritičari Trumpove odluke kao budući izvor nestabilnosti spominju i još uvijek tinjajući ISIL. Činjenica da su Asad i Moskva zemlju ‘pacificirali’ brutalnim metodama ne govori u prilog stabilnosti. Milijuni raseljenih i rođaci pola milijuna pobijenih rezervoar su gnjevnih ljudi, koje mogu regrutirati fanatični militanti.

Što se Kurda tiče, Rusiji možda odgovara da zadrži ‘kurdsku kartu’ te je u prošlosti spominjala mogućnost kurdske autonomije. Kako Trumpova odluka znači i zatopljivanje odnosa na relaciji Ankara – Washington, atraktivnost tog rješenja leži u tome da bi Moskva dobila polugu za pritiskanje Turske. Kurdi su u takvom rješenju ponovno tek moneta za potkusurivanje. Izglednije je da će – premda su i u Iraku i u Siriji poslužili Zapadu, odigravši ključnu ulogu u slamanju ISIL-a, te održavali odnose s Rusijom – sada biti odbačeni od obje velesile.

- Naravno, ovo je izdaja Kurda. Međutim, PYD i YPG uvijek su tvrdili da ne vjeruju SAD-u te da dugoročno ne žele ovisiti o njemu. Nisu bili posve iznenađeni. Svejedno, sada nemaju mnogo opcija. Jedna od njih je izmirenje s režimom. Vlast režima bila bi vrlo represivna, ali makar bi se izbjegao scenarij koji smo vidjeli u Afrinu, gdje je Turska spriječila povratak izbjeglica i naselila Arape i Turkmene. Pri izboru između represije te represije s demografskim inženjeringom, Kurdi bi mogli izabrati represiju – kaže za Novosti Thomas Schmidinger, austrijski politolog i kurdolog, autor više knjiga o Rožavi. Ističe da će Asadov režim teško prihvatiti bilo kakvu autonomiju za Kurde.

- Možda mogu dobiti neku vrstu kulturne autonomije, no ideje demokratske autonomije stoje u potpunoj suprotnosti s ekstremno centralističkim i autoritarnim idejama baasizma i principima sirijskog režima. Režim u potpunosti ovisi o Rusiji i Iranu. Ako oni kažu Asadu da prihvati neku vrstu makar kulturalne autonomije za Kurde, režim će to morati prihvatiti - zaključuje naš sugovornik.

Ukratko, Kurdi ovise o milosti ajatolaha – i Moskve.

1/1