>

novosti logo

Kusanje ustaštva

Dan uoči predstavljanja zaključaka Vijeća za suočavanje s prošlošću iz finalnog je dokumenta na tri mjesta izbrisana riječ ‘ustaški’. Premda se na prvu možda čini da je izmjena marginalna s obzirom na sukus cjelokupnog dokumenta, razlika između ‘ustaškog pozdrava Za dom spremni’ i ‘pozdrava Za dom spremni’ bila je jedini i isključivi povod osnivanju tog tijela

Riječ je o ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’ (…) Drugim riječima, u opisanim specifičnim okolnostima moglo bi se razmotriti uvođenje iznimke kada je riječ o javnoj uporabi ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ (…) Vijeće ne smatra neprihvatljivim propisivanje iznimke koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ zbog okolnosti vezanih uz Domovinski rat.

Antifašistički pokret pozitivno se ocjenjuje isključivo jer je bio dio velike koalicije koja se borila protiv fašizma. A što je sa solidarnošću i suprotstavljanjem zločinima? – pita se povjesničar Hrvoje Klasić

Prošlog utorka, dan uoči konferencije za medije na kojoj su akademik Zvonko Kusić i premijer Andrej Plenković predstavili rezultate rada Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, citirani pasusi stajali su u ‘Dokumentu dijaloga’, odnosno u finalnom radu tog Vladinog tijela. Nalazili su se u tri različita dijela poglavlja u kojem članovi Vijeća prvi put napismeno predlažu ‘toleriranje neustavne prakse’, odnosno zabranu ustaškog pozdrava osim kada se nalazi u HOS-ovim insignijama. Najvažniji dijelovi cijelog dokumenta na koncu su predstavljeni javnosti i objavljeni na stranicama Vlade. Osim jednog detalja: zadnjeg dana iz sve tri spomenute rečenice nestala je riječ ‘ustaški’. Ostalo je tek ‘pozdrav Za dom spremni’. Pridjev ‘ustaški’ preživio je samo tamo gdje se opisuje endehazijska geneza tog pozdrava. A u dijelovima koji se odnose na HOS (ustaški) usklik je postao ‘taj pozdrav’, ‘tog pozdrava’, ‘tim pozdravom’, ‘sporni pozdrav’ ili jednostavno ‘pozdrav’.

Premda se na prvu možda čini da je ta izmjena marginalna s obzirom na sukus cjelokupnog ‘Dokumenta dijaloga’, razlika između ‘ustaškog pozdrava Za dom spremni’ i ‘pozdrava Za dom spremni’ bila je jedini i isključivi povod osnivanja ovoga Vijeća. Umjesto skidanja ploče u Jasenovcu, premijer Andrej Plenković prije više od godinu dana najavio je uspostavu stručnoga tijela, pravdajući se ‘delikatnošću’ krilatice koja je možda izmišljena u NDH, ali su je kasnije koristili hrvatski vojnici u Domovinskom ratu. Nebitna mu je pritom bila poznata činjenica da je HOS prigrlio ZDS kao simbol veličanja ustaštva i Ante Pavelića. Pod tim je pozdravom, kako podsjećamo dokumentima koje objavljujemo u ovom broju Novosti, ustaški režim provodio rasne zakone i slao tisuće ljudi u smrt. Politička pragma i strah od desnice uvjetovali su Plenkovićevo predavanje problema u ruke struke i jednogodišnje upiranje desne javnosti da uspostavi nepostojeću, odnosno revizionističku razliku između ‘pozdrava’ i ‘ustaškog pozdrava’.

Pridodaju li se te izmjene sadržaju završnog rada tijela koje je predložilo neustavnu praksu u korištenju ustaškog uzvika, ispostavlja se da su se ugledni članovi Vijeća u potpunosti priklonili društvenom trendu. Jer rezultat njihova djelovanja od prošle je srijede bio sazdan u sljedećoj maksimi: umjesto da su ustaštvo podredili Ustavu – tako da ga odstrane u historiju – oni su Ustav podredili ustaštvu. Sada znamo da su, u procesu predlaganja legalizacije simbola ustaštva, radili i na njegovoj leksičkoj normalizaciji.

Iako strukovno, civilizacijski, politički i moralno najgori, to nije bio jedini revizionistički potez Vijeća. Naime, istoga dana iz dokumenta je nestao dio rečenice prema kojoj je zvijezda petokraka, kao simbol antifašističke borbe, ‘pozitivna baština hrvatskog naroda’. Umjesto toga, u nastavku pasusa ubačen je dotad nepostojeći prijedlog da se petokraka zabrani, uz druge simbole antifašističke borbe. ‘Stoga njihovu javnu uporabu, odnosno korištenje u javnom prostoru, nije neprihvatljivo izričito zabraniti ako se tom uporabom, odnosno korištenjem krše ljudska prava poticanjem na uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti suprotno članku 39. Ustava’, navodi se. Na istom mjestu pritom je počinjeno dvostruko retuširanje historije: među ‘simbolima antifašističke borbe’ samo je ostala petokraka, a izbačeni su ‘kapa titovka i uzvik Smrt fašizmu – sloboda narodu’.

Po mišljenju Ivana Koprića s Pravnog fakulteta, pravne sugestije koje su na koncu objavljene napadaju same temelje ustavnosti, bez da za to članovi Vijeća imaju legitimitet

Nakon što su u zadnji tren terminološki ušminkali fašizam i pravno proskribirali antifašizam, predstavnici ovoga tijela izmijenili su i opis događaja na kojima se ZDS može koristiti. Sve do zadnjeg dana pisalo je da se ustaški pozdrav mora ‘striktno vezati uz događaje na kojima se svečano obilježavaju konkretna zbivanja ili evociraju povijesna sjećanja iz Domovinskog rata na javnim mjestima (uključujući groblja)’. Iz sugestije je na koncu izbačeno sve osim ‘događaja na javnim mjestima (uključujući groblja)’. Budući da se u zadnjoj verziji ne umanjuje ili ograničava okvir događaja za dopustivo korištenje iz prvotne sugestije, logično je zaključiti da su članovi Vijeća zakamuflirali predlaganje puno šireg korištenja ustašluka u javnom prostoru. Naime, predložili su da se za njim može posezati na svaku obljetnicu događaja iz Domovinskog rata, od Oluje s Thompsonovim koncertom do marša HOS-ovih crnokošuljaša ulicama Splita. Ima takvih primjera u izobilju, ali opisane izmjene dovoljan su pokazatelj na koji je način Vijeće za suočavanje s prošlošću oblikovalo prošlost prije nego što je javnost suočilo s njome. Detalji koje su odlučili uvrstiti ili eliminirati pritom su daleko od kritika da pokušavaju izjednačiti antifašizam i fašizam – oni idu direktno na ruku javnom umivanju potonjeg političkog sustava.

Svi navedeni i obrisani citati nalaze se u dijelu dokumenta koji sadrži prijedloge za zakonodavca, što znači da su te sugestije, uključujući revizionističko ubacivanje i izbacivanje određenih termina, službeno radili pravnici u Vijeću, predvođeni bivšom ustavnom sutkinjom Jasnom Omejec. Najsporniji dio dokumenta pritom je izrađen u posljednjih nekoliko dana zasjedanja Vijeća pa o njemu nije provedena suvislija rasprava. Štoviše, kada smo prošloga četvrtka pitali dva člana Vijeća da, između ostalog, komentiraju izbacivanje riječi ‘ustaški’ iz više rečenica, odgovorili su nam da uopće nisu primijetili taj potez. ‘Što i ne čudi jer je riječ o dijelu dokumenta koji je prošlog tjedna mijenjan i prepravljan u nekoliko navrata, ovisno kako je kome pasalo. Zadnje izmjene su napravljene zbog pobune desničara. Kada su shvatili da se zabranjuje ‘Za dom spremni’, rezolutno su tražili zabranu simbola antifašizma. Sada vidimo da su usputno radili i na manje vidljivim izmjenama’, kazao nam je taj član Vijeća, otkrivajući da je i to bio razlog zbog čega nije održano završno glasovanje. Nitko, naime, nije bio zadovoljan, pa dokument vjerojatno ne bi bio ni izglasan.

Po mišljenju Ivana Koprića sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, pravne sugestije koje su na koncu objavljene napadaju same temelje ustavnosti, bez da za to članovi Vijeća imaju legitimitet. Pozivanje na ‘toleranciju neustavne prakse’, kao opravdanje za odobravanje korištenja ZDS-a u slučaju HOS-a, profesor pritom naziva ‘monstruoznom izmišljotinom koja udara na temeljne civilizacijske zasade’.

U dokumentu nema riječi da je ustaški režim počinio trostruki genocid niti se taj pojam vezuje uz djelatnost režima ndh, čak i onda kada se spominje holokaust – upozorava povjesničar Milan Radanović

- Čudim se onima koji su to mogli javno pohvaliti. Ničim se ne može opravdati da bi se netko stavio izvan i iznad Ustava. Pokušavam zamisliti situaciju u kojoj nekakvo vijeće u nekoj uređenoj demokratskoj zemlji predloži ‘toleranciju neustavne prakse’. Kakvo je to vijeće, nije li izašlo i samo izvan ustavnog poretka te zemlje? - pita Koprić, ukazujući na apsurdnu činjenicu da se ustaško znakovlje, koje nije u skladu s hrvatskim Ustavom, opravdava nekim drugim znakovljem koje u Hrvatskoj i u Europi uopće nije problem.

Dosadašnje izjave pojedinih članova Vijeća Koprića su uvjerile da se ne pokušava samo napraviti ravnoteža između kolaboracionističkog režima NDH, nego i pomaknuti ravnotežu prema favoriziranju upravo tog režima i njegovog znakovlja jer svi ostali moraju biti u granicama Ustava i zakona.

- Onaj tko je oformio takvo Vijeće jako je dobro znao koga imenuje i što će tko zastupati, čime je odredio ishod njegovog rada - zaključuje on.

Njegove riječi o, u najmanju ruku, pokušaju izjednačavanja ‘totalitarizama’ potvrđuju i javni stavovi desnoga dijela Vijeća. Iako im je završnim izmjenama pravnih sugestija djelomično udovoljeno, svoje nezadovoljstvo izrazili su izdvojenim mišljenjem. U tekstu koji potpisuju Ivo Lučić, Ante Nazor, Nevio Šetić, Nataša Jovičić i Mladen Ančić jasno se navodi stav da je petokraka morala biti u potpunosti pravno izjednačena sa simbolima fašizma, zbog čega su završne preporuke ‘u punome protuslovlju s idejama iz prvog dijela’ dokumenta. Završni dio rečenice po mnogočemu je znakovit jer potpisnici sugeriraju kako je poželjni revizionizam obavljen u ostatku dokumenta. Taj dio, koji se sastoji od pregleda spornih povijesnih razdoblja i režima, inače je oblikovao Antun Vujić, a ostali članovi dodavali su svoje sugestije. Vujić je prije nekoliko dana otkrio Globusu da su, pored njega, najveći doprinos imali Ivo Lučić i Jasna Omejec. Iako pojedini članovi Vijeća poput Ive Goldsteina naglašavaju da različiti pokreti i ideologije nisu izjednačeni, što mu je i bio ključni motiv ulaska u tijelo, analiza nekolicine povjesničara otkrila je niz spornih dijelova tog dokumenta.

Profesorica Snježana Koren kaže Novostima da je najveći problem povijesnog dijela dokumenta činjenica da se pod plaštem konsenzusa i kompromisa promiču politički motivirane interpretacije koje se kreiraju od 1990-ih. Kao primjer navodi konstrukt o Jugoslaviji kao primarno antihrvatskoj, odnosno negaciji hrvatske državnosti, a koja se gradi selekcijom negativnih momenata iz razdoblja Kraljevine SHS/Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije. To je, kaže, model kojim se može dokazati baš sve, a temelji se upravo na postupcima koji nisu poželjni u znanosti. ‘Jugoslavenski režim’ je po toj interpretaciji odgovoran i za osnivanje ustaškog i komunističkog pokreta, čime se zapravo zatvara potreba propitivanja uzroka i procesa koji su doveli do njihova nastanka.

- Takvi se konstrukti mogu naći i u korištenju pojmova poput ‘jugoslavenski totalitarizam’, pri čemu se misli na komunistički režim u Jugoslaviji nakon 1945. godine iako se istovremeno nigdje ne koristi termin ‘hrvatski totalitarizam’ za ustaški režim u vrijeme NDH. Uporabu oba termina smatram pogrešnom i problematičnom. Drugi primjer interpretacije o kojoj nema konsenzusa u znanosti jest da je jugoslavenski komunistički režim od početka do kraja bio totalitaran, što je evidentno u proglašavanju samoupravnog socijalizma oblikom totalitarizma u ovom dokument - ističe Koren, dodajući da je Vijeće napravilo dokument koji zatvara prostor za raspravu i k tome doprinosi zbrci oko definiranja ključnih pojmova.

U naslovu dokumenta stoje ‘nedemokratski režimi’, ali se u nastavku govori o ‘dva totalitarna režima’ koji se definiraju kao fašizam i komunizam, iako je u literaturi koja se naslanja na totalitarnu teoriju uobičajeno da ih se definira kao nacionalsocijalizam i staljinizam. Članovi Vijeća u fašizam pritom ubrajaju nacionalsocijalizam i ustaštvo, a u komunizam staljinizam, titoizam i samoupravni socijalizam, premda se ne radi o istim kategorijama pojmova. U definiciji komunizma opisuje se pokušaj ostvarivanja sveobuhvatne vlasti nad svim segmentima društva, dok o tome nema ni traga u opisu fašizma, koji se pojednostavljeno svodi na nacionalizam i osvajanja drugih država i nacija.

- Pritom je indikativno da se za definiranje ‘fašizma’ koristi 238 slovnih mjesta, a ‘komunizma’ skoro triput više, 620 slovnih mjesta - kaže Koren, ukazujući na još jedan doprinos pojmovnoj zbrci: u normativnom dijelu dokumenta, za koji su bili zaduženi pravnici, odjednom se u totalitarne/fašističke pokrete ubraja i četništvo.

- Iako su odgovorni za brojne zločine, četnici i njihove (para)vojne postrojbe nisu bili ni totalitarni ni fašistički pokret - zaključuje Koren.

Sličan tretman ‘komunizma’ i ‘fašizma’ zamijetio je i povjesničar Milan Radanović. Po njemu je indikativno da se u dokumentu pojam ‘zločinački’ nijednom direktno ne vezuje uz ustaški pokret, dok se isti pojam vezuje uz režim Nezavisne Države Hrvatske samo jednom. S druge strane, isti se pojam u tekstu deset puta direktno vezuje uz komunistički pokret i komunistički režim. Iako se u tekstu ne prikriva nastojanje za izjednačavanjem historijskih fašističkih i komunističkih pokreta, navedena disproporcija po Radanoviću ukazuje na primarnu intenciju ideološke struje koja je prevladala u Vijeću. Riječ je o ideološkom otklonu prema historijskom pokretu predvođenom komunistima.

- Stoga ne čudi što u dokumentu nema riječi da je ustaški režim, čiji simboli su predmet rasprave Vijeća, počinio trostruki genocid, niti se pojam genocida uopće vezuje uz djelatnost režima NDH, čak i onda kada se eksplicitno spominje holokaust, ali i tad je riječ o apstraktnom kontekstualiziranju, a ne o ukazivanju na suštinu režima NDH - kaže Radanović, dodajući da se osim navedenom ideološkom tendencijom drugačije ne može objasniti da se u jednom od ključnih i najlošije sročenih poglavlja dokumenta (‘Fašizam i antifašizam’) glavna pažnja posvećuje zločinima antifašista.

Parafrazirajući pokojnog sociologa Srđana Vrcana, povjesničar Hrvoje Klasić kaže da je dokument simptomatičan po onome što govori, ali još više po onome što prešućuje. Kao primjer navodi tezu u dokumentu o ‘dobro poznatim fašističkim zločinima’ koje ne treba ponavljati.

- Koliko su fašistički zločini u Hrvatskoj opće poznata stvar najbolje govori činjenica da se moralo osnovati posebno povjerenstvo koje društvu mora objasniti zašto nije dobro uzvikivati ustaške pozdrave - kaže Klasić, primjećujući da u tekstu nigdje nije pronašao sintagmu ‘ustaški zločini’, dok s druge strane komunizam dobiva vrlo jasne ‘lokalne’ odrednice – ‘titoizam’, ‘samoupravni socijalizam’, uz isticanje konkretnih slučajeva (Bleiburg, Goli otok).

Klasić se pita zašto se u dokumentu ‘poražene’ snage stavljaju pod navodnike ili zašto se ne spominju pozitivne posljedice antifašističkog pokreta i komunističkog režima.

- Iz dokumenta ispada da je komunistički režim bio obilježen samo zločinima, iz čega proizlazi da su i posljedice isključivo negativne. S obzirom na to da autori dokumenta ističu da je cilj ‘suočavanje s praksama i značenjima koja ostavljaju posljedice do danas’, znači li to da nema nijedne prakse iz komunističkog perioda koja bi se mogla označiti pozitivnom? Izostavljanjem se, naravno, postiže izjednačavanje dvije države, NDH i SFRJ, i dva režima, ustaškog i komunističkog - kaže Klasić i dodaje da se nigdje u tekstu ne navodi što je to uopće pozitivna tekovina antifašizma.

- Antifašistički pokret se pozitivno ocjenjuje isključivo jer je bio dio velike svjetske koalicije koja se borila protiv fašizma. A što je s hrabrošću mladih ljudi, solidarnošću, jedinstvom različitih nacija u partizanskim jedinicama, sudjelovanjem žena, suprotstavljanjem masovnim zločinima - pita se Klasić, koji je uvjeren da iza takvog sadržaja stoji dio članova Vijeća koji (pre)naglašavanjem komunističkih krimena izražavaju nezadovoljstvo postojećom pravnom praksom, svjesni da neće moći isposlovati zabranu komunističkih simbola.

Iako je od početka proklamirani cilj rada Vijeća bilo pokretanje dijaloga oko ‘delikatnih’ pitanja iz historije kroz stručnu raspravu i uspostavljanje konsenzusa oko temeljnih dilema, ni jedno ni drugo na kraju se nije ostvarilo. Niz izdvojenih mišljenja i činjenica da se nije glasalo oko završnog dokumenta svjedoče o suprotnom od konsenzusa, dok je studiozna rasprava ustupila mjesto ad hoc normativnim rješenjima i posljedičnim ustupcima revizionističkim nacionalistima.

Što se tiče ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ u znakovlju HOS-a, posljedice toleriranja takve prakse otpočele su prije nego što je uopće došlo do uspostave Vijeća. Još dok je Vlada, umjesto odlučnog reagiranja na skandal u Jasenovcu, radila na vrbovanju stručnjaka i uspostavi Vijeća, HOS-ov ustaški pozdrav postajao je simbol otpora veteranske desnice i retorički fundament svakog većeg nasrtaja na neistomišljenike u javnom prostoru, pa tako i članove ove redakcije. Nakon što smo u prosincu 2016. godine prvi obavijestili javnost o postojanju spomen-ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, do danas nam, bez obzira na povod, i dalje pristiže nemali broj prijetnji ‘HOS-ovaca’ koje sadrže i ZDS.

Sagleda li se u tom kontekstu posljedica rada Vijeća, svjedočimo dodatnom ponižavanju svih koji su minule godine bili žrtve takvih hajki, dok se fašistima, obučenima u simbolički kapital Domovinskog rata, daje i politička potpora za daljnje huškačke nasrtaje. Vijeće pritom nije samo amenovalo spomenute tendencije, nego je dalo i osobni doprinos takvom diskursu. Kao što smo primijetili prošlog tjedna, u ‘povijesnom’ dijelu dokumenta stoji i rečenica da pojedinci u hrvatskoj javnosti često koriste antifašizam kao ‘ideologem u pokušaju diskreditacije političkih protivnika, a u nekim slučajevima i kao negaciju odnosno kriminalizaciju hrvatske državnosti i neovisnosti izborene u Domovinskom ratu’, dok se u drugom dijelu za stvaranje društvenih podjela optužuju ‘neokomunisti’ i ‘neojugoslaveni’ koji u stvarnosti predstavljaju ljevičare i mahom liberale koji se ne slažu s nacionalistički viđenjem prošlosti i sadašnjosti.

Zbog potonjih tvrdnji ‘Dokument dijaloga’ strukturno i narativno ponajviše nalikuje dokumentarcu Jakova Sedlara ‘Jasenovac – istina’ u kojem je redatelj iskoristio veći dio filma za historijski revizionizam, da bi na samom kraju optužio pojedine novinare, pisce i redatelje za jugofiliju i podrivanje hrvatske državnosti. Sedlar je, inače, sadržajnu inspiraciju pronašao u radu Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i njihovog tajnika Igora Vukića, jednog od najupornijih negatora masovnih zločina u Jasenovcu. Minulog tjedna Vukić je čestitao Vijeću na sadržaju konačnog dokumenta.

Iako se protivi zabranama, pozdravio je preporuku o daljnjim istraživanjima ‘posljedica vladavine nedemokratskih režima’, vidjevši je i kao poticaj za otkrivanje ‘stvarnih događaja u logoru u Jasenovcu’. Pod ‘stvarne događaje’ Vukić podrazumijeva i tvrdnju da je tamo za vrijeme Titove Jugoslavije bio puno veći pakao nego za vrijeme NDH, kada su u Jasenovcu ‘Židovi živjeli u dobrim higijensko-sanitarnim uvjetima’. Pored poticajnih preporuka Vijeća, Vlada je Vukiću i društvu osigurala i financijska sredstva za istraživanja. Prije dva mjeseca Ministarstvo branitelja im je dalo 50.000 kuna, čime je kompenzirana činjenica da nisu postali članovi Kusićevog Vijeća, iako ih je, kako je Vukić tvrdio Novostima prošle godine, u tome podržao bivši predsjednik Sabora Božo Petrov. Već je Vukićeva podrška dovoljan pokazatelj politike aktualne Vlade i rada njenog Vijeća.

1/1