Lagati, zašto ne? pitao se u antologijskoj pjesmi ‘Porgy & Bess Band’, u naponu semantičkog konkretizma i pjesništva ‘krize jezika’, prije gotovo četrdeset godina Zvonko Maković. Teorijske su se paradigme i dominantne pjesničke strategije u međuvremenu više puta promijenile, pa će splitska pjesnikinja i vizualna umjetnica Katja Grcić u svom prvijencu – čvrsto oslonjenom na višestruko oprobane matrice intimističko-konfesionalne lirike i takozvani stvarnosni registar – tvrditi: ja ne mogu napisati / to što ne želim prihvatiti. Što nam je, dakle, budući da nas kao čitatelje zanima i dostupno nam je isključivo i samo ono napisano, iščitati iz dostupnoga kataloga prihvaćenog? Čini se da se autorica, za razliku od Makovićeva (barem na prvi pogled) apsolutnog povjerenja u ispražnjenu i oslobođenu ‘riječ u sustavu’, riječi, napose pjesničkoj, trudi vratiti svojevrsno ontološko utemeljenje; dovesti svijet i tekst u što čvršći, gotovo indeksni odnos. U suprotnosti s tim, međutim, stoji nepovjerenje iskazano spram riječi na samom početku knjige: u prvoj pjesmi protagonistica ‘ne drži do riječi’, kaže: ‘stvarna je misao. / samo je ona iskonski moja.’ Ne treba junakinju, naravno, prozivati zbog izostanka dosljednosti, no sve skupa upućuje na za poeziju pomalo neobično skanjivanje, bijeg od jezika – bilo da se riječ prokazuje kao bezvrijedna, ili se zbog izostanka egzistencijalnog utemeljenja oklijeva na nju odvažiti. Ostavimo li po strani i nestabilnost sugerirane opozicije riječ/misao (možemo li uopće govoriti o misli bez riječi, izvan jezika?), upravo je spomenuto ‘nepovjerenje u jezik’, koje se manifestira prije svega u povremeno pretjeranoj krutosti njegovih samorazumljivih i davno usvojenih obrazaca, najveći problem ovog, u domaćem kontekstu inače solidnog prvijenca.
Četrdesetak kraćih pjesama, ispisanih bez velikih početnih slova i uglavnom uz izostanak strofike, raspoređeno je u pet ciklusa (uzajamnost, (ne)otpornost, tlačne sile, elastičnost, krhki materijali), što na prvi pogled priziva zrcalnu, ‘doppelgängersku’ strukturu – uzajamnost/elastičnost; (ne)otpornost/krhki materijali – s ‘tlačnim silama’ kao središnjom osi, no potonje nije posebno tekstualno poduprto ili iskorišteno. Prvi ciklus uvodi nas u tematsko jezgro knjige: traumatičan ljubavni odnos, preispitivanje binarnog okvira u potrazi za odgovarajućim razrješenjem. Također uspostavlja kao konstantu, primjećuje u opremi knjige Olja Savičević Ivančević, ‘goli izraz očišćen od jezičnih viškova’.
Sljedeći ciklus i interpunkciju reducira na minimum. Kratki krokiji donose bilješke zbijene između ‘ja’ i ‘ti’, fragmentarno notirajući kroniku odnosa. Iako sadrže nekoliko upečatljivih slika te niz dramaturški potentnih prizora, mikro-scenarija za ljubavni film katastrofe, kao pjesmama im počesto nedostaje upravo ono apostrofirano naslovom knjige – svojevrsna nosiva konstrukcija. ‘Tlačne sile’ strukturirane su čvršće. Ciklus se odnosom nastavlja baviti kroz niz uglavnom apstraktnih pojmova (o brigama, o neredu, o požudi, o strahu), u obliku neke vrste pjesničkih silogizama u kojima će početna premisa biti izvrnuta, teze se izmjenjuju s antitezama dovodeći do nerijetko ironijski obojene poante, ili se pak jedna slika konzekventno gradira do gorko-humorne kulminacije. ‘Elastičnost’ oscilira između uspjelih, efektnih sastavaka poput ‘bjeline’ i nepotrebnih, iz školskih zadaćnica zaostalih personifikacija ‘gospođice Kuge i gospođice Inercije’.
Grcić je uspjela izbjeći dobar dio najopasnijih dječjih bolesti prve knjige, i to u prvom redu upravo zahvaljujući već spomenutoj redukciji, odmjerenosti izraza. Istovremeno se to premetnulo u manu – ulje pjesme mjestimice je, usred kompresije, iscurilo i zametnulo se u procesu. Najuspjeliji su, čini mi se, na kraju ipak stihovi u kojima se autorica odvaži na jezik, prepusti mu se; na primjer: ‘umjesto volim te, kažem ti vodi me. / i ti poslušaš.’
