AKTIVIZAM; pojam koji pokriva širok spektar socijalnih, političko-ekonomskih, ekoloških, seksualno-rodnih, alternativno-kulturalnih, građanski angažiranih… taktika i strategija poduzetih s ciljem promocije i poboljšanja društvenog statusa vrijednosti, načelâ, principa i protagonista koji stoje iza takvih nastojanja, ali i onih u čije se ime takvi napori poduzimaju.
Do širenja i učestalosti korištenja ovog pojma dolazi sa studentskim i društvenim pokretima te s Novom ljevicom u 1960-im godinama, a eskalaciji svjedočimo od 1970-ih nadalje s jačanjem ekoloških, feminističkih, LGBT i drugih srodnih manjinskih identitetskih gibanja. Koliko je u periodu nakon Drugog svjetskog rata aktivizam bio bliži ideologijama ljevice, toliko mu se djelomice, ali znakovito, mijenja profil u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća. Tada aktivizam sve više postaje podrazumijevajući dio građanskih i ljudsko-pravaških pokreta, dakle liberalno-demokratskih vrijednosti s kapitalističkim obolom, koji promoviraju model odgovornog, participativnog građanina-pojedinca.
Time aktivističke inicijative ljevice koje su sistemskog karaktera – to jest kritika su ekonomsko-političkih društvenih uvjeta, uz zauzimanje za različite oblike društvene solidarnosti i kooperativnosti – bivaju potisnute, bilo spomenutim liberalno-demokratskim obrascima, bilo aktualnom desnom konzervativnom matricom karitativno-humanitarnog aktivizma u vlastitoj zajednici vjernika, a ne internacionalnih kozmopolita.
Na jugoslavenskom prostoru aktivizam biva prepoznatljivo prisutan u 1970-im i 1980-im, posebno u Sloveniji, ali i Hrvatskoj te Srbiji, najčešće u vidu alternativno-kulturalnih i liberalno-društvenih pokreta koji su sve otvorenije kritizirali jugoslavenski socijalizam, nekada i s pozicija radikalnije ljevice od onih na kojima je taj režim počivao tijekom svoje posljednje dvije dekade. Na tom će se tragu ovaj vid aktivizma pretočiti u antiratne i antinacionalističke kampanje tijekom ratova u 1990-im i nadalje, koje su od strane nacionalističkih režima u novonastalim državama najčešće percipirane i etiketirane kao leglo stranih (‘soroševskih’) plaćenika, neprijatelja nacije i države, Jugoslavena i ‘komunjara’.
U tranzicijskom ključu interpretacije ratova na prostoru SFRJ nerijetko su se pojavljivale – ne baš ingeniozne i uvjerljive, štoviše, u pozi neprikrivene superiornosti hegemonije liberalnog kapitalizma vrlo deficitarne, problematične i proelitističke – teze da je do eskalacije brutalne međunacionalne mržnje i nasilja došlo i zbog manjka demokratskih, građansko-aktivističkih potencijala i vrijednosti u našim društvima.
