>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Javno-privatno partnerstvo

Klasičan je primjer javno-privatnog partnerstva model tzv. outsourcinga, s obrazloženjem da su takve mjere nužna poslovna racionalizacija motivirana neophodnošću institucionalnih ušteda. Rezultati takvih praksi su porazni, a najosjetljiviji su socioekonomski, odnosno radno-klasni aspekti

JAVNO-PRIVATNO PARTNERSTVO; oblici poslovno-interesnih suradnji sektorâ javnih i državnih institucija, poduzeća i administracije s privatnim firmama kroz različite tipove radnih djelatnosti ili servisiranja, koji su najčešće regulirani dugoročnim ugovorima između zainteresiranih strana. U najkraćem, radi se o prepuštanju poslova iz javnog sektora – na primjer uslužnih, administrativnih ili usluga održavanja – privatnim kompanijama, to jest o pretakanju javnih financija na bankovne račune odabranih. To je i svojevrsna praksa privatizacije u vidu kapitalističkog preuzimanja i naplate nekih poslova koji su tradicionalno pripadali državi i javnom sektoru, što posljedično rezultira njihovim slabljenjem, postupnim kolapsom tzv. socijalne države.

Protekla dva, dva i pol desetljeća tranzicije iznjedrila su sijaset takvih praksi, a društvo je istovremeno toliko lobotomizirano da se u značajnijem broju više ne možemo ni sjetiti ili barem zapitati – a možda konformistički to ni ne želimo – kada i kako su različiti poslovi, recimo javno-komunalni servisi čišćenja i gospodarenja otpadom, prepušteni privatnom biznisu ‘kumova, prijatelja, rođaka i stranačkih intimusa’, bez obzira na postojeće, nerijetko planski zapuštene, javne institucije zadužene za takve djelatnosti.

Klasičan je primjer javno-privatnog partnerstva model tzv. outsourcinga, s obrazloženjem da su takve mjere nužna poslovna racionalizacija motivirana neophodnošću institucionalnih ušteda. Rezultati takvih praksi su porazni, a najosjetljiviji su pritom socioekonomski, odnosno radno-klasni aspekti. Javni sektor gubi radna mjesta, to jest prepušta ih privatnim kompanijama koje za iste te poslove angažiraju potplaćene, honorarne i prekarne radnike koji nemaju gotovo nikakva prava, a često ih se regrutira iz najosjetljivijih i najugroženijih društvenih skupina poput imigranata jer je njih lakše eksploatirati.

Lako je potom zaključiti kako su model javno-privatnog partnerstva i njemu pripadajuće prakse isključivo u poslovno-profitnom interesu menadžersko-kapitalističkih elita i njihovih kompanjona u politici te u rukovodstvima javnih i državnih institucija u tranziciji, a nikako ne radnika i društva. Može se u domaćem kontekstu jasno detektirati da su gorljivi agitatori neoliberalne ideologije ‘smanjenja države’ i javnih rashoda oni akteri koji tako rado surađuju s istom tom državom po modelu javno-privatnog partnerstva. Potpisuju takvi primjerice vrlo lukrativne povlaštene ugovore s vlastima o opskrbi javnih i državnih institucija s toaletnim i sanitarnim potrepštinama ili o nabavci medijskih tehnologija za potrebe javnog školstva i obrazovanja. Primjeri su to profitom optočenog licemjerja.

1/1