>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Senzacionalizam

Senzacionalistički medijski prilozi temelje se na intrigama, tračevima, spletkama i ‘malim ljudskim pričama’, za javnost irelevantnim i trivijalnim tabloidnim naracijama koje provjereno uzrokuju adrenalinsko-emocionalne efekte

SENZACIONALIZAM; pojam, u medijskom smislu, označava trendove medijskog tretmana društvenih događaja u stilu bombastičnosti, spektakularnosti, apokaliptičnosti ili katastrofičnosti… koji će, procjenjuje se, uzrokovati povećan interes publika, a time će postati zanimljivi i oglašivačima.

Medijski prilozi tog tipa temelje se na intrigama, tračevima, spletkama i ‘malim ljudskim pričama’, za javnost irelevantnim i trivijalnim tabloidnim naracijama koje provjereno uzrokuju adrenalinsko-emocionalne efekte među publikama, poput straha ili ushićenosti. Pritom se zanemaruju čak i minimumi klasičnih novinarskih profesionalnih standarda u vidu korištenja provjerenih podataka, tvrdih argumenata, racionalnih, trezvenih prosudbi i zaključaka na utemeljenim i obrađenim činjenicama, a ne dojmovima ili lažima, sve sa poslovno-profitnom ambicijom: biti ekskluzivniji, brži, zanimljiviji, zabavniji… od konkurencije. Iako su ovakvi trendovi puno starijeg datuma – sežu sve do starorimskih Acta Diurna, dnevnih oglasnih objava u starome Rimu, pa preko nekih tipova književnosti 16. i 17. stoljeća – eskalaciju medijskog senzacionalizma bilježimo posljednjih pola stoljeća, kako u komercijalnim tako i u javnim medijima.

Na kritike ovih trendova često se odgovara frazom ‘ali ljudi to žele’, što se potom potkrepljuje navodno objektivnim statistikama o rejtinzima gledanosti, posjećenosti internetskih stranica, čitanosti… Ono što se pritom ‘zaboravlja’ jest da su ljudi bića koja se uče željeti, educiraju se i socijaliziraju po pitanju onoga ‘što žele’. Jer želja je sociološka, a ne biološka kategorija, no potrošačko-medijska kapitalistička kultura 20. i 21. stoljeća tretira je kao nešto ‘prirodno’ iz financijsko-profitnih razloga. Od 1970-ih medijski studiji sve se više istraživački zanimaju za spomenute trendove, svodeći ih pod konceptualnu sintagmu ‘kreiranje moralne panike’. U klasičnoj studiji na ovu temu, ‘Folk Devils and Moral Panics’ iz 1972., Stanley Cohen postavio je tezu da do kreiranja moralne panike dolazi u situacijama kada pojedinci ili čitave društvene skupine bivaju etiketirani kao prijetnja normativnom poretku zajednice, u čemu mediji imaju nezaobilaznu ulogu i odgovornost.

Ovaj će koncept doživjeti široku prihvaćenost i poslužit će za istraživanja brojnih suvremenih fenomena i u ovom tisućljeću poput terorizma, migracija, školskog nasilja vatrenim oružjem u SAD-u, seksualnog ropstva, trgovine ljudima i tomu slično. Uloge ‘pučkih demona’ (folk devils) – na različite načine kreirane i potom mehanizmima medijskog spina naširoko distribuirane u stilu svojevrsne moralne panike – redovito se pripisuju društvenim figurama poput alkoholičara, narkomana, stranaca, migranata, pripadnika određenih supkultura…

1/1