>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Logori kulture

Prvog aprila 2019. spoznali smo da je knjiga ‘Iza sedam logora’ posljednja knjiga u kojoj je za života Hrvoje Polan objavio svoje fotografije

Demon s grčkim imenom Sutra (Αὔριον, áurion) odnio je s ovoga svijeta čovjeka Hrvoja Polana, koji je svojim fotografijama u knjizi ‘Iza sedam logora’ dao važan dokument za naše dane i noći. Svojim umijećem Polan je izrekao i opomenu ljudima da se u tvrdnjama ne zalijeću. Evo kako.

Više puta se u proteklih četvrt stoljeća moglo čuti i pročitati nešto ovako: ako Jugoslavija politički, eto, i nije uspjela, valja imati na umu da ona i nije bila zamišljena kao politička već kao kulturna zajednica, te kako je važno da ona ostane ako ne jedinstven, a ono barem prepoznatljiv kulturni prostor. Takav stav se ne može posve odbaciti, ali ga previše samouvjereno zastupaju čas iskreni čas prerušeni jugonostalgičari, čas razni tražioci izgovora poput ‘ako ne može država, može kultura’, i tako nekako.

Hrvoje Polan je snimio najranjivije zgrade, nekadašnje domove kulture, taj proletarijat socijalističkog neimarstva. Dosta se naputovao Polan da vidi te zgrade, poneka je izgrađena u zabiti između dva sela, da služi i jednom i drugom, u podnožju šumovite padine, te zgrade koje su nacionalistički zlikovci i zločinci za ratnih godina zauzimali i u njih zatvarali zatočenike druge vjere ili nacije. Snimao je Polan i takozvane zaštićene spomenike kulture, dakle dvorce i tvrđave, snimio je i na Drini ćupriju u Višegradu, ovu potonju, rekao je krajem prošle godine za novine, iz perspektive ‘kako je most mogao vidjeti čovjek u onih desetak sekundi života nakon što su mu prerezali grkljan i bacili ga s mosta’. I ta su zdanja služila za mučenja i ubijanja. Prvog aprila 2019. spoznali smo da je knjiga ‘Iza sedam logora’ posljednja knjiga u kojoj je za života Hrvoje Polan objavio svoje fotografije.

Te fotografije, njih na broju 70, nalaze se u toj knjizi s tim naslovom, a za nju su tekst napisali Viktor Ivančić iz Splita i Nemanja Stjepanović iz Beograda. Knjigu je izdala njemačka fondacija Forum Ziviler Friedensdienst (forumZFD) sa sjedištem u Beogradu, a na knjizi stoji još i Zagreb i Split. Knjiga je pripremljena i odštampana u Zagrebu, za izdavača je potpisana Nataša Govedarica, tehnički ju je uredio Boris Kuk i priredio ju je kao foto-monografiju, nešto malo skraćenog A4 formata. Tekst je složen fontom Minion veličine 12. Papir je od dvije ruke: tekst Ivančićev i fotografije u boji složene su na mat kunstdrucku, a tekst Nemanje Stjepanovića i crno-bijele fotografije nalaze se na žućkastom munken chamoise. Cijena knjige je 139 kuna, a prodaje je izdavačka kuća Jesenski & Turk. U knjizi se pokazuje da ni s kulturom nakon sloma jugoslavenske države stvari ne stoje bolje nego s politikom, već da u ponečem stoje čak i gore. Ako se samo sjetimo koliko je pisaca, glumaca ili urednika u domovima kulture sladostrasno hrlilo da pridrži mikrofon uspaljenom nacionalisti političaru u njegovu nastupu pred ruljom, neće biti teško zaključiti koja su zajednica bili ti kulturnjaci.

Viktor Ivančić je napisao raspravu u 24 poglavlja pod naslovom ‘Spomenici razbratnosti’, a Nemanja Stjepanović je napisao ‘Kulturologorski vodič’ kroz mjesta opisana u ovom strašnom katalogu brutaliteta.

Izlazak ove knjige nije bio proslavljen, pa čak ni nešto obilježen. Dva-tri javna predstavljanja, pet novinskih prikaza. Pa muk. Provjereno najbolja metoda za smirivanje i netalasanje.

A stanovnici današnjih država nastalih iz Jugoslavije morali bi znati da je ova knjiga objavljena. Bilo bi jako važno da znaju šta se u njoj nalazi. A najbolje bi bilo kad bi se knjiga masovno čitala. U slučaju da se ovo posljednje dogodi, dogodilo bi se, moralo bi se dogoditi, i da nekome od čitalaca padne na pamet da predloži njeno uvrštenje u školsku lektiru. Jasno, ovo je danas sumanuto nezamislivo za krajeve u kojima živimo. Od utjehe bi moglo biti i što je dugo bilo i sumanuto i nezamislivo da knjiga ‘Zar je to čovjek’, autora po imenu Primo Levi, bude uvrštena u školsku lektiru, pa je uvrštena i eno je sad se čita po školama u Italiji i u Švajcarskoj. I u Njemačkoj se čita. Primo Levi je godinu dana proveo u Auschwitzu i preživio je Auschwitz, dosta ozbiljnih čitalaca na svijetu smatra njegovu knjigu najvažnijom knjigom 20. stoljeća.

Knjiga ‘Iza sedam logora’ je sažet katalog i sažet komentar i nevjerovatnih i sablasnih primjera nečovještva počinjenih u ime naroda, a na mjestima koja su nekad imala kulturnu namjenu ili bila od kulturnog značaja. Topografija nečovještva u knjizi najgušća je u Bosni i Hercegovini, a onda u Zagrebu, Splitu i na Kosovu. Primjeri nečovještva su srpski, hrvatski i bošnjački. Za neke od nečovještava počinioci su nagrađeni od relevantnih državnih službi. Nagrade su bile pismena priznanja, zahvalnice, napredovanje u službi, zapošljavanje. Nečovještva su nadležne strukture u pravilu tumačile kao herojski doprinos onome što strukture predstavljaju i za šta se zalažu.

Mjesta gdje su nečovještva činjena stvarna su, mogla bi se posjetiti. I nečovještva su stvarna, neka su zločini, neka su zlostavljanja, neka su mučenja suđenjima, neka prijetnjama, neka javnom porugom. U masovnom nečovještvu i raščovječenju učestvovale su i vlasti, izvršne i zakonodavne. To je sve na stotinjak stranica pokazao Viktor Ivančić, čovjek koji je zbog svoga pisanja bio žrtva i sudske izvršne vlasti. Ivančić pokazuje i u ovom svom ogledu, da su i zločini i raščovječenja različiti, kao što su različite i reakcije ljudi: neki su ‘nešto načuli, ali nisu znali’, drugi su se pravili da nisu ni čuli ni znali, treći su znali i komforno se umotali u plašt nimfe Šutnje.

Domovi kulture u malim mjestima socijalističke Jugoslavije bili su mjesta za tečajeve opismenjavanja, za plesne škole i predstave, za prikazivanje filmova i teatarskih predstava, za koncerte, u njima su bile mjesne knjižnice, mjesta narodne emancipacije. Kad se zaratilo za teritorije, dosta domova kulture pretvoreno je u sabirne prostore za zarobljenike i u mučilišta. Zločinci, zlikovci i zlotvori su nekadašnje učionice, u kojima se učilo pisati ili plesati pretvorili u strašne i sramne sobe za mučenje, za iživljavanje nad zatočenim ljudima druge nacionalnosti ili vjere. U nekim odajama domova zatočenici su ubijani, slika jednoga takvoga je na koricama. Spisak načina na koji je to činjeno nije kratak. Viktor Ivančić se pozabavio brojem od 24 takva objekta, pa je svoj tekst razdijelio u isto toliko poglavlja, označio ih rimskim brojevima i uz brojeve stavio tačku. Ovo nije bez neke: Ivančićev gorki ton zbija sprdnju sa novim pravopisarima, koji su nametnuli pisanje te tačke uz rimske brojeve, stvar koja se učvrstila s dolaskom nacionalističkih lektora na jezični prijestol.

Ivančić se ne bavi samo zgradama u kojima su mučitelji skroznaskroz zatrovani mržnjom mučili zatočenike. On pokazuje kako se zločin planira i čini i iz centara kulture, iz nacionalnih biblioteka i ministarstava. Nepoznata službenica nacionalne biblioteke sastavlja naputak o čišćenju školske lektire i školske knjižnice od nepoćudnih djela. Čišćenje je dovelo dotle da su hrvatske biblioteke ‘otpisale’ skoro tri miliona knjiga. Ime sastavljačice naputka će saznati tek dosta godina kasnije, preko novina koje izlaze u Sloveniji. Petnaestak godina kasnije će sastavljačica dobiti visoko priznanje, e ‘zbog iznimnoga doprinosa razvoju bibliotekarstva’. (Ovdje se moramo prisjetiti Ante Lešaje i Igora Lasića, ljudi koji su podrobno opisali čišćenje od nepoćudnih knjiga i knjigocid).

Viktor Ivančić se i u ovom katalogu brutaliteta bavi slučajem jedne žene s iskustvom logorske mučiteljice zatočenika, koja će se nakon rata odati pisanju, te će za knjigu, iako je ova kukavno loša, dobiti i književnu nagradu, a potom biti uzeta i u ministarstvo kulture. Gorko-sarkastično pismo jednog zločinca jednom filmadžiji, koje je Ivančić izmislio, sigurno bi se dopalo pošiljaocu, a vala i primaocu.

Nemanja Stjepanović ima drukčiji ton od Ivančićeva gorko-sarkastičnog teksta. On mirno, kao da objašnjava grupi turista, izlaže činjenice o stravi koja je priređivana zatočenicima u ratnim i poratnim mučilištima i gubilištima, a sve u nekadašnjim domovima ili zaštićenim spomenicima kulture. Taj vodič čitajući, a imajući na umu da je zasnovan na činjenicama i dokumentima haškog tribunala, čovjek se mora upitati kako je ikako bilo moguće preživjeti te godine a ostati čitav.

Rekoh kako je demon Sutra odnio Hrvoja Polana. Moram se podrobnije zabaviti grčkom demonologijom. Moram potražiti da li u njoj ima demon po imenu Danas, možda Σήμερον, (sémeron). Ako ga nađem, i njega ću pridružiti demonu Sutra, i on je ugrabio Hrvoja Polana.

1/2