>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Lotte Fürnberg

‘Mi smo Jugoslaviji zahvalni za cio život, Louis je tu zahvalnost ponio u grob, a i ja ću je nositi u sebi dok god živim. A koliko smo zahvalni našim prijateljima Srbima! Do neba da podignemo spomenik njihovu prijateljstvu, bio bi po mjeri’

Evo, čuli ste kako je moja kći Alena maločas rekla: ‘Ach, Jugoslawien, dieses Traumland!’ Za mene i moga muža Louisa Fürnberga, Jugoslavija je bila i zauvijek će biti zemlja iz snova. Mi smo Jugoslaviji zahvalni za cio život, Louis je tu zahvalnost ponio u grob, a i ja ću je nositi u sebi dok god živim. A koliko smo zahvalni našim prijateljima Srbima! Do neba da podignemo spomenik njihovu prijateljstvu, bio bi po mjeri. Svoje su živote stavljali na kocku da bi spasili nas. Louis i ja smo se upoznali i mladost proveli u jako opasnim vremenima: bili smo komunisti, a porijeklom Jevreji. Nikakvi vjernici nismo bili ni on ni ja, oboje smo iz dobro stojećih porodica, on iz Jihlave, ja iz Praga. Znate, moj otac, inače tvrd na suzama, zaplakao je kad sam mu rekla da ću se udati za komunistu. A u tom času sam već tri godine bila član Komunističke partije Čehoslovačke. Dakle, kad su nacisti okupirali Čehoslovačku, mi smo iz Praga pobjegli, krenuli u Poljsku! Ali nas je neko prokazao, pa smo uhapšeni. Mene su poslije nekog vremena pustili da pređem u Poljsku, odande sam pobjegla u London. A Louisa su mučili strašno, vratili ga u Čehoslovačku i mučili, u trinaest zatvora je prošao strašne torture, od njih je izgubio sluh na jedno uho, on koji je imao apsolutni sluh. Postavili bi ga na kamion da stoji, a onda ga gađali debelim knjigama! Ili ga tjerali da kopa sebi grob! Čudom je ostao živ, moj djed s majčine strane potkupio je gestapovce, pa su Louisa pustili, i on se nekako dokopao Italije. Četiri mjeseca smo bili razdvojeni. Onda sam i ja otišla u Italiju, avionom preko Portugala i Španije, sastavili smo se u Rimu, pred novu godinu 1940. Iz Rima smo otišli u Milano, pa odande u Nervi, u Liguriji. Uvidjeli smo brzo da pod Mussolinijem za nas nema sreće. Februara 1940. poluilegalno smo došli u Jugoslaviju, u Kranj. Ondje je živjela jedna moja tetka. Ona nam je dala sobu u potkrovlju, a mi, mlad bračni par, poslije strašnih mjeseci, mogli smo malo uživati u Kranju, gradu na rijeci Savi. Louis je odmah krenuo da stvara veze s komunistima. Otišao je u Zagreb, gdje je upoznao i dvojicu književnika, Stanislava Šimića i Miroslava Krležu. Krležu je on već bio čitao na češkom, i odmah je rekao da je on najveći jugoslavenski pisac. Krleža je bio jako skeptičan u pogledu našeg uspješnog skrivanja u Kranju ili Zagrebu. Susret s Krležom za moga muža nije bio sav radostan, bilo je tu i nelagodnog razgovora. No ta nelagoda nije nikako učinila da bi Krležino ime ili književno djelo za Louisa imalo potamnilo. Krleža mu je savjetovao da bi najbolje bilo da odemo prema Beogradu i da se odande sklonimo negdje južnije u Srbiji, što dalje od Njemačke. Uputio nas je na svoga prijatelja Marka Ristića, pa smo se u julu 1940. našli u Beogradu. U Beogradu smo bili primljeni nezaboravno lijepo, prijatelji Srbi smjestili su nas u kuću kraj Kalemegdana, u ulici Rige od Fere. O toj kući je Louis napisao jednu dugačku pjesmu. Odande smo otišli u Vrnjačku Banju, u neki ubogi pansion Balkan. Svakojak svijet se ondje skupljao, od noćnih dama do trgovaca svinjama. Ja sam bila trudna, rat se širio gdje je bio i bližio gdje još nije, strah i nered svuda sve veći. Novaca nam je ponestajalo, s jeseni smo se vratili u Beograd, ondje se u decembru rodio naš sin Miša. Srbija je tada imala polufašističku vlast, a komuniste su svuda progonili, njihova i partija i svaka aktivnost je bila zabranjena. Po savjetima pouzdanih prijatelja, opet smo otišli u Vrnjačku Banju, jedan ljekar iz Beograda je ondje imao ljetnu ordinaciju, nju nam je ustupio da prezimimo. U tom stanu jesmo bili daleko od najopasnijih racija, ali smo se smrzavali, cvokotali smo, a morali smo se brinuti za bebu. Obični ljudi, kad su vidjeli kako se trudimo da učimo njihov jezik, savladavali su u sebi prezir prema onima koji govore njemački, prezir su imali još od prethodnog rata. I u Vrnjačkoj Banji su krenule kontrole i razne policijske provjere, ali su ljudi, čak i oni iz policije, i obični žandari, čim bi nas vidjeli s djetetom, odmah bivali mekši. Tako nas je i dijete spasilo. Čudnovatih smo imali zgoda u toj Vrnjačkoj Banji, tragikomičnih. Jednom smo dobili poziv da se javimo u policijsku stanicu, u rano jutro. Pošli smo tamo sa zebnjom i strepnjom. Primio nas je načelnik te stanice, ogroman jedan čovjek, i kad se malo ‘porazgovarao’ sa Louisom, upitao ga je gromoglasno: ‘Poeta?’ Louis mu je potvrdio pokretom glave. On ga je onda zagrlio, pa iz džepa svoje uniforme izvadio knjižicu svojih stihova koje je objavio valjda sam. Pustio nas je kući, a Louis mi je, dok smo još drhtali od strepnje, rekao: ‘Dobro, jesam li ja policajac, a on pjesnik?’ Bilo je takvih scena…

Od prijatelja Srba smo dobivali informacije da Čehoslovaci sve više napuštaju Beograd i da je najbolje da iz Vrnjačke Banje dođemo u Beograd, odande se lakše može uteći. Tako smo i učinili. Iz Beograda smo krenuli za Grčku. Vozovi puni vojnika, svuda ratne vijesti, Nijemci u Bugarskoj, Talijani u Grčkoj. Iz Grčke smo prešli u Tursku, nekim britanskim transporterom smo stigli u luku Mersin. Tu smo čuli da je Beograd razoren. Iz Mersina smo brodom, preko Kipra, došli u Haifu, u Palestinu. Tu smo proveli pet godina, u Jerusalemu, uglavnom u grčkoj četvrti, teških pet izbjegličkih godina. Louis je ondje, zajedno s Arnoldom Zweigom, osnovao časopis ‘Orient’, čiju su redakciju jevrejski radikalni nacionalisti digli u vazduh. Ondje smo čuli prestrašnu vijest, da je u Zagrebu strijeljan Krleža! Možete misliti našu radost kad smo, kasnije, saznali da je to bila samo jedna od mnogih ratnih glasina. A u Palestinu je bila izbjegla i Ruth Davičo, supruga velikog pjesnika Oskara Daviča, koji je ostao s partizanima. I Ruth je bila s malim sinom, ljekarka, fina žena, negdje se sačuvalo u pismima kako je Louis molio Arnolda Zweiga da joj preko svojih veza omogući zaposlenje u nekom mediteranskom radiju, bila je bez novaca, a tamo su tražili ljude za jugoslavenski program.

Marta 1946. krenuli smo natrag u Evropu. Ni Louis ni ja nismo željeli da ostanemo u Palestini. Cionizam i antikomunizam su bili nepodnošljivi. Ali nakon dva dana putovanja, zaustavljeni smo i prebačeni na Sinaj, u El Shatt, gdje je tri godine bio logor za jugoslavenske ranjene i bolesne partizane, i za mnoge žene i mnogu djecu. To je bilo još jedno strašno, ali i veliko iskustvo za nas. Ostali smo ondje do prvog maja. Kad smo mi stigli, zatekli smo posljednje izbjeglice i partizane, koji su se nakon nekoliko dana ukrcali na brodove za povratak. To su bili ljudi iz Dalmacije, kroz taj logor ih je prošlo barem trideset hiljada. Ondje su živjeli jako bijedno, stotine djece je ondje umrlo, imali su i groblje ondje, veliko. Ali su imali svoje škole, i učitelje i svoje vrtove su u onom nepodnošljivom pijesku imali, pod vjetrom hamsinom. I svi su listom bili odani partizanskom pokretu i Titu. Cio logor je bio partizanski. To i nije bilo baš lako, jer su iz Kaira dolazili razni propagandisti iz izbjegličke vlade da pridobijaju ljude za monarhiju. Kad su partizani i dalmatinske izbjeglice otišli, ostali su uglavnom raznorazni ili jugoslavenski ili grčki rojalistički lupeži i poljski ratni smutljivci. Njima je Louis bio odmah sumnjiv, a odmah se i saznalo da je komunista. No on je, strpljiv kakav je bio, to vrijeme iskoristio da sazna sve o logoru, da prouči strukturu i življenje u njemu. I o tome je, na licu mjesta, sastavio knjigu stihova s naslovom ‘El Shatt’, evo ovu koju ću vam rado pokloniti. Kad smo već počeli gubiti nadu u repatrijaciju, stigla je dozvola da se možemo ukrcati. I ukrcali smo se na brod za Napulj. Taj put je bio strašan, brod prenatrpan, stotine ljudi povraćaju od morske bolesti. A prvi korak u Evropi, bijeda napuljska, glad, ratne ruine… Od El Shatta do Praga putovali smo dvanaest dana. Češka, koju je Louis mnogo volio, bila je sad bez Nijemaca. Louis je još u Palestini saznao da su svi članovi njegove familije ubijeni, po Auschwitzu, Majdaneku, a polubrat mu je ubijen ovdje blizu Weimara, u Buchenwaldu. A moj djed, kojega sam beskrajno voljela, onaj što je podmitio gestapovce da bi izvukao Louisa, umro je od gladi u logoru Theresienstadt. Pa opet, ljudsko srce nekako nađe razlog za utjehu, rat je bio završen, a mi smo osjetili prve zrake sunca slobode i znake smisla naše borbe za pravedniji svijet.

1/1