>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Maratonska orgija

Bitef će ostati upamćen po provokativnoj predstavi ‘Olimp’ koja je trajala 24 sata i koja je podijelila javnost u Srbiji. Ostat će upamćen i po grandioznom potezu RTS-a koji je odlučio da ovu predstavu prikaže u direktnom prijenosu

Dolaskom renomiranog teatrologa Ivana Medenice na mjesto umjetničkog direktora Bitefa ovaj međunarodni festival avangardnog kazališta u Beogradu značajno je živnuo i podsjetio na dane svoje stare slave. Godinama unazad on je kuburio s nedostatkom novca, skrpljenim repertoarom i nedostatkom kreativnog sjaja u očima, no ove godine pokazao je izborom predstava da zaista želi promišljati suvremeni teatar, njegovu poetiku, domete i energiju. Bitefov ovogodišnji koncept, zgusnut u sloganu ‘Epsko putovanje’, bio je u prvom redu usmjeren prema umjetničkom istraživanju dubokih ljudskih energija, prahistorijskih rituala i iracionalnih poriva, koji su oblikovali naša vjerovanja, naslućivali ratove i kreirali sudbinu čitavih generacija. Tri predstave su činile kičmu ove poetike: belgijski ‘Olimp: u slavu kulta tragedije’ u režiji Jana Fabrea, ‘Biblija, prvi pokušaj’ iz Ljubljane i ‘Carstvo nebesko’ Narodnog pozorišta iz Beograda, obje u režiji slovenskog redatelja Jerneja Lorencija.

‘Olimp’ je glatko odnio Grand Prix, kao i nagradu publike i nagradu lista ‘Politika’, pa su u sjeni ove euforije nepravedno ostale druge dvije noseće predstave festivala, ‘Biblija, prvi pokušaj’ i ‘Carstvo nebesko’, obje u režiji Jerneja Lorencija

Predstava ‘Olimp’, na temu starogrčkih tragedija, trajala je nevjerojatnih dvadeset i četiri sata, bila je puna nasilja, erotičnih scena i golotinje te je podigla na noge ne samo Bitefovu publiku nego je i javnost u Srbiji podijelila uzduž i poprijeko: Je li to kazalište, spektakl ili orgija? Naime, predstava je u cijelosti bila prenošena na državnoj televiziji (RTS 3), tehnički briljantno i sa 18 kamera, pa je zaista svatko, od radnika i domaćica do taksista i poljoprivrednika, mogao reći što misli o ovoj orijaškoj izvedbi. Gledatelji u dvorani, koji su predstavu podbuhlih očiju gledali čitavu noć i cijeli sljedeći dan, izvedbu su doživjeli kao očajnički juriš prema slobodi koju su dugo čekali u zemlji kronično okovanoj raznim vrstama nasilja, dok su dušobrižnici s druge strane vrtjeli glavama smatrajući kako je ona debelo otišla u nemoral. Tako je renomirana dramska spisateljica Biljana Srbljanović odmah nakon izvedbe uzbuđeno napisala: ‘Umazana od suza, znoja i slina, bez glasa od vrištanja, jedva ovo kucam, jer mi ruke bride od jednočasovnog aplaudiranja i imam da izjavim: Kakvo čarobno iskustvo, kakav osećaj zadovoljstva, kakvo oduševljenje i kolektivna katarza. Ja sam sada stvarno potpuno poludela.’ Udruge desne provenijencije oglasile su se pak izjavama kako se radi o ‘psihološkoj torturi’ koja promovira ‘razvrat, homoseksualizam i nemoral’, a u Skupštini Srbije desne su partije tražile smjenu ministra kulture, gradonačelnika Beograda i direktora televizije.

Uzbuđenja je bilo i na ljevici. Urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga Dejan Ilić smatra da je prijenos ovakve predstave bio ‘apsolutni promašaj’, jer običan narod nije u stanju da prati visokoparnu umjetnost 24 sata te da na ovaj način RTS poručuje gledaocima da i dalje ostanu vezani uz TV Pink i reality programe. Krajnje zanimljiva je bila i reakcija pravoslavnog svećenika Nenada Ilića, koji je rekao (opet uz burno negodovanje tradicionalista) kako je ‘Olimp’ ‘herojski napor da se smrt umetnosti ne prizna’, odnosno kako golotinja na sceni nije imala veze s pornografijom nego je bila sredstvo za ‘iskreno ogoljivanje čoveka do kraja’.

Možemo samo zamisliti bi li HRT imao petlju za ovakav pothvat ili što bi se kod nas dogodilo nakon ovakvog prijenosa. Objektivno rečeno, ‘Olimp’ jest prvorazredan umjetnički čin herojske glumačke posvećenosti, što god tko o njemu mislio, ali to je i predstava visoke društvene angažiranosti. U tom smislu je redatelj Fabre više nego jasan: ‘Moja ideja je bila da na neki način podsjetim ljude da sve što se danas događa u Evropi, od Marine Le Pen do Geerta Wildersa, oni mogu vidjeti i u grčkim tragedijama.’ Naravno, ‘Olimp’ je glatko odnio Grand Prix, glavnu nagradu Bitefa, kao i nagradu publike i nagradu lista ‘Politika’, pa su u sjeni ove euforije nepravedno ostale druge dvije noseće predstave festivala, ‘Biblija, prvi pokušaj’ i ‘Carstvo nebesko’.

Prva od njih bavi se izravnim govorenjem Biblije pred publikom, a druga se na isti način bavi srpskom epskom poezijom vezanom uz boj na Kosovu. Vrijednost ovih predstava je u tome što su i Biblija i srpska narodna predanja bila vrlo rijetko izvođena na pozornici kao dramsko štivo, a druga njihova velika osobina je što se redatelj Lorenci s ovim temama nije nužno htio ‘obračunati’, kao što bi se moglo očekivati. Ono čemu u ovim predstavama prisustvujemo, izvan nacionalnog ili religioznog zanosa, jest susret s rečenicama iz Biblije koje su, hoćeš-nećeš, odredile dobar dio ljudske povijesti, ili pak s tragikom kosovskog mita koji je u značajnoj mjeri ugrađen u srpsku kolektivnu memoriju. To fino balansiranje između onoga što u tim tekstovima piše i onoga što ti tekstovi znače danas, uz preciznu i discipliniranu igru glumaca, rađa u isto vrijeme snagu dramatičnosti i suvremenost ovih izvedbi. Da su one nastale u Srbiji prije 25 godina, bile bi doživljene kao uspjeh konzervativne desnice, ali danas predstavljaju najfiniji umjetnički pokušaj da se uspostavi dijalog s praroditeljskim dilemama nacionalne opstojnosti i s metafizičkom osnovom čovjekovog bivstvovanja, a to onda jest emancipatorski čin.

Druge dvije predstave na ovogodišnjem Bitefu, ‘Snijeg’ Thalia Theatera iz Hamburga i ‘Istrebljenje’ kazališta iz Berna, mogu se po svojim dometima svesti tek na popratni program, dok iranska izvedba ‘(Sa)slušanje’, koja je dobila specijalnu nagradu ‘Jovan Ćirilov’, predstavlja hrabar pokušaj istraživanja torture i rafiniranih mehanizmima pribavljanja dokaza u totalitarnim društvima.

Zaključno, 51. Bitef sa svojih sedam predstava pokazuje da kazalište danas ima sve manje novca i da će budućnost ove umjetnosti biti još neizvjesnija. Ono po čemu će pak ovogodišnji Bitef ostati upamćen za sva vremena jest predstava koja je, usprkos oskudici i u doba dominantne kulture SMS-poruka, trajala 24 sata i o kojoj se diskutiralo daleko više nego o bilo kojem političkom događaju posljednjih mjeseci. Konačno, Bitef će ostati upamćen i po grandioznom potezu RTS-a koji je odlučio da u direktnom prijenosu svim ljudima u Srbiji prikaže jednu provokativnu predstavu koju inače ni u najnevjerojatnijim snovima ne bi vidjeli.

1/1